Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1315/06 (S. D., E. R.-A. i S. D.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Regres
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1315/06

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1315/06, rješavajući apelaciju Senade Dežmić, Enise Rustemović-Avdić i Senije Dežmić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Senade Dežmić, Enise Rustemović-Avdić i Senije Dežmić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1546/05 od 11. aprila 2005. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Senada Dežmić, Enisa Rustemović-Avdić i Senija Dežmić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnijele su 5. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1546/05 od 11. aprila 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 10. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. maja 2006. godine, a tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 30. maja 2006. godine.

3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelanticama 16. marta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantice su 14. aprila 2005. godine podnijele tužbu Općinskom sudu u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog radi isplate regresa. U historijatu tužbe apelantice su istakle da su bile i još uvijek su zaposlenice Općinskog suda za prekršaje Kladanj, da su 2002, 2003. i 2004. godine koristile godišnji odmor na osnovu rješenja tuženog o korištenju godišnjeg odmora. Tuženi nije osigurao sredstva, niti je apelanticama isplatio naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres za 2002. i 2003. godinu), a za 2004. godinu tuženi je apelanticama isplatio iznose od po 200 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM), na osnovu Odluke Vlade Tuzlanskog kantona o isplati naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora iz budžeta Tuzlanskog kantona za 2004. godinu, na osnovu koje je Općinski sud donio Rješenje o isplati regresa pod brojem Su: 96/04 od 30. jula 2004. godine.

6. Općinski sud, postupajući povodom tužbe, donio je Presudu broj P-15/05-K od 5. septembra 2005. godine, kojom je obavezao tuženog da apelanticama na ime regresa za 2002. i 2003. i razlike regresa za 2004. godinu isplati po 1.292,01 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Općinski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio je da apelanticama nije isplaćen regres za godišnji odmor za 2002. i 2003. godinu i razlika za 2004. godinu, na šta imaju pravo prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 23/00 i 50/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Prema stavu suda, navedeni ugovor je obavezujući za strane potpisnice, kao i strane koje su mu naknadno pristupile, bez obzira na vrijeme prihvatanja, kako je regulirano članom 115. Zakona o radu, pa je sud odbacio navode tuženog da se visina isplate regresa određuje prema finansijskim mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona, kao i da ne postoji propis ili akt kojim je utvrđena njegova visina. Sud se pozvao na član 32. Kolektivnog ugovora u kojem je navedeno da službenicima u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regresa) u visini od najmanje 70% njihove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće u Federaciji BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenike povoljnije.

7. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1546/05 od 11. aprila 2006. godine kojom je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelantica kao neosnovan, te im naložio da tuženom naknade troškove postupka.

8. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da se Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) primjenjivao do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizlazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obavezivao do 2. aprila 2002. godine, kada je na osnovu Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, pristupio navedenom ugovoru. Odredbom člana 2. navedenog sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenjivanje odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za njegovu potpunu primjenu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 4. Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulirati prema mogućnostima tuženog u tekućoj godini, a članom 5. Sporazuma je regulirano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću budžetsku godinu radi potpunog primjenjivanja i provođenja člana 32. Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH nije pokrenuo kolektivni radni spor, a tuženi je svojom odlukom odobrio isplaćivanje regresa za 2004. godinu u iznosu od 200 KM, a takvu odluku nije donio za 2002. i 2003. godinu. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud pogrešno primijenio odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora kada je naložio tuženom da isplati apelanticama regres za 2002. i 2003. godinu i razliku regresa za 2004. godinu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantice smatraju da im je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu da je Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Apelantice navode da je sud pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenog sporazuma. Apelantice se, također, žale da sud nije uopće trebalo da bazira presudu na navedenom sporazumu. Naime, tuženi je u odgovoru na tužbu kao dokaz predložio navedeni sporazum, ali tuženi nije bio prisutan ni na pripremnom ročištu, ni na glavnoj raspravi, čime su povrijeđeni čl. 4, 7. i 14. Zakona o parničnom postupku. Prema tome, Kantonalni sud je zasnovao presudu na nezakonitom dokazu. Također, apelantice ističu da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, jer je gotovo isti sastav sudskog vijeća donosio različite odluke (u drugim slučajevima u korist tužioca). Kad je riječ o povredi prava na imovinu, apelantice smatraju da je, zbog odbijajuće presude Kantonalnog suda, povrijeđeno to njihovo pravo. One ističu da im je pravo na regres zagarantirano Općim kolektivnim ugovorom, te ne može nikako biti «suspendirano». Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da se apelantice žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi sa primijenjenim Sporazumom i na neprimjenjivanje Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora.

10. Apelantice su predložile Ustavnom sudu da usvoji apelaciju, poništi drugostepenu presudu i potvrdi prvostepenu presudu ili predmet vrati na ponovno suđenje drugostepenom sudu.

b) Odgovor na apelaciju

11. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da su navodi apelacije neosnovani, te je predložio da se apelacija odbije. Kad je riječ o navodima o donošenju presude na nezakonitom dokazu, Kantonalni sud je naveo da je ovaj dokaz uvršten u dokazni materijal na pripremnom ročištu na prijedlog tuženog, a apelantice su na glavnoj raspravi predložile da se izvedu svi dokazi koji su uvršteni u dokazni materijal na pripremnom ročištu. U pogledu ostalih navoda Kantonalni sud je u svemu ostao pri stavovima iz drugostepene presude.

12. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je Kantonalni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelantica. Kolektivni ugovor nije mogao obavezivati tuženog, jer ga on nije potpisao, a Sporazumom od 2. aprila 2002. godine odgođeno je primjenjivanje odredaba Kolektivnog ugovora koji se odnosi na plaće. Dalje, tuženi je istakao da je Uredbom Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pitanjima službenika organa uprave («Službene novine Tuzlanskog kantona» br. 6/02 i 15/03) propisano da će se regres isplaćivati u skladu sa mogućnostima budžeta. Prema navodima tuženog, nije opravdan ni stav apelantica o povredi prava u vezi sa izvođenjem dokaza. Tuženi je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 1.

Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom.

Član 7.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Član 168.

(1) Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona - županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno.»

14. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona («Službene novine Tuzlanskog kantona» broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 1.

(1) Ovim zakonom reguliraju se prava, obaveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona.

Član 2.

(2) Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj 13/98) i kolektivni ugovor.

Član 23.

(2) Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

Član 30.

Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom.

Član 32.

(2) Na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Član 34.

(1) Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlaštenja, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno.»

15. Zakon o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: «Član 117.

Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje.

Član 119.

Kolektivni ugovor zaključen za teritoriju Federacije objavljuje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona.»

16. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 32.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Član 73.

(1) Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici.

(2) Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora.

Član 74.

(1) Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat.»

17. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 1.

(1) Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu.

(2) Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:

da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH;

Član 13.

Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.»

18. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH 2. aprila 2002. godine u Tuzli, u relevantnom dijelu glasi:

«Član 1.

Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje 'V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada' za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici). Član 2 .

Sporazumne strane su saglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31. i 32. iz poglavlja V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti.

Član 4 .

Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom.»

19. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: «Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave.

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 14.

Ako za pojedine radnje nije zakonom određen oblik u kome se mogu preduzeti, stranke preduzimaju parnične radnje pismeno izvan ročišta, ili usmeno na ročištu.»

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž- 1546/05 od 11. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 26. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. maja 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-1546/05 od 11. aprila 2006. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantice osporavaju Presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u vezi sa diskriminacijom, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.»

27. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor, koja pripada apelanticama kao pravo iz radnog odnosa.

28. U odgovoru na pitanje da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti neosporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču «građanskih prava i obaveza», te da se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelantice se u konkretnom slučaju žale na povredu prava na saslušanje u građanskim stvarima kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud, pogrešno primjenjujući Sporazum, odlučio da tuženi nije obavezan da apelanticama isplati regres i njihov zahtjev odbio kao neosnovan. Naime, u pogledu isplate regresa, Kantonalni sud je zaključio da Vlada Tuzlanskog kantona nije potpisala Kolektivni ugovor, nego mu je pristupila tek 2. aprila 2002. godine, te je Kolektivni ugovor nije obavezivao. Osim toga, prema Sporazumu koji su potpisali Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika i radnika u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, i to prema članu 2, na saglasan prijedlog potpisnih strana, određeno je da se odgodi primjenjivanje člana 32. Kolektivnog ugovora (koje se odnosi na isplatu regresa) dok se u budžetu ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpuno primjenjivanje Sporazuma. Prema stavu Kantonalnog suda, Općinski sud je pogrešno postupio kada je, primjenjujući član 32. Kolektivnog ugovora, donio odluku da se apelanticama isplati regres za 2002, 2003. i razlika regresa za 2004. godinu, jer Samostalni sindikat službenika i radnika u organima uprave i sudske vlasti u FBiH nije pokrenuo kolektivni radni spor u skladu sa odredbom člana 5. Sporazuma, a Općinski sud je donio odluku kojom je odobrio isplatu regresa za 2004. godinu u iznosu od 200 KM, a takve odluke za 2002. i 2003. godinu nije donio. Takvom odlukom se, prema mišljenju apelantica, suspendira pravo na regres, pa ukoliko bi i bilo moguće ne primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora u vezi sa pravom na isplatu regresa u konkretnom slučaju, odredba člana 13. Općeg kolektivnog ugovora, koja garantira regres u visini 70% od prosječne isplaćene plaće u Federaciji BiH, ne može biti suspendirana.

30. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da, prema vlastitoj jurisprudenciji, općenito nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise izuzevši ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska; ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).

31. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko bude povrijeđen bilo koji od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04, stav 25).

32. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je «postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije», odnosno «ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava», ili ukoliko se ocjena dokaza «doima očigledno proizvoljnom». U vezi s tim postoje brojni primjeri sudske prakse kada se Ustavni sud upuštao u ocjenjivanje činjeničnog stanja i ocjenjivanje dokaza redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, već citirana odluka broj AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u ocjenjivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesno-pravne propise.

33. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi obavezni da neposredno osiguravaju primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. Kao prilog ovakvom stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj: «Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta primjenjivat će i poštivati ljudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.»

34. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona i drugih propisa od Kantonalnog suda u žalbenom postupku bila proizvoljna ili nije. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o žalbi, istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. «pogrešno ocijenio pravni značaj i učinke Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH». Budući da tuženi nije bio potpisnik Kolektivnog ugovora, on ga nije obavezivao sve do potpisavanja navedenog sporazuma kada mu je pristupio, ali kada je, prema članu 3. Kolektivnog ugovora, prestala obaveza tuženog da primjenjuje Opći kolektivni ugovor za sva pitanja koja su regulirana Kolektivnim ugovorom. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, Sporazumom je „odgođena“ primjena člana 32. Kolektivnog ugovora, a istovremeno prestala obaveza da se primjenjuje Opći kolektivni ugovor za sva pitanja koja su regulirana Kolektivnim ugovorom.

35. Ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, potpuno je proizvoljno i pravno neosnovano.

36. Ustavni sud podsjeća da je na početku relevantnog perioda, tj. tokom 2002. godine bio na snazi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 19. aprila 1998. godine. Članom 1. ovog zakona bilo je propisano da se ovim zakonom uređuju osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine i organima uprave kantona, odnosno u službama za upravu grada i općina i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Odredbom člana 168. navedenog zakona propisano je da se odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju, između ostalog, na službenike i namještenike u organima sudske vlasti u kantonima ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno. Odredbom člana 7. istog zakona bilo je propisano da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

37. Ustavni sud primjećuje da je Tuzlanski kanton donio vlastiti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona, koji je stupio na snagu 8. januara 2002. godine. Članom 1. ovog zakona propisano je da se tim zakonom reguliraju prava, obaveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama Tuzlanskog kantona, a članom 34. tog zakona propisano je da se odredbe ovog zakona u skladu s tim primjenjuju na zaposlena lica, između ostalog, u sudovima ako posebnim zakonom ili drugim propisom nije drukčije propisano. Stavom 2. člana 2. navedenog zakona propisano je da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju odredbe čl. 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98) i kolektivni ugovor. U stavu 2. člana 23. istog zakona propisano je da, osim plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, a u članu 24. tog zakona predviđeno je da Vlada Tuzlanskog kantona za službenike i namještenike u organima uprave donosi propis o plaćama i naknadama na osnovu sklopljenog Kolektivnog ugovora sa Sindikatom zaposlenih u organima uprave, koji sadrži platne razrede i polazni okvir za svako radno mjesto. Članom 30. istog zakona propisano je da službenicima, između ostalog, pripada pravo na regres za godišnji odmor, u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom. U stavu 2. člana 32. istog zakona propisano je da se na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovu rada koja nisu utvrđena ovim zakonom primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor.

38. Budući da pravo na regres nije bilo uređeno Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, niti Zakonom o radu kao općim propisom o radu, za konkretnu situaciju relevantan je Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, koji je stupio na snagu 25. juna 2000. godine, prema kojem je u članu 32. propisano da službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 odsto njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Međutim, iako je pravni osnov za zaključivanje Kolektivnog ugovora bio član 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, Tuzlanski kanton, kao tuženi u konkretnom slučaju, nije bio među pet kantona koji su dali saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, niti mu je naknadno pristupio tako da je prihvatio odredbe ovog ugovora, što je, prema stavu 2. člana 73. navedenog kolektivnog ugovora, jedini način da tuženi postane ugovorna strana.

39. Ustavni sud smatra da je Tuzlanski kanton, i prema Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 1998. godine, a pogotovo prema Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona iz 2002. godine, bio dužan zaključiti, odnosno pristupiti zaključenom Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, kako bi zaposlenicima u organima uprave i drugim tijelima, među kojima i sudovima na području Tuzlanskog kantona, omogućio da ostvare prava iz radnog odnosa koja su im garantirana Kolektivnim ugovorom, među kojima je i pravo na regres apelantica, a naročito pravo na regres koje je apelanticama garantirano samim Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona.

40. Umjesto da pristupi Kolektivnom ugovoru na način predviđen stavom 2. člana 73. Kolektivnog ugovora, tj. da ga prihvati u tekstu u kojem je zaključen, Vlada Tuzlanskog kantona zaključila je 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Navedenim sporazumom uređena su pitanja provođenja i primjenjivanja u praksi Kolektivnog ugovora koja se odnose na plaće i dodatak na plaću i naknade po osnovu rada za područje Tuzlanskog kantona. Ovim sporazumom, u članu 2, određeno je da su strane potpisnice saglasne da se odgodi primjenjivanje odredaba Kolektivnog ugovora kojim se reguliraju pitanja plaća, dodatak na plaće i naknade dok se ne osiguraju sredstva u budžetu za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora. Strane potpisnice Sporazuma su se saglasile da se primjenjivanje odredaba čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora odgodi dok se ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti u budžetu Kantona. Članom 6. Sporazuma regulirano je da je obavezujući za obje strane potpisnice, da «ima snagu izvršne isprave i stupa na snagu danom potpisivanja». Članom 7. Sporazuma utvrđeno je da će nakon potpisivanja Sporazum biti objavljen u «Službenim novinama Tuzlanskog kantona». Ustavni sud, međutim, zapaža da navedeni sporazum nije nikada objavljen u „Službenim novinama Tuzlanskog kantona“. Time što nije objavljen Sporazumu nedostaje neophodan „zakonski kvalitet“.

41. Neobjavljivanje Sporazuma, uz činjenicu da nije postignut u skladu sa stavom 2. člana 73. Kolektivnog ugovora, povlači za sobom i pitanje valjanosti prihvatanja Kolektivnog ugovora, odnosno ne može se prihvatiti zaključak Kantonalnog suda da je Vlada Tuzlanskog kantona pristupila Kolektivnom ugovoru danom potpisivanja navedenog sporazuma, kada Sporazum nije objavljen u službenom glasilu. Stoga, Ustavni sud smatra da, budući da navedeni sporazum nije objavljen, on nema pravnu snagu, te samim tim ne može se tvrditi da je pristupila Kolektivnom ugovoru. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno protumačio da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođeno primjenjivanje odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora.

42. U ovakvoj činjenično-pravnoj situaciji Ustavni sud zaključuje da postoji zakon koji garantira apelanticama pravo na regres, ali visina regresa, koja je trebalo da bude utvrđena odlukom Vlade Tuzlanskog kantona u skladu sa Kolektivnim ugovorom, nije utvrđena, što je onemogućilo da apelanticama regres bude isplaćen. Ustavni sud, za razliku od redovnih sudova, smatra da se ni odredbe Općeg kolektivnog ugovora, za čije je zaključivanje pravni osnov bio u čl. 111. i 112. stav

3. Zakona o radu, uopće nisu mogle primjenjivati na budžetske korisnike, pa ni na apelantice. Naime, odredbom stava 2. člana 1. Općeg kolektivnog ugovora propisano je: «Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su: da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH;» Budući da sudovi, prema svojoj pravnoj prirodi, nisu uopće preduzeća, pa tako ni preduzeća sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, Ustavni sud smatra da se na sudove, koji se finansiraju iz budžeta, ne može primjenjivati navedeni Opći kolektivni ugovor. Slijedi da u vezi sa određivanjem visine regresa apelantica postoji pravna praznina.

43. Stoga, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine u kojoj je u sličnoj situaciji, u vezi sa postojanjem pravne praznine, Ustavni sud zaključio: „Činjenica da je javna vlast propustila ispuniti svoje obaveze dovela je do apsurdne situacije u kojoj je Kantonalni sud usvojio stav da posljedice nečinjenja i neispunjavanja postavljenih obaveza javnih vlasti treba snositi apelant.“

44. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke pozvao na odredbu člana 2. Sporazuma prema kojoj su se strane saglasile da se odgodi primjenjivanje odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu ne osiguraju potrebna sredstva i steknu uvjeti za potpuno primjenjivanje odredaba Sporazuma. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav u Odluci broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine u kojoj je utvrđeno: „Štaviše, Ustavni sud smatra da zakonodavac prilikom usvajanja bilo kojeg zakona, pa i predmetnog, mora uzeti u obzir finansijsku konstrukciju za provođenje tog zakona. Predmetni zakon je donesen kako bi se provodio i tako ostvarila vladavina zakona, a pretpostavka za njegovo dosljedno provođenje je donošenje potrebnih propisa u skladu sa članom 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji.“ Isti stav mogao bi se usvojiti i u predmetnom slučaju. Naime, i pod uvjetom da je Sporazum bio pravno valjan i stekao pravnu snagu, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije mogao odbiti zahtjev apelantica za isplatu regresa «jer je Sporazumom od 2. aprila 2002. godine, kojim je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru, odgođeno primjenjivanje upravo člana 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpuno primjenjivanje Kolektivnog ugovora». Naime, nedostatak novca u budžetu, na koji se pozvao tuženi kao razlog za odgađanje primjenjivanja Kolektivnog ugovora, a Kantonalni sud prihvatio kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva apelantica, nije argument koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav argument prihvaćen u dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. Činjenica da u budžetu nisu osigurana sredstva za isplatu regresa, koju je Kantonalni sud ponudio kao jedan od razloga da ni apelanticama ne pripada pravo na regres, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost u primjenjivanju zakona Kantonalnog suda sa direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje prava apelantica.

45. Ustavni sud zaključuje da to što tuženi nije osigurao sredstva ne može biti razlog za odbijanje zahtjeva apelantica. Osim što je Kantonalni sud zasnivao svoju presudu na Sporazumu, čiji pravni nedostaci dovode do zaključka da on nema pravnu snagu, propust Kantonalnog suda ogleda se i u činjenici da je odbio zahtjev apelantica zbog nedostatka sredstava, koji nisu na strani apelantica. Prema tome, odluka Kantonalnog suda kojom je i samo pravo na regres apelanticama uskraćeno zbog „odgođenog“ primjenjivanja odredaba Kolektivnog ugovora koje garantiraju to pravo je apsolutno proizvoljna. Naime, obaveza tuženog da isplati regres (kao pravo koje su apelantice stekle) je utvrđena Zakonom, a propust da se donese odluka kojom će se regulirati visina je na strani tuženog. Prema tome, sud je proizvoljno našao da apelanticama ne pripada pravo na regres, odnosno pogrešno ocijenio da je prvostepeni sud pogriješio kada je utvrdio da postoji obaveza tuženog da apelanticama isplati regres i razliku regresa.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo. Stoga je povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

47. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti navode apelantica o povredi njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o diskriminaciji u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na to da ne postoje propisi kojim se utvrđuje visina regresa za apelantice iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom.

49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović