Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2522/06 (V. H.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2522/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2522/06, rješavajući apelaciju Vehbije Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vehbije Hodžića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž- 1095/05 od 17. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vehabija Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz G. Kamengrada, Općina Sanski Most, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 29. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonali sud), broj Gž-1095/05 od 17. jula 2006. godine.
2. Apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo je izvršni postupak protiv RMU „Kamengrad“ (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Općinski sud je Rješenjem, broj I-38/05 od 24. marta 2005. godine, dozvolio predloženo izvršenje.
3. Izvršenik je prigovorom osporio rješenje o izvršenju. Apelant, zastupan po punomoćniku, je dao odgovor na prigovor. Općinski sud je donio Rješenje, broj I-38/05 od 26. jula 2005. godine, kojim se prigovor odbija u cjelosti kao neosnovan.
4. Izvršenik je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 26. jula 2005. gopdine. Apelant, po punomoćniku, podnijeo je odgovor na žalbu. Apelant je podneskom od 1. augusta 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu „Prijedlog za dopunu Rješenja I-38/05, od 26. 07. 2005. godine ili Žalbu na Rješenje I-38/05, od 26. 07. 2005. godine“.
5. Općinski sud je donio Rješenje, broj I-38/05 od 17. aprila 2006. godine, kojim je ispravio Rješenje o izvršenju ovog suda, broj I-38/05 od 24. marta 2005. godine, u dijelu koji se odnosi na oznaku izvršenika. U pogledu zahtjeva apelanta da mu se naknade troškovi izvršnog postupka zbog izjavljenog odgovora na prigovor, sud je ovaj zahtjev odbio kao neosnovan sa obrazloženjem da odgovor na prigovor nije bio potreban odnosno nužan radi zaštite prava i interesa tražioca izvršennja. Protiv navedenog Rješenja, broj I-38/05 od 26. 07. 2006. godine, apelant je izjavio žalbu.
6. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi izvršenika protiv Rješenja od 26. jula 2005. godine i žalbi tražioca izvršenja protiv Rješenja od 17. aprila 2006. godine, donio Rješenje, broj Gž- 1095 od 17. jula 2006. godine, kojim se žalbe odbijaju kao neosnovane i prvostepena rješenja potvrđuju. Kantonalni sud je odbio zahtjev tražioca izvršenja za naknadu troškova žalbe. U obrazloženju rješenja, između ostalog, je navedeno da apelantu nisu priznati troškovi odgovora na žalbu u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federaacije BiH“, br. 53/03) jer ti troškovi nisu bili neophodni za vođenje ovog izvršnog postupka.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Do navedenih povreda je, po mišljenju apelanta, došlo zbog odbijanja sudova da mu dosude troškove po osnovu odgovora na prigovor i žalbu u izvršnom postupku, odnosno da je pogrešno primjenjen član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, dok je član 397. Zakona o parničnom postupku, kojim se garantuje pravo stranke da se izjasni na radnju suprotne strane, potpuno zanemaren. Naime, ovakvim postupanjem, prema navodima apelanta, sud svojevoljno odlučuje ne uzimajući u obzir preduzetu radnju, nego cijeneći pravni interes što je protivno zakonu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je po njegovom mišljenju Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
11. U ocjeni dopustivosti konkretnog predmeta Ustavni sud, prvo, treba riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan postupak, odnosno treba odgovoriti na pitanje da li se apelacija, s obzirom da se odnosi na naknadu troškova postupka u izvršnom postupku, tiče utvrđivanja „građanskih prava i obaveza“ apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju i na postupak koji se tiče određivanja iznosa troškova postupka, koji se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-85/04 od 18. marta 2005. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj AP-2653/05 od 12. septembra 2006. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16- 18, st. 34-36). S obzirom na iznesene principe, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
12. Nakon što je utvrđeno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, Ustavni sud treba dati odgovor na navode apelanta o povredi njegovog prava na pravično suđenje do kojeg je, po njegovom mišljenju, došlo zbog navodno proizvoljne primjene člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud u osporenom rješenju obrazložio odbijanje zahtjeva apelanta za nakadu troškova povodom odgovora na žalbu u skladu sa usvojenom sudskom praksom i tumačenjem odredaba Zakona o parničnom postupku. Naime, prema sudskoj praksi i tumačenju Zakona o parničnom postupku, s obzirom da odgovor na žalbu nije obavezan u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, sud će dosuditi troškove postupka nastale povodom datog odgovora na žalbu samo ako ocijeni da su ti troškovi bili neophodni za vođenje postupka. U konkretnim slučaju, Kantonalni sud je, koristeći svoje diskreciono pravo, odlučio da troškovi povodom ove procesne radnje nisu bili neophodni za vođenje izvršnog postupka. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali na to da je Kantonalni sud, koristeći svoje diskreciono pravo, proizvoljno ili nepravično primijenjenio procesne propise na štetu apelanata. Ustavni sud stoga, zaključuje da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Apelant također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o prozvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelacije nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović