Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2439/06 (J. M.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

  • Povrat u prijašnje stanje
  • Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2439/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2439/06, rješavajući apelaciju Jadranka Moravskog na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9 i 11. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranka Moravskog podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 460/04 od 30. maja 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-266/04 od 27. septembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj Rs-102/03 od 24. marta 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranka Moravskog podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj Rs-64/92 od 14. juna 1994. godine, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Jadranko Moravski (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Slobodanka Stajić advokat iz Doboja, podnio je 16. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-460/04 od 30. maja 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-266/04 od 27. septembra 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), br. Rs-102/03 od 24. marta 2004. godine i Rs-64/92 od 14. juna 1994. godine.

2. Apelant je 30. januara 1992. godine, pokrenuo radni spor protiv Energoinvesta-«Trudbenik» Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja rang liste za dodjelu stanova. Osnovni sud je rješenjem, broj Rs-64/92 od 14. marta 1994. godine, postupak u ovoj pravnoj stvari umirovio, a obzirom da se u zakonskom roku ni jedna stranka u postupku nije obratila sudu sa zahtjevom za nastavak postupka, sud je rješenjem, broj Rs-64/92 od 14. juna 1994. godine, tužbu smatrao povučenom.

3. Apelant je 3. januara 2002. godine, podnio prijedlog sudu za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja ročišta te predložio ukidanje rješenja o povlačenju tužbe. Povodom prijedloga apelanta za povraćaj u pređašnje stanje, Osnovni sud je održao raspravu nakon koje je rješenjem, broj Rs- 102/03 od 24. marta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog sud, broj Gž-266/04 od 27. septembra 2004. godine, odbacio kao neblagovremen prijedlog apelanta za povraćaj u pređašnje stanje.

4. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud navodi da je članom 118. stav 2. Zakona o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme nastanka sporne pravne situacije, kao subjektivni rok u kome se može podnijeti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, određen rok od 15 dana od dana kada je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, odnosno od saznanja stranke za propuštanje a stavom 3. istog člana je kao objektivan rok propisan rok od tri mjeseca od dana propuštanja, po isteku kojeg roka stranka više ne može tražiti povraćaj u pređašnje stanje. Dalje sud navodi da je isticanje apelanta da kao lice nesrpske nacionalnosti nije mogao doći na teritoriju Republike Srpske sve do 2001. godine, odnosno 2002. godine, neosnovano jer je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a pogotovo nakon 19. juna 1996. godine, svim licima bez obzira na nacionalnu pripadnost omogućeno nesmetano kretanje po teritoriji Republike Srpske, pa ovakve razloge sud nije mogao uzeti kao opravdane.

5. U obrazloženju rješenja Okružni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje podnio po proteku rokova određenih zakonom, kao i da je pravilno utvrdio da razlozi koje apelant navodi ne opravdavaju apelanta jer je apelant od 19. juna 1996. godine, kada je Odlukom narodne skupštine Republike Srpske, broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje, mogao da dođe bez ikakvih ograničenja na teritoriju Republike Srpske. Sud također navodi da je apelant u vremenu od 19. juna 1996. godine pa do 3. januara 2002. godine, a vezano za predmetnu stvar bio pasivan iz razloga što je mogao da se pismeno obrati sudu računajući od 19. juna 1996. godine, pa do isteka objektivnog roka od 3 mjeseca, a kako je propisano članom 118. stav 3 tada važećeg Zakona o parničnom postupku. Navodi žalbe apelanta da mu je kao izbjeglom licu njemačka vlada zabranila da napušta zemlju boravka od 24. novembra 1992. godine do 4. oktobra 1998. godine, su po mišljenju ovog suda bez osnova i ne opravdavaju apelanta, jer nije bio spriječen da se pismenopodneskom, putem pošte obrati prvostepenom sudu i zaineresuje za ishod postupka po podnesenoj tužbi. Ovaj sud zaključuje da je prvostepeni sud dao dovoljno valjane razloge koje kao pravilne u cjelosti prihvata i taj sud.

6. Odlučujući o reviziji koju je izjavio apelant na rješenje Okružnog suda, broj Gž-266/04 od 27. septembra 2004. godine, Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-460/04 od 30. maja 2006. godine, reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da je odredbom člana 254. Zakona o parničnom postupku, propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Međutim, ističe sud, u konkretnom slučaju revizija nije dozvoljena, jer se rješenjem kojim je odlučeno o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje ne okončava parnični postupak, nego se samo odlučuje o prijedlogu stranke da se naknadno izvrši neka propuštena radnja, usljed kog propusta gubi pravo na preduzimanje te radnje. Na kraju ovaj sud dodaje da je u konkretnom slučaju parnični postupak okončan prvostepenim rješenjem od 14. juna 1994. godine, kojim se tužba smatrala povučenom.

7. Apelant smatra da su mu navedenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije apelant opširno izlaže hronologiju događanja od momenta podnošenja tužbe a povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant predlaže da Ustavni sud udovolji apelaciji i da donese meritornu odluku kojom će udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu.

Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom

8. Apelant osporava rješenja redovnih sudova, kojim je kao neblagovremen odbačen prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje radi propuštanja pristupa na ročište na kojem je rješenjem Osnovnog suda, broj Rs-64/92 od 14. marta 1994, postupak stavljen u fazu mirovanja.

9. Pri ispitivanju ovog dijela dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

10. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenjljivim.

11. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta, odnosno da li se apelant može pozivati na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u slučaju kada je odbačen kao neblagovremen njegov prijedlog za povrat u pređašnje stanje. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «[...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje apelanta ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom[...].“

12. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da se ovdje radi o situaciji kada je odbačen kao neblagovremen apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje, a u tom postupku je sud samo odlučivao o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje prijedlog za povrat u pređašnje stanje ili ne. U takvoj proceduri ne utvrđuju se građanska prava i obaveze, nije se odlučivao o meritumu tužbenog zahtijeva, tj. osnovanosti potraživanja apelanta prema tuženom, već se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza,. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju pozivanje apelanta na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, broj AP-2743/06 od 15. februara 2007. godine)

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom

14. Apelant osporava i rješenje Osnovnog suda broj Rs-64/92 od 14. juna 1994. godine, kojim se tužba smatra povučenom.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;»

16. Prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.

17. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana.

18. Imajući u vidu da je rješenje Osnovnog suda, broj Rs-64/92 od 14. juna 1994. godine, koje apelant pobija u svojoj apelaciji, doneseno 14. juna 1994. godine, dakle prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, proizlazi da Ustavni sud nije nadležan ratione temporis da rješava ovaj dio predmetne apelacije.

19. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 11. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae, odnosno ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2439/06 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio