Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-444/06 (M. J.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

  • Radni odnos
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-444/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-444/06, rješavajući apelaciju Mira Jeleča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mira Jeleča, podnesena protiv rješenja Okružnog suda Doboj, broj Gž-177/05 od 30. januara 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Doboj, broj RS-203/03 od 21.

decembra 2004. godine, rješenja Načelnika Opštine Doboj, br. 02- 126/06 od 10. novembra 2006. godine i 02-126 13/06 od 4. oktobra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Miro Jeleč (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, podnio je 2. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-177/05 od 30. januara 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-203/03 od 21. decembra 2004. godine. Apelant je 19. decembra 2006. godine dopunio apelaciju, žaleći se protiv rješenja Načelnika Opštine Doboj, br. 02-126/06 od 10. novembra 2006. godine i 02-126-13/06 od 4. oktobra 2006. godine.

2. Apelant je do 10. aprila 1993. godine bio uposlen u Poreskoj upravi Republike Srpske- Opštinska uprava Doboj, na radnom mjestu referenta za prinudnu i redovnu naplatu poreza, kada mu je prestao radni odnos na način da mu je od strane direktora saopšteno da više ne dolazi na posao, te da nikada nije dobio rješenje o prestanku radnog odnosa. Takođe, apelant ističe da je radnu knjižicu, koja je zaključena sa danom 10. april 1993. godine, dobio 2002. godine, koju mu je donijela njegova sestra. Apelant se 2002. godine (iz stanja spisa nije moguće zaključiti kojeg tačno datuma) obratio Ministarstvu finansija Republike Srpska–Poreska uprava (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija), sa zatjevom za povrat na radno mjesto na kojem je radio do 10. aprila 1993. godine. Ministarstvo finansija je, aktom, broj 01/0201/120-8208/02 od 4. novembra 2002. godine obavijestilo apelanta da ovo Ministarstvo nije pravni sljednik bivše Opštinske uprave društvenih prihoda Doboj, u kojoj je bio zaposlen apelant do navedenog datuma, te da isto nije nadležno za rješavanje po njegovom zahtjevu

3. Apelant je 17. decembra 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Republike Srpske, Ministastvo finansija, Poreska uprava PJ Doboj i Opštine Doboj, radi povrata na posao i naknade plata.

4. Osnovni sud je 21. decembra 2004. godine donio rješenje, broj RS-203/03, kojim se tužba apelanta odbacuje. U obrazloženju rješenja, sud je pozivajući se na odredbu člana 80. stav 1. i 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“, broj 60/89), koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa tokom 1993. godine, ocjenio da je apelant, imao pravo da poslodavcu podnese zahtjev radi ostvarenja svojih prava iz radnog odnosa kao i pravo na prigovor protiv odluke koja povrijeđuje njegovo pravo, a u roku od 15 dana od dana uručenja rješenja, odnosno saznanja za povredu, bez obzira što je apelant naveo da mu poslodavac nikada nije uručio rješenje o prestanku radnog odnosa i radnu knjižicu. Osnovni sud smatra da je apelant dosta ranije, od momenta podnošenja tužbe saznao da mu je prestao radni odnos kod prvotužene, jer je isti u svojoj izjavi istakao da mu je od strane direktora prvotužene još 1993. godine saopšteno da ne dolazi na posao i da mu je prestao radni odnos. Osnovni sud, dalje navodi, da to što tuženi apelantu nije dostavio rješenje i radnu knjižicu po mišljenju suda apelantu nije davalo za pravo da se pasivno ponaša prema svojim pravima iz radno-pravnog odnosa. Osnovni sud smatra da je apelant, bez obzira na ponašanje tužene strane, imao obavezu da se u roku od 15 dana obrati tuženom prigovorom u skladu sa odredbama člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Nadalje, Osnovni sud je misljenja da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti ni odredba člana 105. stav 2. tada važećeg Zakona o radnim odnosima iz istih razloga kao ni naprijed navedene odredbe ranije važećeg Zakona, jer je odredbom člana 105. stav 2. Zakona o radu propisano da radnik tužbu za zaštitu svojih prava iz radno-pravnog odnosa može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Osnovni sud zaključuje da je apelant propustio sve rokove, kako po ranije važećem Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa, tako i po važećem Zakonu, te je njegovu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Apelant je protiv navedenog rješenja, blagovremeno izjavio žalbu Okružnom sudu.

5. Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-177/05 od 30. januara 2006. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja se navodi da je, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje za koje su u obrazloženju istog navedeni dovoljni činjenični i pravni razlozi, iz kojih se da zaključiti čime se rukovodio prvostepeni sud kada je odlučivao o blagovremenosti podnesene tužbe apelanta, a koji razlozi ni u žalbenim navodima apelanta nisu dovedeni u sumnju, zbog čega prigovori apelanta nemaju uporišta u sadržaju spisa predmeta, a ni u važećem materijalnom pravu na koje se prvostepeni sud pravilno pozvao u svom obrazloženju pobijanog rješenja. Također, Okružni sud navodi da je apelant trebalo da traži internu zaštitu odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od dana ukidanja neposredne ratne opasnosti, tj. 19. juna 1996. godine, a shodno odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Na kraju, Okružni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu, jer bi se drugačiji stav protivio opštem načelu pravne sigurnosti i dozvoljavao bi beskonačnu mogućnost pokretanja spora bez ikakvog vremenskog ograničenja, a to bi bilo u suprotnosti sa strogo određenim prekluzivnim rokovima predviđenim za zaštitu prava iz radnog odnosa.

6. Rješenjem Načelnika Opštine Doboj o prijemu pripravnika na rad, broj 03-120-1/06 od 15. marta 2006. godine, apelant je primljen na rad u svojstvu pripravnika na određeno vrijeme u trajanju od šest mjeseci u Administrativnu službu Opštine Doboj, sa 15. martom 2006. godine.

7. Rješenjem Načenika Opštine Doboj, broj 02-126-13/06 od 4. oktobra 2006. godine, utvrđuje se prestanak rada pripravnika-apelanta u Administrativnoj službi. Apelant je blagovremeno podnio prigovor protiv ovog rješenja. Odlučujući o prigovoru apelanta, Načenik Opštine Doboj je 10. novembra 2006. godine donio rješenje broj 02-126/06 kojim se odbija prigovor apelanta kao neosnovan. U pouci o pravnom lijeku ovog rješenja se navodi da apelant može pokrenuti postupak kod Odbora za žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja putem Opštine Doboj.

8. Iz stanja spisa i navoda apelanta u dopuni apelacije od 19. decembra 2006. godine, Ustavni sud zaključuje da apelant nije iskoristio pravni lijek, odnosno podnio žalbu protiv Rješenja Načelnika Opštine Doboj od 10. novembra 2006. godine.

9. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te povrede odredaba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa Republike Srpske. Povredu navedenih prava apelat vidi u činjenici da mu Odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje takve odluke, nisu dostavljeni pismeno, sa poukom o pravu na prigovor, te da je na taj način postupljeno suprotno podredbi člana 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa Republike Srpske

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav. 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

11. U osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije u ovom dijelu nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

12. U vezi sa navodima apelanta kojim je 19. decembra 2006. godine dopunio apelaciju, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da protiv rješenja Načelnika Opštine Doboj, broj 02- 126/06 od 10. novembra 2006. godine, podnese žalbu protiv istog. Ustavni sud zaključuje, prema stanju spisa i apelantovim navodima iz dopunjene apelacije, da je apelant propustio da iskoristi ovaj redovni pravni lijek i podnese žalbu protiv rješenja od 10. novembra 2006. godine, Odboru za žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja, putem Opštine Doboj. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-444/06 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio