Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-530/06 (R. M.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-530/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-530/06, rješavajući apelaciju Rahmije Maslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rahmije Maslić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu, broj Gž-242/05 od 4. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, broj P-
482/99 od 7. oktobra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Rahmija Maslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Senad Ališah, advokat iz Sarajeva, podnio je, 6. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-242/05 od 4. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-482/99 od 7. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-482/99 od 7. oktobra 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Općina Livno-pravni sljednik Fonda u stambeno komunalnom gospodarstvu (u daljnjem tekstu: tuženi), isplati naknadu na ime izgubljenih plaća i ostalih primanja iz radnog odnosa za period od 1. jula 1992. godine do 18. aprila 1996. godine u ukupnom iznosu od od 27.650,00 KM i za isti period uplati doprinose za MIO/PIO i zdravstveno osiguranje, kao i da naknadi troškove postupka.
3. Protiv navedene Presude Općinskog suda apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom, broj Gž-242/05 od 4. januara 2006. godine, odbiožalbu apelanta, kao neosnovanu, i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant pismenim podneskom koji je zaprimljen u sud 25. aprila 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje naknadu izgubljenih plaća i ostalih primanja iz radnog odnosa za period od 1. jula 1992. godine do 18. aprila 1996. godine u ukupnom iznosu od 27.650,00 KM. Za isti period je tražio da mu tuženi uplati doprinose za MIO/PIO, zdravstveno osiguranje i troškove postupka. Iz stanja spisa proizlazi nesporna činjenica da je apelant bio na dužnosti tajnika kod tuženog sve do 31. decembra 1991. godine kada mu je tuženi, uz njegovu saglasnost, isplatio otpremninu u visini tadašnja tri lična dohotka, koju je apelant primio i prestao dolaziti na posao, te se sa tuženim saglasio da ide u mirovinu, što se vidi i iz izjave samog apelanta na ročištu održanom 4. decembra 1997. godine. Također je nesporna činjenica da je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta sa danom 1. juli 1992. godine zbog odlaska u mirovinu (broj 06/96 od 5. februara 1996. godine). Navedeno rješenje apelant je primio i izjavio prigovor koji je odbijen rješenjem, broj 01-11/96 od 9. maja 1996. godine. Apelant tužbenim zahtjevom ne traži poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, već tužbenim zahtjevom potražuje naknade izgubljenih plaća. Imajući u vidu da je apelantu na temelju navedenog rješenja prestao radni odnos sa danom 1. juli 1992. godine, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim potražuje plaće za period od 1. jula 1992. godine do 18. aprila 1996. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa MIO/PIO i zdravstveno osiguranje zbog nedostatka aktivne legitimacije, jer to nije obligaciono pravni odnos između apelanta i tuženog, već između tuženog kao poslodavca i nadležnog Fonda koji je uređen posebnim zakonom i posebnim izvan sudskim postupkom naplate. Prvostepeni sud je raspravio sve odlučne činjenice i za to dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i drugostepeni sud, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka.
4. Nezadovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu navodeći da smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud «pogrešno tumačili i pogrešno primjenili odredbe procesnih i materijalnih propisa i tako prekršili njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.» Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži Općinskom sudu da usvoji njegov tužbeni zahtjev.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-136/03 od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.
9. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je presudom, broj Gž-242/05 od 4. januara 2006. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanata izjavljenu protiv presude Općinskog suda, broj P-
482/99 od 7. oktobra 2005. godine. Apelant je pismenim podneskom koji je, 25. aprila 2005. godine, zaprimljen u Općinskom sudu precizirao tužbeni zahtjev da potražuje naknadu izgubljenih plaća i ostalih primanja iz radnog odnosa u ukupnom iznosu od 27.650,00 KM. Navedena vrijednost spora od 27.650,00 KM je, dakle, veća od propisanog limita od 10.000,00 KM do kojeg se revizija u načelu ne može razmatrati, pa je u smislu postojećih odredbi Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine dopuštena revizija protiv drugostepene presude. Apelant je naznačio u apelaciji da je drugostepenu presudu Kantonalnog suda, broj Gž-242/05 od 4. januara 2006. godine, primio 13. januara 2006. godine, a kako je apelaciju Ustavnom sudu podnio 6. marta 2006. godine, slijedi da je apelant propustio da prije podnošenja apelacije, u zakonu predviđenom roku od 30 dana od dana prijema drugostepene presude Kantonalnog suda izjavi reviziju u parničnom postupku. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović