Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-884/06 (F. D.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Revizija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-884/06
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 884/06, rješavajući apelaciju Ferida Djedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ferida Djedovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od devedeset dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se apelacija Ferida Djedovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-67/04 od 12. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-178/03 od 4.
juna 2004. godine kao nedopuštena, jer je preuranjena.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ferid Djedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 16. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda Orašje (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku, JP «Elektroprivreda» HZHB d.o.o. Mostar, Distribucija električne energije Posavskog kantona Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju su dostavili Kantonalni sud i tuženi 4. maja 2006. godine, Općinski sud 5. maja 2006. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 11. septembra 2007. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog. Apelant je u tužbi, u sporu iz radnog odnosa, predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje da je Rješenjem tuženog broj IV-7-15/OJ od 10. januara 2001. godine apelantu nezakonito uspostavljen status uposlenika na čekanju i da je Rješenjem broj IV-7-16/01 od 10. januara 2001. godine nezakonito prestao radni odnos apelantu kod tuženog, te da se navedena rješenja ponište uz obavezu tuženog da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radni odnos na poslovima i radnim zadacima koje je izvršavao do 1992. godine, ili reorganizacijom u preduzeću rasporedi na poslove u skladu sa njegovim radnim i stručnim sposobnostima u roku od osam dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i da se tuženi obaveže da apelantu nadoknadi troškove postupka. U podnesenoj tužbi apelant nije označio vrijednost spora.
7. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je apelant tokom postupka ostao pri navodima tužbe, a na «pripremnom ročištu precizirana je vrijednost predmeta spora na 10.100,00 KM, koji je proširen tako što je poslije prvog stava u podnesenom tužbenom zahtjevu dodano «utvrđuje se da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na prioritetno upošljavanje».
8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv Presude Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine i prvostepena presuda je potvrđena.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je Vrhovni sud ispitao osporenu odluku u smislu člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon čega je odlučio kao u izreci imajući u vidu stanje spisa iz kojeg proizlazi «da je apelant u momentu podnošenja tužbe, odnosno 21. augusta 2003. godine, propustio označiti vrijednost spora iako nema određene novčane tražbine. Međutim, na pripremnom ročištu apelantov opunomoćenik je označio vrijednost spora na 10.000,00 KM i do zaključenja glavne rasprave ostao pri tako označenoj vrijednosti spora. Odredbom člana 237. tačka 2. ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. S obzirom na to da se apelant u tužbi opredijelio za vrijednost predmetnog spora do 10.000,00 KM, a suprotna strana se tome nije protivila, mora se uzeti da stranke ne mogu osporavati revizijom drugostepenu presudu, jer apelant kao tužilac nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM. Zbog iznesenog, primjenom člana 247. tačka 1. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci».
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k), II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa pravom na rad i člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Apelant posebno ističe da je revizija u konkretnom predmetu zakonom dopuštena, te da su time što je Vrhovni sud odbacio reviziju povrijeđena njegova prava, prije svega pravo na pravičan postupak, a kao posljedica toga i pravo na pristup sudu i pravo na efektivan pravni lijek. Apelant navodi da je iz svih zapisnika i presuda nižih sudova vidljivo da je označio vrijednost predmeta spora na iznos 10.100,00 KM, što je saglasno članu 237. stav 2. ZPP. Apelant smatra da su i ostala navedena prava povrijeđena tako što je sud odbio tužbeni zahtjev kojim je on zahtijevao da se utvrdi nezakonitost utvrđenja njegovog statusa kao uposlenika na čekanju i nezakonitost otkaza ugovora o radu, kao i njegovo pravo na prioritetno upošljavanje. Apelant navodi da je diskriminiran zbog toga što je radno mjesto na kojem je radio bilo upražnjeno sve vrijeme otkako je otišao početkom rata i zbog toga što je bilo predviđeno važećom sistematizacijom radnih mjesta, te zbog toga što je, usprkos svim tim odredbama, dobio otkaz, ali je u isto vrijeme na njegovo radno mjesto uposleno lice druge nacionalnosti. Sudovi su, kako dalje ističe apelant, postupajući povodom istih ili sličnih predmeta donosili drugačije odluke u odnosu na osporene odluke (apelant je u vezi sa navedenom okolnosti naveo dva konkretna primjera).
b) Odgovori na apelaciju
11. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je, donoseći svoju Odluku broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine, kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine, u svemu postupio u skladu sa Zakonom o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 32/00, u daljnjem tekstu: Zakon), te u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dato u presudi. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji, jer mu je omogućen pristup u razumnom roku. Apelant je pred sudom pokrenuo radni spor i sud je povodom njegove tužbe postupio prije nego što je Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona odlučila o njegovoj žalbi. To što je tuženi primio u radni odnos diplomiranog pravnika, koji je druge nacionalnosti nego apelant, samo po sebi ne znači da je izvršena diskriminacija prema nacionalnoj osnovi, jer je u konkretnom slučaju na radno mjesto primljeno lice koje ima viši stepen stručne spreme od apelanta, a član 143. tačka 8. Zakona zabranjuje poslodavcu da u roku od jedne godine po prestanku radnog odnosa uposlenika na čekanju uposli druga lica iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme.
12. U odgovoru Općinskog suda postupajući sudija navodi da je Općinski sud donio presudu naglašavajući vrijednost spora od 10.100,00 KM, kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer je u postupku utvrđeno da je tuženi apelantu, prema članu 143. Zakona, uspostavio radno-pravni status zaposlenika na čekanju od 19. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, a zatim donio rješenje o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine s pravom na otpremninu, što je u skladu sa članom 143. st. 1. i 4. Zakona. S obzirom na to da je članom 143. stav 8. Zakona («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 32/00) propisano da poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. navedenog člana, ako je to lice nezaposleno, sud je našao da zaposlenje drugog radnika prije isteka roka od jedne godine od dana prestanka apelantovog radnog odnosa nije suprotno članu 143. stav 8. Zakona, jer zaposleni radnik ima viši stepen stručne spreme od apelanta.
13. Općinski sud je naveo da mu nije poznato zbog čega je Vrhovni sud odredio vrijednost spora na 10.000,00 KM, jer je vrijednost spora apelantov opunomoćenik označio na pripremnom ročištu 6. aprila 2004. godine na iznos od 10.100, 00 KM i ta vrijednost spora je naznačena u Presudi ovog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine, kao i Presudi Kantonalnog suda broj Gž- 67/04 od 13. oktobra 2004. godine.
14. Tuženi osporava navode apelacije, ističući da apelantova prava nisu oštećena ni po jednom osnovu, jer je imao pravično i fer-suđenje i nije bio diskriminiran prema nacionalnoj osnovi. Prema članu 143. Zakona, apelantu nije pripadalo pravo na povratak na radno mjesto.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) relevantne odredbe glase:
«Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 237. stav 2.
Revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 konvertibilnih maraka.
Član 241.
Revizijski sud ispituje osporenu presudu samo u onom dijelu u kome se ona osporava revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 247. stav 2.
Revizija je nedopuštena ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno na podnošenje revizije, ili lice koje je odustalo od revizije, ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može izjaviti.»
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine protiv kojeg nema efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedeno rješenje primio 25. januara 2006, a apelacija je podnesena 16. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija u vezi sa odlukom Vrhovnog suda ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugostepenu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 12. oktobra 2004. godine i prvostepenu Presudu Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
«(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.» Član 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
«(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
14) apelacija je preuranjena;»
21. Imajući u vidu navedene odredbe Pravila Ustavnog suda i zaključak Ustavnog suda u odnosu na osporenu odluku Vrhovnog suda, slijedi da je preuranjen dio apelacije u vezi sa osporenom odlukom Kantonalnog i Općinskog suda. Naime, kada bi Ustavni sud razmatrao dio apelacije koji se odnosi na presude Općinskog i Kantonalnog suda u konkretnom slučaju, bilo bi neophodno meritorno rješavati apelantovu tužbu, odnosno ispitivati da li je i materijalno pravo u nižestepenim presudama arbitrarno primijenjeno. Budući da je ovo prvenstvena nadležnost Vrhovnog suda, Ustavni sud bi u tom slučaju prejudicirao ishod postupka pred redovnim sudovima, što nije njegova nadležnost u situaciji kakva je apelantova. Međutim, nakon što Vrhovni sud postupi po ovoj odluci Ustavnog suda, nezavisno od vrste odluke Vrhovnog suda, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
VII. Meritum
22. Apelant osporava odluku Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]» Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Apelantova žalba u vezi sa pravom na pravično suđenje, prije svega, odnosi se na proizvoljnu primjenu procesnog prava u osporenom sudskom postupku pred Vrhovnim sudom, u odnosu na dopuštenost revizije, jer apelant tvrdi da je vrijednost konkretnog predmeta spora označio na ročištu, i to na iznos od 10.100,00 KM.
25. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
26. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
27. Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 5/05). Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenjivanjem dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) u kojem odredba člana 8. propisuje da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, «na osnovu slobodne ocjene dokaza, savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno».
28. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na primjeni ZPP, polazeći od toga da je apelant u momentu podnošenja tužbe, 21. augusta 2003. godine, propustio označiti vrijednost spora iako nema određene novčane tražbine. Međutim, činjenica je da je na pripremnom ročištu apelantov opunomoćenik označio vrijednost spora na 10.100,00 KM i do zaključenja glavne rasprave ostao pri tako označenoj vrijednosti spora. Vrhovni sud je, i pored toga, zaključio «kako se apelant u tužbi opredijelio za vrijednost predmeta spora do 10.000,00 KM a suprotna strana se tome nije protivila, mora se uzeti da stranke ne mogu osporavati revizijom drugostepenu presudu, jer apelant nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM».
29. Ustavni sud podsjeća da su nižestepeni sudovi, za razliku od Vrhovnog suda, u svojim odlukama naznačili da je vrijednost predmetnog spora 10.100,00 KM, na šta ukazuju i dokazi u spisima konkretnog predmeta (osporene presude Kantonalnog i Općinskog suda, apelantova tužba u kojoj nije označena vrijednost spora, zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu od 6. aprila 2004. godine u kojem je apelantov opunomoćenik označio vrijednost predmeta spora na iznos 10.100,00 KM).
30. Ustavni sud zapaža da konstatacija u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda, da se «apelant u tužbi opredijelio za vrijednost spora do 10.000,00 KM, odnosno da nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10,000,00 KM», u odnosu na navedene dokaze u spisima (prema kojima apelant u tužbi nije označio vrijednost spora, ali je na pripremnom ročištu označio vrijednost spora na iznos od 10.100,00 KM), ukazuje da konkretno obrazloženje nije u dovoljnoj mjeri argumentirano i jasno, jer se ne vidi na osnovu čega je Vrhovni sud izveo zaključak u svom obrazloženju da je apelant označio vrijednost spora do 10.000,00 KM, odnosno da nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM, pa ne postoje zakonski uvjeti da se odluči o izjavljenoj reviziji, što se doima kao proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljna primjena procesnog prava.
31. Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, jer je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebalo detaljnije da ispita da li izvedeni zaključak, koji je dat u obrazloženju osporene odluke, zadovoljava zahtjeve ZPP, ali i zahtjeve člana 6. Evropske konvencije, koja ima snagu ustavnih odredaba i nadređena je svakom zakonu.
32. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije izvršio svoju obavezu da pažljivo razmotri sve dokaze i argumente u postupku koji su u vezi sa određivanjem vrijednosti predmeta spora, te slijedeći to, primijeni relevantne procesnopravne propise, te da za svoju odluku dâ jasne i razumljive razloge. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03), jer osporena odluka Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava član 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu odlukom Vrhovnog suda povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osporena odluka Vrhovnog suda ne zasniva na dokazima koji sa sigurnošću ukazuju da je Vrhovni sud izvršio svoju obavezu da navede jasne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a, s druge strane, očigledna je proizvoljna primjena relevantne odredbe procesnog zakona prilikom donošenja osporene odluke Vrhovnog suda.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović