Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-519/06 (D. V.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-519/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP 519/06, rješavajući apelaciju Dragoslava Višića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoslava Višića podnesena protiv Odluke Okružnog suda Banja Luka o ustupanju predmeta na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske, broj Gž-

519/04 od 22. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoslav Višić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nove Topole, koga zastupa Igor Sjekirov, advokat iz Banja Luke, podnio je, 6. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-

519/04 od 22. decembra 2005. godine, o ustupanju predmeta na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske.

2. Apelant je tužbom pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi naknade štete protiv tuženih Republike Srpske-Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Vukadin Njegoša (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Osnovni sud u Banja Luci je donio Presudu, broj P-3085/97, od 6. februara 2004. godine, kojom je prvotužena obavezana da na ime naknade štete apelantu isplati iznos od 3.608,35 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, od 28. maja 2003. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Apelantov zahtjev za naknadu troškova, u odnosu na prvotuženu, iznad dosuđenog iznosa je odbijen, kao i zahtjev apelanta za naknadu štete u odnosu na drugotuženog koji je u cjelosti odbijen kao neosnovan.

3. Protiv prvostepene presude žalbu je izjavila prvotužena. Okružni sud je u postupku o žalbi donio Odluku, broj Gž-519/04 od 22. decembra 2005. godine, kojim se predmet ustupa na nanadležno postupanje Pravobranilaštvu Republike Srpske. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 4. i člana 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05).

4. Apelant smatra da mu je postupanjem Okružnog suda koji nije odlučio o žalbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i to iz razloga što o žalbi nije i, navodno, neće biti donijeta odluka, kao i iz razloga nepristrasnosti jer će strana koja je u postupku bila tužena sada odlučivati o zahtjevu apelanta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U konkretnom slučaju, sud je donio odluku o ustupanju predmeta apelanta na daljnji postupak Pravobranilaštvu Republike Srpske, na osnovu obligatorne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon) koji je u toku postupka rješavanja predmeta apelanta stupio na snagu. Član 5. Zakona nedvosmisleno nalaže da se predmeti za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju nadležnom Pravobranilaštvu. Obzirom da je nesporno da u predmetu koji je apelant vodio radi naknade štete pred sudom nije donesena konačna odluka i da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon koji u konkretnom slučaju određuje nadležnost Pravobranilaštva za pitanja naknada ratne štete, sud je bio obavezan da postupi u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) koji regulišu pitanja stvarne sudske nadležnosti. Član 17. ZPP nalaže sudu da tokom cijelog postupka pazi na svoju stvarnu nadležnost, pa je sud, nakon što je utvrdio da je u konkretnoj stvari prestala njegova nadležnost predmete apelanata ustupio u skladu sa Zakonom, nadležnom Pravobranilaštvu.

8. Ustavni sud ne može naći bilo kakve činjenice i dokaze koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Nadalje, u pogledu navoda apelanta da im je u okviru povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1 Evropske konvencije, onemogućen pristup sudu Ustavni sud primjećuje da je Zakonom u članu 10. propisana procedura pred upravnim organima i mogućnost da se protiv konačnog rješenja u upravnom postupku pokrene spor pred nadležnim sudom, iz čega slijedi da je tvrdnja apelanata kako im je osporenim odlukama suda onemogućen pristupu sudu potpuno neosnovana. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja prava na koje se pozivaju vjerovatna ili moguća (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-417/06 od 20. marta 2007. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-519/06 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio