Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2257/06 (F. D.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u pravo na dom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2257/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2257/06, rješavajući apelaciju Fikrete Delahmet, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2.i stav 4. tačka 9 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikrete Delahmet podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-14/03 od 25. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj Gž-29/02 od 25. oktobar 2002. godine i presude Općinskog suda u Goraždu, broj P-4147/0 od 13. decembra 2001. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl. II/4. i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikrete Delahmet podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-14/03 od 25. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj Gž-29/02 od 25. oktobar 2002. godine i presude Općinskog suda u Goraždu, broj P-4147/0 od 13. decembra 2001. godin u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikreta Delahmet (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda, koju zastupa Mirza Hadžić advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-14/03 od 25. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-29/02 od 25. oktobar 2002. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-414/00 od 13. decembra 2001. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-214/99 od 5. aprila 2000. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da su nekretnine upisane u posjedovnom listu 1716/03 KO Goražde I, u naravi 1/2 kuća sagrađena na k.č. 1802/1 i dvorište, njena zajednička imovina u dijelu 1/3 i Delahmet Halima ( u daljnjem tekstu: prvotuženi) u dijelu od 2/3 i da se utvrdi da je ugovor o poklonu Ov.br. 270/99 od 2. marta 1999. godine ništav, pa se nalaže brisanje zemljišno knjižnog prenosa po rješenju tog suda Dn 59/99 od 5. marta 1999. godine, nepokretnosti označene kao k.č. 1802/1 KO Goražde I.

3. Odlučujući o žalbi prvotuženog, Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-74/00 od 4. decembra 2000. godine uvažio žalbu, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

4. U ponovnom postupku, Općinski sud je presudom, broj P-414/00 od 13. decembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-29/02 od 25. oktobra 2002. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice istaknut u tužbi od 1. septembra 1999. godine. U toku prvostepenog postupka, sud je proveo brojne dokaze, uključujući saslušanje svjedoka, proveo vještačenje po vještaku građevinske struke, saslušao apelanticu i tužene u svojstvu parničnih stranaka, te izvršio uvid u posjedovni list PL 1716/03 od 21. juna 1999. godine KO Goražde I, spise predmeta Općinskog suda broj Dn 59/99, rješenje SO Goražde, broj 03/5-361-125 od 2. augusta 1976. godine, zapisnik PBS Osnovna banka Foča 04-5571/207 od 20. marta 1981. godine, potvrdu KP Doma Foča, broj 03-555/82 od 15. oktobra 1982. godine, tripartitni ugovor za obnovu i popravku privatne imovine od 20. jula 1998. godine i spis Općinskog suda P-175/99. U obrazloženju presude prvostepeni sud navodi da je iz provedenih dokaza kao nesporno utvrđeno da je prvotuženi u momentu zaključenja braka sa apelanticom posjedovao izgrađenu porodičnu stambenu zgradu i u istoj opremljen jedan stan u koji su se apelantica i prvotuženi po zaključenju braka uselili. Također ovaj sud kao nesporno navodi da je apelantica u toku trajanja braka doprinijela uvećanju te imovine i to opremanjem jednog stana u potkrovlju, manjim zahvatima na unutrašnjem opremanju drugog stana, saniranjem stana nakon poplave, plaćom kao i radom u domaćinstvu, odgojem, podizanjem i vaspitanjem djece. Obzirom da je predmetna imovina u toku ratnih zbivanja usljed devastiranja obezvrijeđena i time izgubila kako prvobitnu tržišnu tako i upotrebnu vrijednost, ista je obnovljena sredstvima donatora u iznosu od 17.486,80 KM, što se po stavu Općinskog suda smatra poklonom učinjenim kako prvotuženom tako i apelantici shodno odredbama člana 264. stav 3. Porodičnog zakona. Dalje sud ističe da se poklon donatora u iznosu od 17.486,80 KM, koji iznos predstavlja vrijednost radova na sanaciji objekta, ima smatrati zajedničkom imovinom bračnih drugova shodno odredbama člana 264. stav 3. Porodičnog zakona BiH a doprinos apelantice sticanju te imovine po ocjeni suda ima se smatrati podjednakim doprinosom prvotuženog, što znaći pravo apelantice na ½ dijela sredstava donatora. Obzirom da je apelantica svoj udio u poklonu uložila u posebnu imovinu prvotuženog, po ocjeni suda udio apelantice u odnosu na vrijednost cjelokupnog objekta, ima se smatrati doprinosom u povećanju posebne imovine prvotuženika što je osnov potraživanja apelantice shodno odredbama člana 267. stav 4. Porodičnog zakona BiH ali ne i osnov za isticanje stvarnopravnog zahtjeva u odnosu na predmetnu nepokretnost. Iz navedenih razloga sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan što ne isključuje pravo apelantice na isticanje obligaciono pravnog zahtjeva u odnosu na prvotuženog po osnovu ulaganja u njegovu imovinu. Na kraju sud ističe kako je tužbeni zahtjev apelantice za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj nepokretnosti ocjenjen neosnovanim, čime je apelantica izgubila aktivnu legitimaciju u sporu po zahtjevu za poništenje ugovora pa je i u ovom djelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je odredbom člana 264. Porodičnog zakona propisano da imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina a da je iz navedenih činjenica vidljivo da je prvotuženi sagradio kuću prije zaključenja braka, tako da je u skladu sa članom 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima on njen vlasnik i da pomenuta kuća predstavlja posebnu imovinu prvotuženog. Ovaj sud dalje ističe da doprinos apelantice u opremanju i adaptaciji pomenute kuće u skladu sa članom 267. stav 4. Porodičnog zakona može biti samo osnov da tužbom zahtijeva isplatu odgovarajuće naknade, dok prema odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, apelantica nema pravo stvarnopravnog zahtjeva za sticanje suvlasništva na spornoj nekretnini. Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud nalazi da je odluka prvostepenog suda kojom se odbija tužbeni zahtjev apelantice, pravilna i zakonita pošto je prvotuženi vlasnik predmetne kuće i ima pravo da sa istom raspolaže, što je on i učinio, te je poklonio svom ocu Salku Delahmetu (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Dakle, zaključuje ovaj sud, ne postoje nikakve smetnje u smislu člana

103. Zakona o obligacionim odnosima koje bi ugovor o poklonu činile ništavim, tako da je neosnovan zahtjev za utvrđenje ugovora ništavim i za brisanje uknjižbe prava vlasništva određene rješenjem Općinskog suda, broj Dn-59/99 od 5. marta 1999. godine.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-29/02 od 25. oktobra 2002. godine, izjavila apelantica, Vrhovni sud je presudom, broj Rev-14/03 od 25. januara 2005. godine, reviziju apelantice odbio kao neosnovanu. Umjestio posebnog obrazloženja ove presude Vrhovni sud se primjenom člana 376 ranije važećeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije biH, broj 42/98, u daljnjem tekstu ZPP) a koji se primjenjuje po odredbama člana 456. sada važaćeg ZPP-a («Službene novine Federacije BiH, broj 53/03) umjesto posebnog obrazloženja presude pozvao na razloge nižestepenih odluka.

7. Apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu žaleći se da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština navoda apelantice o povredi prava na imovinu sastoji se u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova, kao i nepravilnoj ocjeni dokaza od strane redovnih sudova. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na povrat izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica ističe da se Vrhovni sud nije bavio prigovorima iz revizije, te da je istu odbio kao neosnovanu jer vrijednost predmeta spora ne prelazi 10.000 KM., smatrajući da je Vrhovni sud mogao dopustiti reviziju i ocjeniti da bi odlučivanje po istoj bilo od značaja za primjenu prava a u skladu sa članom 237 ZPP. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i da ukine osporene odluke te odluči u meritumu tako što će udovoljiti tužbenom zahtjevu. Dopustivost prima facie

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u pogledu prava iz čl. II/3.f), II/4. i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrjeđeno pravo na dom. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).

11. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporna kuća predstavljala “dom”apelantice u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju “miješanje” u njeno pravona poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8 Evropske konvencije.

12. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31

13. Što se tiče pitanja može li se predmetna kuća smatrati «domom», apelantice nesporno je da je apelantica nakon zaključenje braka sa prvotuženim 5. septembra 1983. godine, uselila u opremljen stan na prvom spratu kuće gdje je živjela sa prvotuženim i njihovom djecom pa u skladu sa navednim, Ustavni sud smatra da sporna kuća predstavlja «dom» apelantice u smislu člana 8. Evropske konvencije.

14. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi predstavljaju li osporene odluke redovnih sudova miješanje u apelanticino pravo na dom. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto odbijaju tužbeni zahtjev apelantice za priznavanje prava suvlasništva na 1/3 dijela kuće i da je to njena zajednička imovina sa prvotuženim, pa da se iz tog razloga i ugovor o poklonu kojim je prvotuženi poklonio kuću drugotuženom, ne može smatrati ništavim. Naime članom 264. Porodičnog zakona («Službeni list SRBiH», br. 21/79, 42/89 i «Službene novine Federacije BiH, broj 42/98) propisano je da: «Imovina koju bračni drug ima u času zaklučenja braka ostaje njegova posebna imovina». U konkretnom slučaju među strankama je nesporno da je prvotuženi sagradio kuću prije braka te je on i njen vlasnik i ta kuća predstavlja njegovu posebnu imovinu. Članom 267. stav 4. Porodičnog zakona propisano je da:»Bračni drug koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog druga može tužbom zahtjevati da mu drugi bračni drug da odgovarajuću naknadu u novcu». Obzirom da se poklon donatora u iznosu od 17.486,80 KM smatra zajedničkom imovinom bračnih drugova shodno odredbi člana 264. stav 3 Porodičnog zakona i pošto je svoj udio u poklonu apelantica uložila u posebnu imovinu prvotuženog, to apelantica može u smislu člana 267. stav 4 Porodičnog zakona potraživati isplatu naknade ali ne i pravo stvarnopravnog zahtjeva za sticanje suvlasništva na spornoj kući. Dakle, pošto je utvrđeno da je prvotuženi vlasnik kuće i da to predstavlja njegovu posebnu imovinu to je imao pravo da raspolaže sa svojom imovinom i da je pokloni drugotuženom pa ugovor o poklonu nema karakteristike ništavog ugovora u smislu člana 103 Zakona o obligacionim («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i Službeni list RbiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94). Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je apelantica tužbenim zahtjevom u konkretnom slučaju pokušala da pribavi više prava nego što joj pripada pa osporene odluke kojim je odbijena sa tako postavljenim tužbenim zahtjevom ne predstavljaju mješanje u pravo na dom. Također, neosnovani su navodi iz apelacije koji ukazuju da je Vrhovni sud presudom odbio reviziju kao neosnovanu jer vrijednost predmeta spora ne prelazi 10.000 KM i da je Vrhovni sud trebao izuzetno dopustiti reviziju u smislu člana 237. stav 3 ZPP. Naime, Vrhovni sud je reviziju apelantice presudom odbio kao neosnovanu, dakle meritorno rješio po izjavljenoj reviziji, odnosno nije je odbi zbog, kako kaže apelantica, vrijednosti predmeta spora, te se primjenom člana 376. ranije važećeg ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja presude pozvao na razloge nižestepenih odluka. Ustavni sud nije pronašao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a kako u navodima apelantice i predočenoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na dom, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno, (prima facie) neosnovani.

15. Također, Ustavni sud smatra da apelantica, osim paušalnog pozivanja na zabranu diskriminacije i prava na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica, ne nudi činjenice niti je Ustavnom sudu dostavila nikakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi navodi apelantice o kršenju prava iz čl. II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine te člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u pogledu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

17. Apelantica se žali na presude redovnih sudova, smatrajući da je istim povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01).

18. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02). Dakle, član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili druge posjede pa je prvo pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom slučaju da li je apelantica nositelj imovinskih prava ili posjeda zaštićenih tim članom.

19. U konkretnom slučaju, činjenično stanje utvrđeno u ovom predmetnom postupku ukazuje da je zahtjev apelantice da joj se prizna da je kuća sagrađena na k.č.1802/1 KO Goražde njena zajednička imovina sa prvotuženim u dijelu 1/3, pa da se iz tog razloga i ugovor o poklonu kojim je prvotuženi poklonio kuću drugotuženom, smatra ništavim, neosnovan. Slijedi, da apelantica nije nositelj imovinskih prava ili posjeda zaštićenih u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović