Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1858/07 (N. M., P. S., L. J., B. R., Đ. Đ., J. M., M. M., J. G., J. J. i V. L.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1858/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP 1858/07, rješavajući apelaciju Nikole Miškića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Nikole Miškića, Petra Stevića, Laze Josipovića, Bože Rođakovića, Đorđa Đukića, Jovana Markovića, Mije Matića, Jovana Gojkovića, Jove Josića i Vase Lazića podnesene protiv:
- presuda Kantonalnog suda u Odžaku br. 002-0-Gž-07-000 070 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 076 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 074 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-
000 071 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 073 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 075 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-
Gž-07-000 072 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 068 od 17. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 086 od 8. maja 2007. godine i 002-0-Gž-07-000 080 od 8. maja 2007. godine.
- presuda Općinskog suda u Orašju br. P-218/01 od 13. oktobra 2006. godine, P-233/01 od 28. septembra 2006. godine, P-236/01 od 13. oktobra 2006. godine, P-120/02 od 13. oktobra 2006. godine, P-210/01 od 28. septembra 2006. godine, P-212/01 od 13. oktobra 2006. godine, P-200/01 od 28. septembra 2006. godine, P-160/02 od 13. oktobra 2006. godine, P-114/02 od 28. septembra 2006. godine i P-159/02 od 13. oktobra 2006. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Miškić, Petar Stević, Lazo Josipović, Božo Rođaković, Đorđe Đukić, Jovan Marković, Mijo Matić, Jovan Gojković, Jovo Josić i Vaso Lazić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijeli su od 25. juna do 5. jula 2007. godine do apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), br. 002-0-Gž-07-000 070 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 076 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 074 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 071 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 073 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 075 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 072 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 068 od 17. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 086 od 8. maja 2007. godine i 002-0-Gž-07-000 080 od 8. maja 2007. godine, i presuda Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br. P-218/01 od 13. oktobra 2006. godine, P-233/01 od 28. septembra 2006. godine, P-236/01 od 13. oktobra 2006. godine, P-120/02 od 13. oktobra 2006. godine, P-210/01 od 28. septembra 2006. godine, P-212/01 od 13. oktobra 2006. godine, P-200/01 od 28. septembra 2006. godine, P-160/02 od 13. oktobra 2006. godine, P-114/02 od 28. septembra 2006. godine i P-159/02 od 13. oktobra 2006. godine.
2. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1858/07, AP 1859/07, AP 1862/07, AP 1863/07, AP 1864/07, AP 1865/07, AP 1866/07, AP 1867/07, AP 2006/07 i AP 2008/07 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1858/07.
3. Apelanti su 1990. godine protiv «Bosanac» d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi), podnijeli tužbe Osnovnom sudu u Brčkom, radi isplate duga, zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana zaključenih 1989. godine, u pogledu ugovorene cijene koji ju određivao nadležni državni organ. Iz stanja spisa je vidljivo da su predmeti apelanata tokom 2001. i 2002. godine, dostavljeni Općinskom sudu u Orašju, kao mjesno nadležnom, na dalji postupak. Apelanti su se u tužbi pozvali na Odluku Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (u daljnjem tekstu: SIV), o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine, koja je objavljena u «Službenom listu SFRJ», broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine u kojoj je utvrđena zaštitna cijena duhana za 1989. godinu koju tuženi nije primijenio prilikom konačnog obračuna međusobnih potraživanja u iznosu od od 125,50 dinara. Apelanti su zbog promjene sredstava plaćanja u toku postupka precizirali tužbeni zahtjev u važećoj valuti, tražeći da im tuženi na ime isplate duga isplati iznos od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine, te ukoliko se ne usvoji postavljeni tužbeni zahtjev istakli su eventualni tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza koja se u tužbenim zahtjevima kreće od 676,00 KM do 4.241,00 KM, te nadoknadi troškove postupka.
4. Presudama Općinskog suda, br. P-218/01 od 13. oktobra 2006. godine, P-233/01 od 28. septembra 2006. godine, P-236/01 od 13. oktobra 2006. godine, P-120/02 od 13. oktobra 2006. godine, P-210/01 od 28. septembra 2006. godine, P-212/01 od 13. oktobra 2006. godine, P-200/01 od 28. septembra 2006. godine, P-160/02 od 13. oktobra 2006. godine, P-114/02 od 28. septembra 2006. godine i P-159/02 od 13. oktobra 2006. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, kojim su zatražili da im tužena na ime duga isplati iznos od 5.000,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1990. godine, pa do konačne isplate i nadoknadi im troškove postupka, odnosno da im na ime materijalne štete zbog neispunjenja ugovorenih obaveza isplati iznose koji su precizirani u tužbenim zahtjevima i kreću se od 676,00 KM do 4.241,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
5. Općinski sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio da su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani, navodeći da apelanti nisu dokazali osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva za isplatu duga, kao i eventualnog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete. Općinski sud je konstatovao da su apelanti predložili vještačenja po vještaku ekonomske struke, s obzirom da su tužbeni zahtjevi bili izraženi u YU dinarima i da je u međuvremenu došlo do promjene valute, te da vještak pri izračunavanju duga utvrdi glavnicu potraživanja, s tim kad se utvrdi koliki je iznos duga tuženog prema apelantima u YU dinarima, izrazi visinu tako utvrđeno duga u kilogramima duhana. Kako apelanti nisu uplatili predujam za predložena vještačenja, Općinski sud je odlučio da se ne provode dokazi vještačenjem po vještaku ekonomske struke. Općinski sud je dalje konstatovao da je odlukom SIV-a o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine («Službeni list SFRJ», broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine) utvrđena zaštitna cijena u iznosu od 125,50 dinara po kilogramu sirovog duhana, te da nije utvrdio da li je tuženi apelantima isplatio duhan po zaštitnoj cijeni. Općinski sud je ocijenio da su tužbeni zahtjevi apelanata za isplatu duga, odnosno, za naknadu štete, neosnovani, jer apelanti tokom postupka nisu dokazali postojanje duga tuženog prema njima, niti su dokazali štetu koja bi im nastala zbog neispunjenja ugovorenih obaveza. Općinski sud je naglasio da su u vrijeme podnošenja tužbi tužbeni zahtjevi bili izraženi u YU dinarima, kao tadašnjem sredstvu plaćanja, pa je, da bi se utvrdila visina potraživanja apelanata, trebalo uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije. Prema važećim propisima dugovanje tuženog izraženo u YU dinarima podliježe obvezi denominiranja, a zatim konverziji YU dinara u KM, a onda obračun zateznih kamata, što proizlazi iz propisa vezanih za denominaciju i konverziju, objavljenih u «Službenom listu SFRJ» broj 83/89, «Službenom listu SR BiH» broj 13/92, «Službenom listu SR BiH» broj 18/93, «Službenom listu SR BiH» broj 16/94, Instrukciji Centralne banke Bosne i Hercegovine od 11.07.1997. godine, te odredbi Zakona o visini stope zatezne kamate na neizvršena dugovanja («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 56/04 i 29/05).
6. Presudama Kantonalnog suda, br. 002-0-Gž-07-000 070 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 076 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 074 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 071 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 073 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 075 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 072 od 19. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 068 od 17. aprila 2007. godine, 002-0-Gž-07-000 086 od 8. maja 2007. godine i 002-0-Gž-07-000 080 od 8. maja 2007. godine, žalbe apelanata izjavljene na presude Općinskog suda su odbijene kao neosnovane, i potvrđene presude Općinskog suda.
7. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice, pravilno je primjenio materijalno pravo i nije učinio povredu odredaba postupka. Kantonalni sud je dalje konstatovao da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud morao utvrditi da li je tuženi isplatio apelantima duhan po zaštitnoj cijeni utvrđenoj Odlukom SIV-a od 8. decembra 1989. godine. Kantonalni sud je naveo da, kako su tužbe podnesene 1990. godine, trebalo je utvrditi visinu potraživanja apelanata uzimajući u obzir sve promjene valute i denominacije, a visina prvopostavljenog zahtjeva u iznosu od 5.000,00 KM mogla se utvrditi samo finansijskim vještačenjem. Kako apelanti nisu predujmili troškove vještačenja, prvostepeni sud je pravilnom primjenom člana 385. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku odustao od izvođenja ovog dokaza. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, prema kojima je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da su apelanti jedino metodom finansijskog vještačenja mogli dokazati visinu duga tuženog prema njima izraženog u KM. Sud je također naveo da utvrđivanje predmetnog duga nije pitanje primjene materijalnog prava, kako su to apelanti u žalbama neosnovano isticali. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i neargumentovani navodi žalbi da prvostepeni sud nije obezbijedio ravnopravan odnos stranaka, načela dužnosti ispunjenja obaveza, savjesnosti i poštenja i načelo jednake vrijednosti davanja, te da nije pravilno primjenio čl. 189. i 278. Zakona o obligacionim odnosima u pogledu eventualnih tužbenih zahtjeva koji su se odnosili na naknadu štete, a koji su apelanti precizirali na ročištu za glavnu raspravu. Naime, da bi se primjenile citirane odredbe zakona, apelanti su morali dokazati da im nisu plaćene sve količine isporučenog duhana, da su zbog toga pretrpili štetu, da je tuženi pao u docnju zbog neispunjenja , zbog čega imaju pravo i na zatezne kamate, a u slučaju da je šteta zbog docnje veća od iznosa zateznih kamata, da imaju pravo i na isplatu razlike do potpune naknade. Kantonalni sud je konstatovao da iz spisa proističe da apelanti nisu dokazali da im je tuženi ostao dužan po osnovu ugovora o isporuci duhana, a nisu dokazali ni da su pretrpili štetu zbog neplaćanja tih dugova.
8. Apelanti navode da su pobijane presude nezakonite jer se temelje na stavu suda da se potraživanja apelanata koja su bila iskazana u YU dinarima primjenom propisa o konverziji i denominaciji moraju preračunati u konvertibilnu marku, što bi u potpunosti obezvrijedilo njihova imovinska potraživanja i u direktnoj suprotnosti je sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti dalje ističu da bi prema propisima o konverziji i denominaciji u konačnom iznosu izraženom u konvertibilnoj marki potraživanje bilo u potpunosti obezvrijeđeno. Apelanti navode da je prvostepeni sud naložio vještaku da pri preračunu potraživanja apelanata u trenutnu važeću valutu primijeni propise o konverziji i denominaciji, iz kojih razloga oni nisu predujmili troškove radi vještačenja koje im je sud naložio, jer bi i njihovo potraživanje prema nalazu i mišljenju vještaka primjenom propisa o konverziji i denominaciji bilo obezvrijeđeno. Apelanti su predložili da Ustavni sud njihove apelacije usvoji i osporene odluke ukine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da nisu povezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
12. Ustavni sud konstatuje da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti su istakli da su pobijane odluke nezakonite obzirom da se temelje na stavu suda da se njihova potraživanja iskazana u YU dinarima moraju preračunavati u konvertibilnu marku primjenom propisa o konverziji i denominaciji, što bi obezvrijedilo njihova imovinska potraživanja i dovelo do kršenja prava na imovinu. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan, te da su u svojim odlukama naveli valjane razloge na kojima temelje svoju pravnu ocjenu. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i dr.). Ustavni sud u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Naime, nesporno je da u sudskom postupku apelanti nisu dokazali osnov i visinu tužbenog zahtjeva koji je glasio na isplatu duga zbog neispunjenja ugovorene obaveze iz Ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana zaključenih 1989. godine sa tuženim, odnosno eventualne štete koju su pretrpili zbog neizvršenja ugovorenih obaveza od strane tuženog. Naprotiv, iz činjeničnog utvrđenja osporenih odluka proizilazi da su se apelanti u ovom sudskom postupku ponašali suprotno nalogu Općinskog suda te da nisu predujmili troškove radi provođenja finansijskog vještačenja, koje je i po ocjeni ovog suda bilo neophodno, s obzirom da je tužbeni zahtjev glasio u YU dinarima, pa je nedvojbeno da je jedino vještak mogao iskazati tužbeni zahtjev u važećoj valuti, te utvrditi eventualnu visinu materijalne štete, koju apelanti potražuju u drugopostavljenom tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovorenih obaveza. Ustavni sud konstatuje da stav sudova koji se temelji na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima, pa i u konkretnom slučaju, ne može smatrati proizvoljnim budući da je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini, a kako su tužbe podnesene 1990. godine, da bi se utvrdila visina potraživanja apelanata neophodno je bilo uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije. Do identičnog zaključka Ustavni sud je došao i u ranijem relevantno identičnom slučaju (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 271/07 od 26. juna 2007. godine i broj AP 3442/06 od 13. septembra 2007. godine).
13. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović