Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1701/06 (D. S.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1701/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1701/06, rješavajući apelaciju Dževada Sofića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1 i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Sofića podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka, broj 011-0-U-05-

000812 od 27. marta 2006. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, broj 05/5-560-57/05 od 14. septembra 2005. godine i zaključka Gradske uprave Banja Luka, Odjeljenje za boračko invalidsku zaštitu, broj 06-560-969/2004 od 14. decembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Sofić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 5. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-05-000812 od 27. marta 2006. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada), broj 05/5-560-57/05 od 14. septembra 2005. godine i zaključka Gradske uprave Banja Luka, Odjeljenje za boračko invalidsku zaštitu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 06-560-969/2004 od 14. decembra 2004. godine.

2. Zaključkom Odjeljenja, broj 06-560-969/2004 od 14. decembra 2004. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva rada, broj 05/5-560-57/05 od 14. septembra 2005. godine, odbačen je zahtjev apelanta za priznavanje prava na ličnu invalidninu po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik jedinica radne obaveze. U obrazloženju rješenja Ministarstvo rada navodi da je prvostepeni organ pravilno primjenio odredbe člana 124. stav 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otađbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), obzirom da je apelant zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu po navedenom osnovu, podnio 30. novembra 2004. godine, a rok za podnošenje zahtjeva je protekao 29. novembra 2004. godine.

3. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor, radi poništenja rješenja Ministarstva rada, broj 05/5-560-57/05 od 14. septembra 2005. godine, Okružni sud je presudom, broj 011-0-U-05-000812 od 27. marta 2006. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da je članom 124. stav 2. Zakona o pravima boraca (»Službeni glasnik Republike Srpske, broj 46/04) propisano da lica koja nisu podnijela zahtjev za priznavanje statusa, odnosno prava za koja je dan ispunjenja uslova nastupio prije stupanja na snagu tog zakona (koji je stupio na snagu osmog dana od dana 21. maja 2004. godine, kao dana objavljivanja) tj. dana 29. maja 2004. godine, mogu podnijeti zahtjev u roku od 6 mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. U konkretnoj pravnoj situaciji, navodi dalje sud, zakonski rok za podnošenje zahtjeva je istekao 29. novembra 2004. godine, a rok od 6 mjeseci je prekluzivni, objektivni rok koji u svakom slučaju ističe protekom krajnjeg datuma važenja tog roka, pa kako je apelant zahtjev podnio 30. novembra 2004. godine, Okružni sud zaključuje da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je zahtjev odbacio kao neblagovremen, a drugostepeni organ odbijajući žalbu osnažio prvostepeni zaključak.

5. U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena prava apelanta na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ističe da je nesporno da je zakasnio sa podnošenjem zahtjeva jedan dan, navodeći da se u vrijeme podnošenja zahtjeva nalazio u bolničkoj ustanovi, da se nije mogao svakodnevno kretati i jedan od dokaza neophodnih za podnošenje zahtjeva pribavljen je isti dan kada je zahtjev podnesen.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konketnom slučaju apelant je Odjeljenju podnio zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik jedinica radne obaveze, koje je zaključkom od 14. decembra 2004. godine, odbilo zahtjev zbog proteka roka za podnošenje. Ovakvu odluku potvrdilo je i Ministarstvo rada, odbijajući žalbu apelanta kao neosnovanu. Apelant je pred Okružnim sudom pokrenuo spor protiv Ministarstva rada, radi poništenja rješenja od 14. septembra 2005. godine. Okružni sud je odlučujući o tužbi donio presudu, broj 011-0-U-05-000812 od 27. marta 2006. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je zakonski rok za podnošenje zahtjeva istekao 29. novembra 2004. godine, i da je podnesen po proteku prekluzivnog roka, pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za priznavanje prava na ličnu invalidninu zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Okružnog suda na koju se apelant žali, nije presuda o meritumu zahtjeva apelanta, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je zahtjev apelanta odbačen kao neblagovremen.

9. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za priznavanje prava na ličnu invalidninu, već je zahtjev odbijen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg organi uprave i redovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine)

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1701/06 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio