Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2311/06 (Kanton Tuzla)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2311/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2311/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog Kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-

06-000493 od 30. maja 2006. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-

000493 od 30. maja 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je, 28. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-000493 od 30. maja 2006. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 29. augusta 2006. godine.

2. Pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

60/02 od 24. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-357/05 od 29. jula 2005. godine, obavezan je apelant da tužitelju Š.P. (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), isplati iznos od 1.560,27 KM na ime neisplaćenog regresa za 2000., 2001., 2002. i 2003. godinu, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do konačne isplate, uz troškove parničnog postupka.

3. Općinski sud je na osnovu pravosnažne i izvršne presude, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja, donio Rješenje broj I-2567/05 od 20. septembra 2005. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja na novčanim sredstvima apelanta, koja se vode na transakcijskom računu kod Tuzlanske banke DD Tuzla. Apelant je protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor. Općinski sud je donio Rješenje, broj I-2567/05 od 2. februara 2006. godine, kojim prigovor odbija, a Rješenje o izvršenju od 20. septembra 2005. godine, održava na snazi.

4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Općinskog suda, broj I-2567/05 od 2. februara 2006. godine, donio rješenje, broj 003-0-Gž-06-000493 od 30. maja 2006. godine, kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je obaveza apelanta da isplati tražiocima izvršenja novčane iznose utvrđena pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine. Dalje, Kantonalni sud ističe da je članom 3. stav 2. Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH, na koji se apelant poziva u svojoj žalbi, izričito propisano da se ovaj Zakon ne primjenjuje ako je obaveza korisnika budžeta nastala nakon stupanja na snagu ovog Zakona. Ovaj Zakon je stupio na snagu 17. februara 2004. godine, dok je obaveza apelanta prema tražiocima izvršenja nastala 29. jula 2005. godine, što znači da navedeni Zakon nije primjenjiv na predmetno izvršenje u cilju njegovog privremenog odlaganja od izvršenja, zaključuje na kraju Kantonalni sud.

5. Apelant ističe da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporena rješenja i predmet vrati Kantonalnom sud na ponovni postupak ili da sam meritorno rješi predmet.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Dopustivost prima facie

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud dalje podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava, koja se analogno može primijeniti u slučaju apelanata, prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila, što se može primijeniti i u tumačenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana. Drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

10. U konkretnom slučaju apelant se nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te Ustavni sud zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi u slučaju apelanta proveli izvršni postupak, te su, u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku, donijeli rješenje o izvršenju na osnovu pravomoćne i izvršne sudske presude, a nakon toga odbili prigovor i žalbu apelanta, pri čemu su u obrazloženju osporenih odluka naveli jasne razloge za takve odluke.

11. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama u konkretnom slučaju ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. S obzirom da u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava. Dopustivost ratione materiae

12. U pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant takođe osporava Rješenje koje je doneseno u postupku izvršenja pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, kojom je utvrđena obaveza apelanta da tražiocu izvršenja isplati određeno novčano potraživanje.

13. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, odluku broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH» broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, osim u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, K. protiv Švedske, odluku broj 13800/88 OI 94).

14. U konkretnom slučaju prava i obaveze apelanta su utvrđene pravomoćnom Presudom Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, kojom je apelant obavezan da tražiocu izvršenja isplati naznačeni iznos novca, sa kamatom inaknadom troškova postupka. Podnošenje prijedloga za izvršenje od strane tražioca izvršenja ne mijenja apelantovu novčanu obavezu prema njemu utvrđenu u sudskoj odluci, kao izvršnoj ispravi. S obzirom na navedeno nesporno je da u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda, nisu utvrđivana nikakva nova prava i obaveze. Iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2311/06 (Kanton Tuzla) | Sudska praksa | Aktio