Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1937/06 (N. P.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Žalba
  • Krivični postupak
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1937/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1937/06, rješavajući apelaciju Nikole Petrovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Petrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kžk-06-000001 od 3. maja 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Livnu, broj K-3/04 od 21. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Krstan Simić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 3. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kžk-06-000001 od 3. maja 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-3/04 od 21. septembra 2004. godine. Podneskom od 18. jula 2006. godine apelant je tražio i određivanje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje pravosnažne presude Vrhovnog suda, a do donošenja konačne odluke po apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri, broj AP-1937/06 od 12. septembra 2006. godine, kojom je zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj K-3/04 od 21. septembra 2004. godine, apelat je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo Izazivanje opće opasnosti sa prouzročenjem smrti jedne osobe iz člana 328. stav 2. a u vezi sa članom 323. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

4. U provedenom postupku, saslušanjem oštećenog, supruga smrtno stradale, utvrđeno je da je apelant 28. septembra 1992. godine u selu Kamen, općina Glamoč, dva puta, u pratnji N.S., naoružan automatskim oružjem, nepozvan došao pred kuću oštećenog, tražeći ga radi novca po kojeg ga je poslala treća osoba. Pri prvom dolasku je supruga oštećenog izjavila da oštećeni nije u kući. Drugi put, supruga oštećenog nije otvarala vrata, već je iza zatvorenih vrata apelanta obavijestila da suprug nije u kući, već kod susjeda pozajmljuje novac, nakon čega je apelant «ispucao rafal» po vratima i na taj način prouzročio smrt supruge oštećenog. Za vrijeme ovog događaja, oštećeni je bio sakriven u kući. Ostali svjedoci koji su saslušani, a koji su bili policijska ekipa poslana na uviđaj, izjavili su da su u vrijeme uviđaja pitali oštećenog da li mu je poznato ko bi mogao izvršiti ovo djelo, a da oštećeni nije dao nikakvu određenu izjavu. Na ovaj navod je oštećeni u sudu izjavio da je to bilo vrijeme rata, da je područje gdje se nalazio bilo pod kontrolom vojske kojoj je pripadao apelant, te da se on kao Bošnjak nije tada usudio reći da je cijelo vrijeme bio u kući, te da je bio prisutan cijelom događaju. Također je naveo da je nakon prvog dolaska apelanta izašao na vrata i tom prilikom vidio apelanta i njegovog pratitelja kako odlaze u selo. Osim toga, oštećeni je izjavio da apelanta poznaje dugi niz godina, da su bili u odnosu kumstva, te da je prilikom oba dolaska apelanta jasno prepoznao njegov glas. Pored saslušanja svjedoka, ovaj sud izvršio je i uvid u zapisnik i foto-dokumentaciju o ekshumaciji i obdukciji tijela žrtve, te saslušanje vještaka za sudsku medicinu.

5. Odlučujući o žalbi apelanta i tužiteljstva protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio rješenje, broj Kž-495/04 od 16. novembra 2005. godine, kojim je uvažio žalbe, presudu Kantonalnog suda ukinuo i odredio održavanje pretresa. U obrazloženju navedenog rješenja je istaknuto da je sud našao da ne postoji objektivni identitet optužnice i presude, da je apelant optužen za krivično djelo ubistva, a da je presudom izmjenjena činjenična osnova i apelant je osuđen za krivično djelo izazivanja opšte opasnosti, te da je optužnica prekoračena, a presuda nerazumljiva i nejasna, čime je sud počinio bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačke j) i k). Sud je odlučio da održi pretres i da ponovo izvede već izvedene dokaze pred prvostepenim sudom.

6. Vrhovni sud je donio Presudu, broj 070-0-KžK-06-000001 od 3. maja 2006. godine, kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo Ubistvo iz člana 36. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona Republike BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Ovaj sud utvrdio je da je nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela u dva navrata, 1998. i 2003. godine, izmjenjen Krivični zakon, ali da niti jedan nije povoljniji za apelanta, zbog čega se imao primjeniti upravo važeći u vrijeme izvršenja djela.

7. Apelant smatra da su sudovi nepravilno provodili postupke i to naročito načinom na koji su utvrđivali činjenice i na tako utvrđenim činjenicama donijeli odluke, jer su presude donesene, po njegovom mišljenju, isključivo prema iskazu oštećenog, koji nije doveden u vezu sa ostalim dokazima, te da nisu izvršili analizu iskaza svih svjedoka o bitnim činjenicama. Nadalje, apelant ističe da sudovi nisu cijenili kredibilitet svjedoka Hasana Huseinspahića, te da su na okolnosti odsustva straha kod ovog svjedoka, ujedno i oštećenog, trebali cijeniti i analizirati iskaze svjedoka Stojana Čegara i Obrada Unčanina. Dakle, apelant smatra da mu je uskraćeno pravo da u predmetnom krivičnom postupku dokazi protiv njega budu zaista razmotreni i analizirani u njihovoj međusobnoj povezanosti. Osim toga, apelant smatra da mu je moralo biti omogućeno pravo na žalbu protiv odluke Vrhovnog suda, s obzirom da se radi o osuđujućoj presudi. Na ovaj način apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi navoda iz apelacije, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Zadatak Ustavog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtjeva član 6. stav 1. Europske konvencije te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine). U konkretnom slučaju, iako je drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu, oba suda su u odnosu na utvrđene činjenice zauzeli isti stav i pri tome su u obrazloženjima svojih odluka na sasvim jasan način objasnili da su utvrdili da je iskaz oštećenog čvrst i pouzdan, da se nije mjenjao tijekom postupaka kao i da nije bilo niti jedne izjave sa njegove strane koja bi dovela u sumnju istinitost ili vjerodostojnost činjenica o kojim je svjedočio i kojima je kod njihovog događanja bio svjedok, te i dalje, da i svi drugi provedeni dokazi nisu ni na koji način doveli ni u kakvom kontekstu u pitanje iskaz oštećenog. Osim navedenog, Ustavni sud naglašava da apelant niti u svojoj apelaciji, osim neodređenog navoda da su činjenice trebale biti utvrđivane na drugačiji način, bez navoda na koji način, te detaljnije analizirane, bez navoda u kom smislu, ne ukazuje konkretno na bilo kakvu nepravilnost ili nezakonitost u pogledu izvođenja dokaza od strane redovih sudova, a sam ovako dat navod apelanta ne može dovesti u pitanje pravičnost provedenog postupka. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant u ovom slučaju, obzirom na način provođenja dokaza, nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje.

11. Što se tiče navoda apelanta da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno i samim tim jer mu zakonom nije data mogućnost izjavljivalja žalbe na osuđujuću presudu, što nije sukladno duhu Europske konvencije koja, po mišljenju apelanta, jamči svim osuđenim pravo na preispitivanje odluka kojima su osuđeni, ako su odluke donesene u postupku u kojemu su utvrđivani dokazi, Ustavni sud podsjeća da je članom 330. Zakona o kaznenom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) data mogućnost Vrhovnom sudu da po izjavljenoj žalbi sam provede postupak i donese odluku. Osim toga, član 6. Evropske konvencije ne jamči pravo na žalbu protiv odluke, međutim, u slučaju da domaći zakon predvidi pravo na žalbu, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na pravičan postupak i u žalbenim postupcima, doduše, u onoj mjeri koja je specifična za taj postupak. Međutim, za razliku od člana 6. Evropske konvencije, u krivičnim predmetima pravo na žalbu je zagarantovano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Iako član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju obezbjeđuje pravo na žalbu u krivičnim predmetima, ovaj član, u isto vrijeme, prepušta državama veliko polje slobodne procjene u smislu suštine samog žalbenog postupka, uključujući uslove dopustivosti. To znači da je, naprimjer, dopušteno da se u žalbenom postupku raspravljaju i preispituju samo pitanja pravilne primjene procesnih ili materijalnih zakona, a ne i utvrđene činjenice. Nadalje, ovo pravo podliježe određenim izuzecima, koji su predviđeni u stavu 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, to su, prije svega, krivična djela «manjeg značaja», zatim situacija kada je u prvom stepenu sudio najviši sud, dok je treći izuzetak slučaj kada je određeno lice bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.

12. Dakle, domaće zakonodavstvo je propisalo da protiv prvostepene presude u krivičnim predmetima srtranke (optuženi i tužitelj) mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana i to zbog povrede materijalnog prava, zbog bitne povrede odredaba kričnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o sankciji, oduzimanju imovinske koristi, imovinskopravnom zahtijevu, troškovima postupka i odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja. Po žalbi odlučuje drugostepeni sud tj. vijeće apelacionog odjeljenja u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa. Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu samo u dijelu koji se pobija žalbom. Što se tiče donošenja odluke po žalbi, zakon je jasno propisao da ukoliko je žalbu izjavio samo optuženi odluka ne može biti izmijenjena na njegovu štetu (princip reformatio in peius). Dakle, ukoliko su žalbe podnijeli optuženi i tužilac presuda može biti izmjenjena na štetu optuženog. Ako vijeće smatra da postoje bitne povrede krivičnog postupka, a da su opravdani žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, uvažit će žalbu i rješenjem ukinuti prvostepenu presudu, pa će odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno (član 330. stav 1. tačke a) i b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine . Domaći zakon predviđa mogućnost ulaganja žalbe protiv drugostepene odluke ukoliko je prvostepena odluka bila oslobađajuća, a u postupku po žalbi se donese presuda kojom se optuženi proglašava krivim. U slučaju kada je pred drugostepenim sudom u žalbenom postupku izrečena teža sankcija od sankcije pred prvostepenim sudom, zakon nije predvidio žalbu „trećoj instanci“, ali je, kako je navedeno, predvidio situaciju da se presuda može izmjeniti i u korist i na štetu optuženog.

13. U konkretnom slučaju žalbu su izjavili apelant i tužilac. Drugostepeni sud u postupku o žalbi je utvrdio da je prvostepeni sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, iz člana 312. stav 1. tačke j) i k) i odredio održavanje glavnog pretresa u skladu sa odredbom člana

320. Zakona o krivičnom postupku. Nakon održanog pretresa drugostepeni sud je donio odluku kojom se apelant oglašava krivim i izručena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine. Dakle, što se tiče garancija iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ne može da nađe propuste na strani domaćih sudova koji bi ukazivali na povredu ovog člana.

14. Što se tiče navoda apelanta da mu nije dozvoljeno da izjavi žalbu protiv drugostepene presude, kada se pođe od trećeg izuzetka koji je predviđen Evropskom konvencijom, da se ne garantuje pravo na žalbu «trećestepenom» sudu protiv osuđujuće drugostepene presude, koja je ruzultat žalbenog postupka protiv prvostepene oslobađajuće presude, dolazi se do slične situacije u kojoj je apelant - da drugostepena odluka bude teža od prtvostepene, bez prava na njeno preispitivanje. Ukoliko samo zakonodavstvo ne propisuje, Evropska konvencija ne nalaže da se protiv ove presude treba izjaviti žalbi ili da je nemogućnost izjavljivanja žalbe povreda nekog od prava zagarantovanih Evropskom konvencijom. U vezi sa navodima apelanata o tome da sadašnji zakon ne predviđa mogućnost da poslije otvaranja pretresa pred apelacionim vijećem, te nakon održanog pretresa i odluke ne postoji dalji pravni lijek, Ustavni sud nalazi da ovakvo rješenje nije u suprotnosti sa Evropskom konvencijom (vidi Europski sud, Jan Wallin Karlsen protiv Danske, odluka od 1. februara 2005. godine, aplikacija broj 23523/02). Protiv ove odluke optuženi nema pravo na “trećestepenu instancu”, jer takva instance nije propisana domaćim zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, AP-2281/05, od 6. jula 2007. godine). Osim toga, aplant je imao pravo žalbe višem sudu protiv prvostepene presude i iskoristio ga u postupku, za koji je već gore utvrđeno da je bio u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da nemogućnost apelanta da na tako donesenu presudu izjavi žalbu nije u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje i pravo na preispitivanje presude zagarantirano Europskom konvencijom, zbog čega i ovaj navod apelanta cijeni očigledno (prima facie) neosnovanim.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stava 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović