Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2006/06 (M. B.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Naknada
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2006/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2006/06, rješavajući apelaciju Miodraga Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Babića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-795/05, od 20. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj: Gž-687/05 od 6. aprila 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj: P-2752/01 od 14. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je, 13. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-795/05 od 20. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž: 687/05 od 6. aprila 2005. godine, i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2752/01 od 14. aprila 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. jula 2006. godine.
2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
3. Tužitelj-protutuženi je pokrenuo postupak pred sudom protiv apelanta kojom je tražio da ga sud obaveže da mu na ime naknade troškova za uložena sredstva u stan u Ulici Kolodvorska 13/6, u Sarajevu, na kojem je prijeratni nosilac stanarskog prava apelant, isplati iznos od 29.403 KM, uz zateznu kamatu od 18%. Apelant je u istom postupku protutužbom tražio da sud obaveže tužitelja-protutuženog da mu na ime naknade troškova koji su bili potrebni za dovođenje stana u prvobitno stanje isplati iznos od 5.666,00 KM.
4. Općinski sud je donio Presudu, broj P-2752/01 od 14. aprila 2004. godine, kojom se apelant obavezuje da tužitelju-protutuženom isplati iznos od 22.304,00 KM na ime naknade za uložena sredstva, kao i troškove postupka u iznosu od 3.612,90 KM. Sa ostalim dijelom zahtjeva tužitelj-protutuženi je dobijen. Istom presudom apelant je odbijen sa protutužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude sud je naveo da iz izvedenih dokaza nesporno proizilazi da su u stanu stvoreni potpuno normalni uslovi za stanovanje. Iz nalaza vještaka proizilazi da je tužitelj-protutuženi izvršio radove i to u vrijednosti od 22.304,00 KM, kao i da je tužitelj izveo korisne radove ali koji nisu bili neophodni za uslovnost stana za stanovanje. U pogledu visine troškova sud je u cjelosti prihvatio nalaz vještaka, a pozivajući se na odredbe člana 18a. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima i člana 215. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je apelanta odbio pozivajući se na odrebu člana 7. i 126. Zakona o parničnom postupku, zbog nedostatka dokaza na kojima temelji zahtjev. Sud nije cijenio kao relevantan iskaz koji je dala supruga apelanta.
5. Kantonalni sud je donio Presudu kojom se žalba apelanta odbija i prvostepena Presuda potvrđuje. Sud je našao da su činjenice tačno utvrđene, da je nalaz vještaka stručan i objektivan, da je neosnovan i neargumentovan prigovor apelanta da tužitelj-protutuženi nije sam finansirao izvođenje radova, jer apelant na ove okolnosti nije dao nikakve dokaze, kao i da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, jer nije izveo niti jedan dokaz u vezi ovih navoda.
6. Rješavajući o reviziji apelanta protiv drugostepene Presude, Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-795/05 od 20. aprila 2006. godine, kojom se revizija odbija. U obrazloženju presude sud je u potpunosti prihvatio razloge nižestepenih sudova, te odbio navode apelanta da je tužitelj-protutuženi nesavjestan korisnik. Nadalje, sud se pozvao na odredbu člana 215. Zakona o obligacionim odnosima i istakao da je tužitelj-protutuženi bio savjestan posjednik stana, koji je obavljao poslove na način kako njemu odgovara.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak i jednakost pred sudom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegvoine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i u vezi sa diskriminacijom, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi različito postupali u odnosu na njega i suprotnu stranu, da nije prihvaćen njegov prijedlog da u dokaznom postupku tužitelj-protutuženi priloži račune o izvedenim radovima kao i da se obavi novo vještačenje, da se presuda temelji samo na nalazu vještaka, koji je po mišljenju apelanta neobjektivan, da se presuda temelji na proizvoljnoj primjeni zakona, te da je diskriminisan u postupku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud konstatuje da je Općinski sud proveo postupak i primjenio važeće materijalno pravne propise. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta i utvrdio da je prvostepeni sud dao jasne raloge za svoju odluku. Presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanta i potvrđene nižestepene odluke.
11. Nezadovoljstvo apelanta presudom Općinskog suda, Kantonalnog suda a zatim i Vrhovnog suda u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U kontekstu navedenog, budući da je Općinski sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava te na osnovu nalaza vještaka, za koji je sud utvrdio da je urađen na osnovu okumentacije prije i poslije adaptacije stana, te da je isti dat na stručan, nepristrasan i objektivan način u skladu sa strukom, te da je Kantonalni sud potvrdio prvostepenu odluku dajući jasne razloge za to i pozivajući se na relevantne odredbe zakona, kao i Vrhovni sud, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj Gž-687/05 od 6. aprila 2005. godine, kao i u postupku po reviziji, o čemu je odlučio Vrhovni sud u Presudi broj Rev-795/05. Ustavni sud konstatira da jesu sudovi detaljno obrazložili zašto su usvojili zahtjev tužitelja u navedenom iznosu, što je po shvatanju Ustavnog suda u skladu Zakonom o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o obligacionim odnosima, i u okviru standarda koje pred sud postavljaju pravila pravičnog suđenja.
13. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a u pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
16. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji, te da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović