Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-750/07 (D. M.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ostavinski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-750/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP 750/07, rješavajući apelaciju Draška Mirosavljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draška Mirosavljevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-

536/04 od 20. decembra 2006.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Draško Mirosavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je, 3. marta 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-536/04 od 20. decembra 2006. godine. Apelant je naknadno 1. oktobra 2007. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, odložio izvršenje-iselenje iz stana koji se nalazi u Banja Luci, Ul. Carice Milice broj 50 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), do donošenja odluke o apelaciji.

2. Gradska uprava grada Banja Luka-Odjeljenje za komunalne i stambene poslove ( u daljnjem tekstu: Odjeljenje), zaključkom, broj 05-372-521/2003 od 1. septembra 2003. godine, odbacilo je zahtjev G.P.»Krajina» iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) za iselenje apelanta iz predmetnog stana, nakon smrti oca apelanta Dragana Mirosavljevića, jer nema uslova za pokretanje i vođenje upravnog postupka. Istim zaključkom Odjeljenje je odbacilo i zahtjev apelanta za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, nakon smrti nosioca stanarskog prava-oca apelanta, jer nema uslova za pokretanje i vođenje upravnog postupka.

3. U obrazloženju zaključka Odjeljenje ističe da je apelant dostavio pravosnažno rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj O-1173/03 od 10. jula 2003. godine, kojim se proglašava zakonitim nasljednikom sa djelom 1/1 na zaostavštini ostavitelja Dragana Mirosavljevića a koju imovinu čini imovinsko pravo koje se odnosi na pravo otkupa predmetnog stana, koji je ostavitelj koristio temeljem ugovora o korištenju stana zaključenim sa Stambenim preduzećem Banja Luka od 6. juna 1972. godine. Kako je pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju, navodi dalje Odjeljenje, apelantu priznato pravo na otkup predmetnog stana, doneseno je rješenje kojim se odbacuju zahtjevi vlasnika stana i apelanta.

4. Odlučujući o žalbi koju je izjavio vlasnik stana, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), rješenjem, broj 01-372-230/03 od 15. marta 2004. godine, poništilo je u cjelosti zaključak Odjeljenja, broj 05-372-521/2003 od 1. septembra 2003. godine i spis vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja ovo Ministarstvo ističe da je Odjeljenje odbacilo zahtjev vlasnika stana za iselenje iz predmetnog stana kao i zahtjev apelanta za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana iz razloga što nema uslova za vođenje upravnog postupka. Ministarstvo dodaje da ovakav stav prvostepenog organa nije pravilan jer upravni postupak je u svemu odvojen od sudskog postupka i obrnuto, tako da nije bilo razloga za odbacivanje postavljenih zahtjeva te je uputilo Odjeljenje da u ponovnom postupku nakon provedenog postupka i ocjene dokaza odluči o osnovanosti postavljenih zahtjeva.

5. Vrhovni sud je postupajući po tužbi apelanta, u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva, broj 01-372-230/03 od 15. marta 2004. godine, donio presudu, broj U-536/04 od 20. decembra 2006. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak tuženog da ostavinski postupak, u kojem je pravo otkupa predmetnog stana dato apelantu, ne može uticati na činjenicu da li se on smatra članom porodičnog domaćinstva svoga oca, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi stim da li davalac stana na korištenje ima pravo zahtjevati njegovo iselenje iz stana na osnovu odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Naime, ističe sud, pravo otkupa stana ne može biti predmet zaostavštine iza smrti nosioca stanarskog prava u slučaju kad je to lice podnijelo zahtjev za otkup, ili usljed smrti nije zaključilo ugovor o njegovom otkupu ili ako to lice nije ni podnijelo zahtjev za otkup. Okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju obuhvaćeno i «pravo otkupa» predmetnog stana nije pravno relevantno za ishod postupka u predmetnoj upravnoj stvari, pa Vrhovni sud zaključuje da zainteresovano lice ima pravni interes da zahtjeva iselenje apelanta iz predmetnog stana na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, kako je to pravilno obrazloženu u osporenom aktu. Dalje Vrhovni sud navodi da iz priloženog rješenja Ministarstva, broj 01-372-230/03 od 20. marta 2006. godine, proizilazi da je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odjeljenja, broj 05-372-251/03 od 30. maja 2005. godine, kojim je u ponovljenom postupku utvrđeno da je apelant uselio u predmetni stan nakon smrti oca, sljedom čega mu je naloženo iselenje iz predmetnog stana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, i bez prava na nužni smještaj.

6. Iz dokumentacije koju je na traženje Ustavnog suda Odjeljenje dostavilo 8. oktobra 2007. godine, proizilazi da je u međuvremenu, u ponovnom postupku Odjeljenje rješenjem, broj 05-372-

251/03 od 30. maja 2005. godine, koje je Ministarstvo potvrdilo rješenjem, broj 01-372-230/03 od 20. marta 2006. godine, utvrdilo da apelant nema pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana nakon smrti oca-nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te je naloženo apelantu da u roku od tri dana, od dana prijema rješenja iseli iz predmetnog stana i isti slobodan od lica i stvari preda u posjed vlasniku stana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, i bez prava na nužni smještaj.

7. Postupajući po tužbi apelanta, u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva, broj 01-372-

230/03 od 20. marta 2006. godine, Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu, broj 011-0-U-06-000 410 od 11. maja 2007. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da su činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, a koje je prihvatio tuženi organ, valjano utvrđene i nesporne. Naime u postupku je utvrđeno da je apelant imao prebivalište u Zenici od 23. juna 1976. godine do 20. marta 2003. godine, kada se prijavio na adresi predmetnog stana kao i da je etežni vlasnik stana u Zenici, Ul. Dr.A.Borića broj 32 koji je otkupio 14. februara 2002. godine, iz čega proizilazi da je apelant u vrijeme očeve smrti 21. oktobra 2001. godine, bio nosilac stanarskog prava na stanu u Zenici. Ovaj sud dalje ističe da je članom 12. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, propisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, pa shodno navedenom propisu apelant nije mogao steći status nosioca stanarskog prava i na stanu u Banja Luci. U odnosu na navode apelanta da je pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju stekao imovinsko pravo koje se odnosi na pravo otkupa predmetnog stana, Okružni sud ističe da pravo otkupa stana ne može biti predmet zaostavštine iza smrti nosioca stanarskog prava koji nije podnio zahtjev za otkup a što proizilazi iz člana 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, kojim je regulisano ko i pod kojim uslovima, osim nosioca stanarskog prava, ima pravo otkupa stana i da se njegovo dejstvo ne može proširiti na lica koja nisu bila članovi porodičnog domaćinstva.

8. Zaključkom Odjeljenja, broj 05-372-521/2003 od 14. septembra 2007. godine, utvrđeno je da je rješenje tog organa. broj 05-372-521/2003 od 30. maja 2005. godine, kojim je naloženo apelantu da u roku od 3 dana, od dana prijema rješenja iseli iz predmetnog stana, izvršno te se dozvoljava administrativno izvršenje navedenog rješenja za 8. oktobar 2007. godine u 10 časova.

9. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, u kojoj navodi da su osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant hronološki iznosi tok postupka pred organima uprave i redovnim sudom i navodi da je Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo jer je pogrešan stav suda da «pravo otkupa predmetnog stana dato apelantu ne može uticati na činjenicu da li se on smatra članom porodičnog domaćinstva svoga oca, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da li davalac stana na korištenje ima pravo zahtjevati iselenje iz tog stana». Apelant smatra da je stanarsko pravo imovinsko pravo i ako je nasljedio pravo na otkup predmetnog stana on ima pravo i da izvrši otkup stana svoga oca.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz čl. II/3.e) i f.) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije, smatrajući da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primjenio materijalne propise. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juni 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je pravilan zaključak tuženog organa da ostavinski postupak, u kojem je pravo otkupa predmetnog stana dato apelantu, ne može uticati na činjenicu da li se on smatra članom porodičnog domaćinstva svoga oca-nosica stanarskog prava u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi stim da li davalac stana na korišćenje ima pravo zahtjevati njegovo iselenje. Članom 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (Službeni list SR BiH, br.14/84, 12/84, 12/87 i 36/89. te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 19/93, 12/99 i 31/99) propisno je da:» Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati incijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iselenje» Dakle, s obzirom da je Vrhovni sud utvrdio da za ishod postupka u predmetnoj upravnoj stvari nije pravno relevantno što je rješenjem o nasljeđivanju obuhvaćeno i «pravo otkupa» predmetnog stana, te da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi činjenicu življenja i stanovanja apelanta u zajedničkom domaćinstvu sa ocem u vrijeme njegove smrti, to je u smislu navedenog propisa odbio tužbu kao neosnovanu. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

14. Ustavni sud također primjećuje da je u međuvremenu u ponovnom postupku Okružni sud donio presudu, broj 011-0-U-06-000 410 od 11. maja 2007. godine, kojom je odbio tužbu apelanta podnesenu radi poništenja rješenja Ministarstva, broj 01-372-230/03 od 20. marta 2006. godine, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje Odjeljenja, broj 05-372-251/03 od 30. maja 2005. godine, a kojim je utvrđeno da apelant nema pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana nakon smrti oca te mu je naloženo da stan preda na korištenje vlasniku stana. U ovom ponovljenom postupku je utvrđeno da je apelant imao prebivalište u Zenici od 23. juna 1976. godine do 20. marta 2003. godine, kada se prijavio na adresi predmetnog stana kao i da je etežni vlasnik stana u Zenici, Ul. Dr.A.Borića broj 32 koji je otkupio 14. februara 2002. godine, iz čega proizilazi da je apelant u vrijeme očeve smrti 21. oktobra 2001. godine, bio nosilac stanarskog prava na stanu u Zenici, pa obzirom da je članom 12. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, propisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, pa shodno navedenom propisu apelant nije mogao steći status nosioca stanarskog prava i na stanu u Banja Luci.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz čl. II/3.e) i f.) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni upravni postupak pokrenut između ostalog i na prijedlog apelanta i da je apelant nezadovoljan odlukom Ministarstva, tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom koji je svojom odlukom odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu. Obzirom na izneseno navodi apelanta vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant imao i koristio mogućnost pokretanja upravnog spora tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-750/07 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio