Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2328/06 (O. L.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
- Dom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2328/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici koja je održana 8. novembra 2007. godine u predmetu broj AP 2328/06, rješavajući apelaciju Olivere Lukić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Olivere Lukić koja je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-342/04 od 5. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-461/03 od 22. juna 2004. godine, i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-561/02 od 23. maja 2003. godine, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Olivere Lukić koja je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-342/04 od 5. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-461/03 od 22. juna 2004. godine, i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-561/02 od 23. maja 2003. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Olivera Lukić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Doboja, koju zastupa Biljana Brkić, advokat iz Doboja, podnijela je 5. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-342/04 od 5. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-461/03 od 22. juna 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-561/02 od 23. maja 2003. godine.
2. Apelantkinja je Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv Zorice Lukić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i «Dobojinvesta» AD Doboj (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja ništavnosti ugovora o korišćenju stana u Doboju, ulica Kneza Miloša broj 30 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), predaje u posjed stana i utvrđenja da je ona nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-561/02 od 23. maja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-461/03 od 22. juna 2004. godine, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev uz obavezu da prvotuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 660,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da među strankama nisu sporne činjenice da je brak pokojnog Branislava Lukića (u daljnjem tekstu: apelantkinjin otac) i prvotužene zaključen 28. marta 1996. godine u Šapcu, da je za svog života apelantkinjin otac pokrenuo postupak radi razvoda braka, ali da je u toku postupka, 20. novembra 2000. godine, umro, da je nakon njegove smrti apelantkinja nastavila postupak razvoda braka koji je pravosnažno okončan Presudom Opštinskog suda u Šapcu broj P-1189/01 od 31. januara 2002. godine. Dakle, kako ističe sud, brak apelantkinjinog oca i prvotužene je prestao smrću apelantkinjinog oca 20. novembra 2000. godine, a ne razvodom braka, pa po pitanju nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu treba da se primijeni član 19 Zakona o stambenim odnosima, a ne član 20 istog zakona koji reguliše određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka. Takođe, ovaj sud ističe da među parničnim strankama nije sporna činjenica da su pokojni apelantkinjin otac i prvotužena kao bračni supružnici živjeli u zajedničkom domaćinstvu, a shodno mišljenju tog suda, tumačenjem člana 19 Zakona o stambenim odnosima, nebitna je činjenica da li su apelantkinjin otac i prvotužena živjeli u zajedničkom domaćinstvu u stanu u Doboju ili u predmetnom stanu, mada je sud i tu činjenicu u toku postupka utvrđivao. Na kraju, ovaj sud zaključuje da je brak apelantkinjinog oca i prvotužene prestao smrću apelantkinjinog oca kao nosioca stanarskog prava, pa je prvotužena u skladu sa članom 19 stav 3 Zakona o stambenim odnosima ostala jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i zaključila ugovor o korišćenju stana sa drugotuženim - vlasnikom i davaocem stana na korišćenje, te je iz razloga koji su navedeni trebalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
5. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev. Naime, iz iskaza tužiteljke koja je saslušana kao parnična stranka, proizilazi da je u aprilu 1992. godine napustila predmetni stan, otišla u Šabac gdje je njen otac imao stan u svojini i da je iz Šapca otišla u Austriju gdje i sad radi i živi sa kćerkom i vanbračnim suprugom. Takođe, zaključuje da je apelantkinja, iako je napustila stan zbog izbijanja ratnih dejstava kad je bila član porodičnog domaćinstva svog oca, prekinula tu vezu kad je iz Šapca otišla u Austriju, zaposlila se, zasnovala vanbračnu zajednicu i nastavila da živi i radi, te ona na bi mogla da se smatra članom porodičnog domaćinstva pokojnog oca u smislu člana 6 Zakona o stambenim odnosima. Ovaj sud zaključuje da apelantkinja u vrijeme očeve smrti nije bila član njegovog porodičnog domaćinstva, niti korisnik predmetnog stana, a prvotužena je nakon zaključenja braka živjela sa njim u zajedničkom domaćinstvu u Šapcu i Doboju, a i nakon smrti je ostala u predmetnom stanu, te je drugotuženi imao zakonskog osnova da sa prvotuženom zaključi ugovor o korišćenju stana kao preživjelim bračnim drugom u smislu člana 19 Zakona o stambenim odnosima. Činjenica da je nakon zaključenja ugovora o korišćenju stana postupak za razvod braka nastavljen i brak je razveden, shodno mišljenju ovog suda, ne može da utiče na valjanost ugovora koji je zaključen. Na kraju, ovaj sud navodi da je nesporno da se nakon završetka ratnih dejstava apelantkinja nije vratila u predmetni stan, niti ispoljila želju za korišćenjem tog stana, iako je 1996. godine mogla da se vrati i živi u stanu, pogotovo što su njen otac i prvotužena uglavnom živjeli u Šapcu i zaključuje da je ugovor o korišćenju stana zaključen na zakonit način a da apelantkinja nema osnova da traži predaju predmetnog stana u posjed, jer ni shodno odredbi čl. 21 i 22 st. 1 i 2 Zakona o stambenim odnosima, nije mogla da stekne status nosioca stanarskog prava sve i da je brak između apelantkinjinog oca i prvotužene razveden i prije njegove smrti.
6. Odlučujući o reviziji koju je apelantkinja izjavila protiv Presude Okružnog suda broj Gž-461/03 od 22. juna 2004. godine, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-342704 od 5. maja 2006. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelantkinji prestalo svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, jer je u toku postupka utvrđeno da je od 1992. godine prestala da trajno i neprekidno živi sa svojim ocem u predmetnom stanu odselivši se u Šabac, a zatim u Austriju, gdje i sad živi i radi i da u momentu očeve smrti nije živjela u predmetnom stanu. Takođe, ovaj sud smatra pravilnim zaključak nižestepenih sudova da ugovor o korišćenju predmetnog stana koji je zaključen između prvotužene i drugotuženog 23. marta 2001. godine nije ništavan, jer je u toku postupka utvrđeno da je prvotužena kao supruga apelantkinjinog oca u momentu njegove smrti živjela u predmetnom stanu, te je u smislu člana 19 st. 2 i 3 Zakona o stambenim odnosima jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
7. Apelantkinja navodi da joj je odlukama koje su osporene povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudovima a povredu prava koja su navedena vidi u pogrešnoj primjeni propisa i onemogućavanju da se vrati u svoj prijeratni dom. Apelantkinja navodi da redovni sudovi nisu raspravljali o predmetu spora, tj. o činjenici da li je prvotužena živjela u zajedničkom domaćinstvu sa njenim ocem, shodno odredbi člana 6 Zakona o stambenim odnosima, i da li je stekla stanarsko pravo, već su ispitivali gdje je ona bila.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.»
10. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kad utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da činjenice koje su predočene ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kad se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja prava koja su zaštićena Ustavom tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
11. Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustava glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. Apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna s Ustavom.»
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava koja su zaštićena Ustavom.
13. Apelantkinja smatra da joj je odlukama koje su osporene povrijeđeno pravo na dom. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava koja su garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).
14. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo mora da se utvrdi da li je stan koji je sporan predstavljao apelantkinjin “dom” u okviru značenja člana 8 Evropske konvencije, i ako je to slučaj, da li mjere koje su preduzete predstavljaju “miješanje” u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano shodno članu 8 stav 2 Evropske konvencije.
15. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
16. Na osnovu dokaza koji su izvedeni u postupku pred prvostepenim sudom, a koje su cijenili i Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama, utvrđeno je da je apelantkinji prestalo svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, njenog oca. U postupku je utvrđeno da je apelantkinja zbog ratnih sukoba napustila predmetni stan 1992. godine, odselivši u Šabac, a zatim u Austriju gdje se zaposlila, zasnovala vanbračnu zajednicu i gdje i danas živi i radi. Dakle, apelantkinji je svojstvo člana porodičnog domaćinstva prestalo jer je prestala da trajno i neprekidno živi sa svojim ocem u predmetnom stanu.
17. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja je uslov da se stekne svojstvo člana porodičnog domaćinstva (vidi Ustavni sud, odluke br. U 1/02 od 26. septembra 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 8/04, U 12/01 od 25. februara 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02 i U 140/03 od 21. januara 2004. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 6/04).
18. Za razliku od stava koji je naveden, apelantkinja tvrdi da je imala opravdan razlog da napusti stan (ratna dešavanja) i da zbog toga ne može da izgubi pravo na stan, a da su redovni sudovi propustili da utvrde da li je prvotužena živjela u zajedničkom domaćinstvu sa njenim ocem i da li je stekla stanarsko pravo nakon njegove smrti u smislu člana 21 Zakona o stambenim odnosima.
19. Međutim, čak i kad bi se kao relevantan prihvatio takav apelantkinjin stav, Ustavni sud smatra da ona, u postupku pred ovim sudom, nije dostavila dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je nakon okončanja ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, pa do smrti svoga oca, bila sprečena, razlozima objektivne prirode ili onima na koje nije mogla da utiče, da se vrati u predmetni stan i da nastavi da ga koristi, niti je ispoljila želju da se vrati u stan, već je nastavila da živi i radi u Austriji. Ustavni sud, takođe, smatra da apelantkinja tokom cijelog svog boravka u Austriji nije ostvarila dovoljno jaku vezu sa stanom svoga oca, kako bi taj stan mogao da se smatra njenim domom u smislu člana 8 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su redovni sudovi u toku postupka utvrdili da ugovor o korišćenju stana koji je prvotužena zaključila sa drugotuženim nije ništavan, jer je prvotužena bila u braku sa apelantkinjinim ocem u trenutku njegove smrti, te je u smislu člana 19 st. 2 i 3 Zakona o stambenim odnosima jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da Ustavni sud nije pronašao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a kako u apelantkinjinim navodima i dokumentaciji koja je predočena nema ništa što ukazuje da ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na dom, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Dalje, apelantkinja se žali da joj je povrijeđeno i ustavno pravo na imovinu. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar svojinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se apelantkinja poziva bi moglo da se primijeni na njen slučaj ako bi stan koji je sporan mogao da se smatra imovinom u skladu s kriterijumima Evropske konvencije. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja, sui generis, svojinske interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva da steknu stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo da kupe stan u skladu s relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Međutim, u konkretnom slučaju apelantkinja nema konstituisano stanarsko pravo na stanu koji je sporan, niti je u vrijeme smrti svog oca, nosioca stanarskog prava, imala pravno priznatu poziciju člana njegovog porodičnog domaćinstva koja bi eventualno mogla da predstavlja dio prava na korišćenje stana.
21. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Slijedi da odbijanje apelantkinjinog tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništavnost ugovora o korišćenju stana i da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu ne predstavlja apelantkinjino lišavanje postojeće imovine, pa je apelacija u ovom dijelu, ratione materiae, inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 st. 2 i 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će apelacija da se odbaci ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije Faris Vehabović Valerija Galić