Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2772/06 (Z. i R. B.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2772/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2772/06, rješavajući apelaciju Zvonimira i Radojke Banović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira i Radojke Banović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-

0-Gž-06-000381 od 12. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-3262/04 od 9. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonimir i Radojka Banović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijeli su, 6. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-000 381 od 12. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-3262/04 od 9. januara 2006. godine.

2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu, broj P-3262/04 od 9. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-06-000 381 od 12. septembra 2006. godine, a kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata koji su tražili da se utvrdi da su ispunili zakonske uslove za kupovinu stana na kojem su nosioci stanarskog prava, koji se nalazi u Tuzli, i da je tuženi dužan apelantima stan prodati u roku od tri mjeseca od dana ispunjenja uslova za prodaju stana, što nije učinio, kao i da presuda zamjeni ugovor o kupoprodaji stana i da se utvrdi da apelanti na temelju presude stiču osnov da postanu vlasnici stana ukoliko tuženom plate određenu vrijednost i da se u zemljišnim knjigama, odnosno polaganjem ugovora, uknjiže kao vlasnici, te da im tuženi plati troškove postupka.

3. U obrazloženju osporenih presuda redovni sudovi su kao razloge za njihovo donošenje naveli da apelanti nisu podnijeli na vrijeme zahtjev za otkup spornog stana na kojem su nosioci stanarskog prava, te da je, s obzirom na neblagovremenost predmetnog zahtjeva, valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imivinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na ličnu slobodu i sigiurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti ističu da je sud pogrešno primjenio materijalno pravo, jer je rok za podnošenje zahtjeva trebao računati od momenta pravosnažnosti rješenja kojim im se stan vraća u posjed, tako da je njihov zahtjev blagovremen. Nadalje, apelanti potkrepljuju svoj navod činjenicom da u praksi prvostepena rješenja u postupku o žalbi budu ukinuta i bude donijeto rješenje kojim se nosioci stanarskog prava ponovo istjeruju iz stana.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke Presuda od 31. maja 2005. godine, Aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, Presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U konkretnom slučaju, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje je da li su apelanti zakasnili sa podnošenjem zahtjeva za otkup stana, te da li su zakonski propisi pravilno primijenjeni. Apelanti, smatraju da je do povrede njihovih prava došlo zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

8. Ustavni sud naglašava da «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

9. U konkretnom slučaju nezadovoljni presudama redovnih sudova apelanti osporavaju primjenu materijalnog prava i sugerišu zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Apelanti ističu da su ušli u posjed stana 12. marta 2003. godine, na osnovu rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla od 29. novembra 2001. godine, ali i da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 17. marta 2003. godine, pa se rok od godinu dana za podnošenje zahtjeva za otkup stana, po njihovom mišljenju, može računati tek od pravosnažnosti rješenja. Imajući to u vidu, te činjenicu da su zahtjev za otkup stana podnijeli vlasniku stana 21. maja 2003. godine, apelanti smatraju da su zahtjev za otkup stana podnijeli u roku. Međutim, vlasnik stana je odbio njihov zahtjev kao neblagovremen, zbog čega su apelanti pokrenuli parnični postupak. Sud je odbio zahtjev apelanata pozivajući se na odredbu člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01) koja glasi „Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim ima pravo u skladu sa uslovima utvrđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, zavisno koji je datum stariji.“

10. Prema tome, poizilazi da se u toku postupka javila kao sporna činjenica kada su apelanti trebali podnijeti zahtjev za povrat stana. Općinski sud je primjenom navedene odredbe zaključio da su apelanti ušli u posjed stana 12. marta 2002. godine, a izmjene navedenog Zakona su objavljene dana 27. aprila 2002. godine, te je za apelante povoljnije da se rok računa od dana objave navedenog zakona. Međutim, i u toj sitauaciji (s obzirom da su u posjedu stana već od 12. marta 2002. godine) apelanti su morali zahtjev podnijeti do 27. aprila 2003. godine, što su oni propustili da učine, jer su zahtjev podnijeli vlasniku stana 21. maja 2003. godine. Nadalje, sudovi su utvrdili da niti jednom odredbom navedenog zakona nije uslovljeno da se zahtjev podnese nakon pravosnažnosti rješenja o uvođenju u posjed stana, pa je navode apelanta da je zahtjev blagovremen, jer ga je podnio nakon što je rješenje postalo pravosnažno, sud smatrao neosnovanim. Kantonalni sud je potvrdio odluku prvostepenog suda, navodeći da stav apelanata da rok počinje od dana pravosnažnosti rješenja o uvođenju u posjed stana nema utemeljenje u odredbi člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja kao relevante datume uzima „ulazak u posjed stana“ ili datum objavljivanja u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost.

12. Dakle, činjenica da je u konkretnom predmetu odlučeno da su apelanti neblagovremeno podnijeli zahtjev za otkup, zbog čega su apelanti odbijeni sa tužbenim zahtjevom ne znači, sama po sebi, da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata, već da su sudovi sudili u skladu sa činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanta da su im povrijeđena navedena ustavna prava, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima faciae) neosnovani.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju njihovih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović