Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2008/06 (M.G.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pristup sudu
  • Radni spor
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2008/06

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2008/06, rješavajući apelaciju M.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M.G.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine.

Nalaže se Kantonu Sarajevo da M.G., u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije M.G. podnesen protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27.

aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR- 756/02 od 7. jula 2004. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa advokat Nail Gajević, podnio je 12. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž- 2304/04 od 27. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-756/02 od 7. jula 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo zatraženo je 14. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. augusta 2008. godine, Općinski sud 2. augusta 2008. godine, a Pravobranilaštvo Kantona 26. jula 2006. godine. Općinski sud je 26. septembra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj Pr-756/02.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 10. oktobra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Na osnovu inicijative za pokretanje disciplinskog postupka podnesene ministru 22. oktobra 1997. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je protiv apelanta vodilo disciplinski postupak. U tom postupku tuženi je prvo donio Rješenje broj 02/3-2-125-70 od 30. oktobra 1997. godine, kojim je apelant privremeno udaljen sa službe počevši od 12. oktobra 1998. godine do okončanja disciplinskog postupka. Po provedenom disciplinskom postupku Prvostepena disciplinska komisija tuženog je donijela Rješenje broj 02/3-2-125-70 od 20. januara 1998. godine kojim je apelant proglašen krivim za težu povredu radne dužnosti uz izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa. Naime, Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da je apelant «tokom 1997. godine, u više navrata, zloupotrebljavao i prekoračio službena ovlaštenja, tako što je koristeći službenu akreditaciju pružao zaštitu, pa i vršio prijevoz većih količina robe namijenjenih preprodaji, bez ovlaštenja za trgovinu, za što je od Nevzada Bašića primao novčanu naknadu», čime je počinio težu povredu radne dužnosti predviđenu članom 285. stav 1. alineja 1. i 3. Zakona o državnoj upravi, članom 69. stav 1. alineja 9. Zakona o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo i članom 4. stav 1. alineja 1, 4, 8. i 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovorosti radnika i radu disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Budući da je Drugostepena disciplinska komisija Rješenjem broj 03-125-6 od 21. aprila 1998. godine odbila apelantovu žalbu i potvrdila rješenje Prvostepene disciplinske komisije, tuženi je Rješenjem ministra broj 02/3-2-126-165 od 25. juna 1998. godine apelantu izrekao i potvrdio disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa sa 4. junom 1998. godine.

7. Nakon toga apelant je 4. jula 1998. godine, posredstvom opunomoćenika Ismeta Šefkića, podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi poništenja disciplinskih akata organa tuženog o prestanku radnog odnosa.

8. Dopisom od 23. septembra 1998. godine sud je pozvao apelanta da dostavi dokaz o tome da je primio drugostepenu odluku tuženog. Apelant je podneskom, koji je u sudu primljen 23. oktobra 1998. godine, obavijestio sud da je uz tužbu dostavio drugostepenu odluku tuženog.

9. Podneskom od 2. novembra 1998. godine apelantov opunomoćenik je obavijestio sud da u konkretnom predmetu otkazuje punomoć, te predložio da sud o tome obavijesti apelanta.

10. Po dobijanju dokaza sud je rješenjem od 1. februara 1999. godine zakazao ročište za 16. mart 1999. godine koje je, s obzirom na to da dostavljanje tuženom nije bilo uredno, odgođeno. Apelant je istog dana dao punomoć kojom je ovlastio Ismeta Šefkića da ga zastupa u ovom predmetu.

11. Na ročištu 5. maja 1999. godine zastupnik tuženog je obavijestio sud da mu nije dostavljena tužba sa prilozima, pa je apelantu naloženo da tuženom tužbu i priloge dostavi direktno, a tuženom da se najkasnije do zakazanog ročišta, koje je odgođeno za 27. juli 1999. godine, očituje o navodima iz tužbe.

12. Zakonski zastupnik tuženog je na ročištu održanom 27. jula 1999. godine uložio u spis odgovor na tužbu, te predložio da pismeni odgovor na tužbu čini sastavni dio zapisnika. Apelantu je uručen primjerak odgovora na tužbu, pa je on predložio da se ročište odgodi radi izjašnjenja o navodima odgovora na tužbu. Rješenjem suda ročište je odgođeno za 21. oktobar 1999. godine, te je naloženo apelantu da se najdalje do zakazanog ročišta očituje o navodima odgovora na tužbu.

13. Ročište od 21. oktobra 1999. godine je odgođeno na apelantov prijedlog budući da njegov opunomoćenik nije bio u mogućnosti pristupiti ročištu, jer je bio službeno odsutan iz Sarajeva, te je novo ročište zakazano za 6. decembar 1999. godine, ali je, zbog odsutnosti uređujućeg sudije, odgođeno za 17. januar 2000. godine.

14. Na ročištu održanom 17. januara 2000. godine apelantov opunomoćenik je u spis uložio pismeni podnesak u povodu odgovora na tužbu, pa je, s obzirom na to da se zakonski zastupnik tuženog nije odmah mogao izjasniti o navodima podneska, ročište odgođeno. Apelant je uz podnesak dostavio dokaz o tome da je primio drugostepenu odluku tuženog-dostavnicu iz koje je vidljivo da je apelant odluku primio 4. juna 1998. godine, tuženi je predložio da sud u konkretnoj pravnoj stvari prvenstveno utvrdi da li je apelantova tužba blagovremena. Sud je naložio tuženom da se najkasnije do zakazanog ročišta očituje o navodima apelantovog podneska.

15. Ročište zakazano za 21. mart 2000. godine je održano, stranke su ostale pri navodima iznesenim u toku postupka, te je usvojen saglasan prijedlog stranaka da se provedu dokazi čitanjem disciplinskog spisa tuženog, pa je ročište odgođeno za 1. juni 2000. godine radi pribavljanja spisa službenim putem. Sud je dopisom od 21. marta zatražio od tuženog da dostavi spise. Zakonski zastupnik tuženog je 6. aprila 2000. godine obavijestio sud da je predmetni dopis omaškom dostavljen zakonskom zastupniku, a ne tuženom.

16. Na ročištu 1. juna 2000. godine je konstatirano da nije priklopljen spis tuženog, pa je ročište odgođeno za 20. juli 2000. godine sa zaključkom da sud dopisom urgira da se dostavi disciplinski spis.

17. Na ročištu održanom 20. jula 2000. godine, zbog izmjene sudije pojedinca, postupak se u kokretnoj stvari vodio iznova. Apelant je ostao pri tužbi i navodima u dotadašnjem toku postupka, a tuženi pri odgovoru na tužbu i navodima iznesenim u toku postupka. Parnične stranke su se saglasile da se ponovo ne izvode dokazi pred izmijenjenim sudijom, već da se pročitaju zapisnici sačinjeni u toku postupka. Konstatirano je da je u spis uložen disciplinski spis tuženog, usvojen je prijedlog da se sasluša apelant u svojstvu parnične stranke, te je novo ročište zakazano za 12. oktobar 2000. godine, ali je ono odgođeno zbog odsutnosti uredujućeg sudije.

18. Ročište zakazano za 4. decembar 2000. godine, budući da se apelant nije protivio, odgođeno je zbog spriječenosti zakonskog zastupnika tuženog da prisustvuje ročištu, pa je novo ročište zakazano za 8. januar 2001. godine uz obavezu zakonskog zastupnika tuženog da dostavi Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti radnika i radu disciplinske komisije.

19. Na ročištu održanom 8. januara 2001. godine je proveden dokaz saslušanjem tužioca u svojstvu parnične stranke, odbijen je apelantov prijedlog da se sasluša svjedok Jusuf Bjelovac u vezi sa okolnosti da apelant nije pomagao svjedoku Bašiću prilikom obavljanja posla u Mostaru, izvršen uvid u Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti tuženog i disciplinski spis, te je, s obzirom na to da parnične stranke nisu imale primjedaba na provedene dokaze, nakon izlaganja završnih riječi sud donio rješenje da je glavna rasprava zaključena.

20. S obzirom na to da je u disciplinskom spisu nedostajao zapisnik o vijećanju i glasanju Prvostepene disciplinske komisije nakon održanog glavnog pretresa 4. januara 1998. godine, sud je na osnovu člana 286. ZPP donio rješenje o ponovnom otvaranju glavne rasprave, te je novo ročište zakazano za 19. februar 2001. godine. Sud je dopisom od 29. januara 2001. godine zatražio da se dostavi kompletan spis. Dopisom tuženog od 9. februara 2001. godine sud je obaviješten da je cijeli disciplinski spis dostavljen zakonskom zastupniku tuženog, te da zapisnici Drugostepene disciplinske komisije Vlade Kantona nisu sastavni dio spisa kojim je raspolagao tuženi, budući da Drugostepena komisija po okončanju postupka tuženom dostavlja isključivo drugostepeno rješenje.

21. Zbog službene odsutnosti uređujućeg sudije, ročište zakazano za 19. februar 2001. godine je odgođeno za 16. april 2001. godine, kada je sud proveo dokaz uvidom i čitanjem zapisnika o vijećanju i glasanju Prvostepene disciplinske komisije od 16. januara 1998. godine i nakon toga donio Međupresudu broj PR-251/98 od 16. aprila 2001. godine, kojom je poništio rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu, te odlučio da će o preostalom dijelu apelantovoga zahtjeva odlučiti nakon pravosnažnosti međupresude.

22. Sud je dnevnom naredbom od 3. maja 2001. godine naložio da se dostavi međupresuda strankama. Apelant je međupresudu primio 10, a tuženi 14. maja 2001. godine. Tuženi je 22. maja 2001. godine izjavio žalbu na međupresudu, te je dnevnom naredbom od 25. maja naloženo da se dostavi žalba apelantu, koji ju je primio 30. maja 2001. godine, nakon čega je spis dostavljen drugostepenom sudu na odlučivanje povodom žalbe.

23. Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine uvažio žalbu tuženog, međupresudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak sa obrazloženjem da postupak koji se vodi pred sudom posebnim ispitivanjem pravilnosti i zakonitosti odluke disciplinske komisije nije nastavak disciplinskog postupka, već ocjena zakonitosti disciplinskog postupka, te je naloženo Općinskom sudu da u ponovnom postupku pribavi spis Drugostepene disciplinske komisije, što je propustio učiniti, pa prema cjelokupnom disciplinskom postupku ocijeni da li je taj postupak proveden zakonito u skladu sa Pravilnikom i Zakonom. Spis Općinskog suda sa otpravcima drugostepene odluke je vraćen sa Kantonalnog suda 4. septembra 2002. godine.

24. Rješenjem od 10. septembra 2002. godine Općinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu 29. oktobra 2002. godine, ali je ono, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno na neodređeno vrijeme zbog pribavljanja spisa Drugostepene disciplinske komisije od koje je sud isti dan zatražio da dostavi spis.

25. Dopisom od 14. novembra 2002. godine Drugostepena disciplinska komisija Kantona Sarajevo je obavijestila sud da je apelantov disciplinski spis broj 03-125-6, zajedno sa rješenjem Drugostepene disciplinske komisije, vraćen tuženom, te je sud dnevnom naredbom od 10. decembra 2002. godine ponovo tražio da se dostavi spis. Dopisom od 20. decembra 2002. godine tuženi je obavijestio sud da je kompletan disciplinski spis dostavljen zakonskom zastupniku, da se u spisu, osim rješenja, ne nalazi zapisnik o radu Drugostepene disciplinske komisije, niti spis te komisije broj 03-125-6.

26. Sud je ponovo dopisom od 10. januara 2003. godine tražio od Drugostepene disciplinske komisije da dostavi zapisnik o radu, odnosno spis broj 03-125-6. Komisija je 23. januara 2003. godine obavijestila sud da se predmetni spis ne nalazi u arhivi Drugostepene disciplinske komisije jer je on vraćen tuženom, te je stoga sudu dostavljena samo kopija zapisnika od 21. aprila 1998. godine o postupku protiv apelanta iz knjige zapisnika koju vodi Drugostepena disciplinska komisija prilikom održavanja sjednica pri razmatranju predmeta koji joj se dostavljaju na rješavanje.

27. Rješenjem od 28. januara 2003. godine sud je u konkretnoj pravnoj stvari zakazao raspravu za 18. mart 2003. godine koja je odgođena budući da dostavljanje tuženom nije bilo uredno, te je novo ročište zakazano za 22. april 2003. godine.

28. Na raspravi održanoj 22. aprila 2003. godine stranke su ostale pri navodima iznesenim u toku postupka nakon čega je sud proveo dokaz uvidom i čitanjem zapisnika Drugostepene disciplinske komisije održane 21. aprila 1998. godine, te dopisa Drugostepene disciplinske komisije i tuženog. Na provedene dokaze stranke nisu imale primjedaba. Sud je rješenjem naložio zakonskom zastupniku tuženog da dostavi originalni spis tuženog protiv apelanta, pa je novo ročište zakazao za 19. juni 2003. godine.

29. Ročište zakazano za 19. juni 2003. godine je na apelantov prijedlog odgođeno radi uvida u originalan spis tuženog, a zbog korištenja godišnjih odmora, novo ročište je zakazano za 24. septembar 2003. godine. Na tom ročištu sud je izvršio uvid u originalni disciplinski spis protiv apelanta, Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti radnika tuženog, te zapisnik o radu Drugostepene disciplinske komisije. Apelant je tvrdio da mu nije dostavljen na uvid zapisnik Drugostepene disciplinske komisije, te je predložio da se ročište odgodi radi uvida i njegovog kopiranja. Ovom prijedlogu se usprotivio zakonski zastupnik tuženog zbog toga što je predmetni zapisnik uložen u spis 23. januara 2003. godine, te je apelant imao mogućnost da izvrši uvid u spis. Sud je udovoljio apelantovom prijedlogu, te je ročište odgodio za 13. novembar 2003. godine i naložio apelantu da se do narednog ročišta izjasni o dostavljenom dokazu.

30. Apelant, iako uredno obaviješten, nije pristupio pripremnom ročištu (u smislu novog ZPP) zakazanom za 13. novembar 2003. godine. Sud je konstatirao da je apelantov opunomoćenik obavijestio sud da ne može pristupiti zbog neodložnog puta izvan Sarajeva, te je novo pripremno ročište zakazano za 12. januar 2004. godine.

31. Pripremno ročište od 12. januara 2004. godine je održano prema odredbama novog ZPP, apelant je izložio tužbu, a tuženi odgovor na tužbu, te su ostali pri navodima iznesenim u toku postupka. Sud je glavnu raspravu zakazao za 18. mart 2004. godine, usvojio prijedlog da se provedu dokazi čitanjem zapisnika o apelantovom saslušanju u svojstvu parnične stranke, uvida u disciplinski spis tuženog, odluke Prvostepene i Drugostepene komisije, te apelantovog saslušanja u svojstvu parnične stranke. Sud je odbio apelantov prijedlog da se sasluša predsjednik Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije, svjedok Senija Bašić, izvrši uvid u K spis istog suda, te prijedlog da sud zatraži da tuženi operativnim radom na terenu utvrdi apelantovo kretanje u spornom periodu. Za odbijanje apelantovih dokaznih prijedloga sud je dao obrazloženje.

32. Glavna rasprava zakazana za 18. mart 2004. godine je odgođena za 7. jun 2004. godine zbog toga što dostavljanje poziva apelantu nije bilo uredno. S obzirom na to da je sud odredio da se provedu dokazi saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, a apelantov opunomoćenik je izjavio da i dalje ostaje pri tom prijedlogu, a budući da se apelant prema napomeni dostavljača odselio sa adrese na kojoj je stanovao, o čemu nije obavijestio ni sud ni opunomoćenika, apelantov opunomoćenik je predložio da se ročište za glavnu raspravu odgodi uz obavezu opunomoćenika da o zakazanoj raspravi obavijesti apelanta. Sud je upozorio apelantovog opunomoćenika da će, ukoliko ne obavijesti apelanta o zakazanoj raspravi, opozvati dokaz saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke.

33. Glavna rasprava je održana 7. juna 2004. godine i na njoj su provedeni dokazi određeni rješenjem na pripremnom ročištu, glavna rasprava je zaključena, te je sud obavijestio stranke da će presuda biti donesena 7. jula 2004. godine, da od tog datuma teče rok za žalbu i da stranke presudu mogu preuzeti u prostorijama suda.

34. Presudom Općinskog suda broj PR-756/02 od 7. jula 2004. godine u cijelosti je odbijen apelantov podneseni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tuženog navedena u tački 6. ove odluke, utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog, te naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni status i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koje je ranije obavljao počevši od 4. juna 1998. godine, uz isplatu razlike do punog iznosa ličnog dohotka za period od 12. oktobra 1997. godine do 4. juna 1998. godine, sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

35. U obrazloženju Presude je navedeno da je sud, ocjenjujući provedene dokaze, utvrdio da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa Pravilnikom, budući da je postupak pokrenut na osnovu inicijative za pokretanje disciplinskog postupka, da je imenovan disciplinski tužilac, da je apelantu omogućeno da ima branioca, da je apelant privremeno udaljen sa posla uz isplatu naknade u visini 70% akontacije ličnog dohotka, da je zahtjev za pokretanje postupka dostavljen apelantu, da je apelantov prigovor odbijen, da je tuženi održao glavni pretres kojem su prisustvovali apelant i njegov branilac a da predstavnik sindikata nije pristupio, mada je bio uredno pozvan. Stoga je sud zaključio da prilikom vođenja disciplinskog postupka nisu počinjene bitne povrede postupka. Dalje je navedeno da okolnost da apelant nije pozvan na sjednicu Drugostepene disciplinske komisije, u smislu člana 371. stav 1. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku, predstavlja relativno bitnu povredu postupka koja nije bitno utjecala na zakonitost konačne odluke, budući da iz provedenih dokaza, iskaza svjedoka Nevzada Bašića, kao i apelanta u svojstvu disciplinski optuženog proizlazi da je apelant znao da se navedeno lice bavi nedopuštenom trgovinom, jer ga je viđao da robu preprodaje na pijaci, da je kupuje u većim količinama na pijaci «Arizona» i da je vozi u Sarajevo i preprodaje, pa je sud zaključio da je apelant kao dugogodišnji radnik tuženog morao znati da se radi o nedopuštenoj trgovini. Imajući u vidu poslove koje je apelant obavljao kao uposlenik tuženog (kriminalistički tehničar), sud je konačno zaključio da ponašanje apelanta, koji je i sâm učestvovao u prijevozu takve robe, predstavlja, u smislu važećih propisa, težu povredu radne dužnosti, te da izrečena mjera odgovara učinjenoj povredi. Sud je konstatirao da ne stoje apelantovi navodi da u toku disciplinskog postupka nisu provedeni i prihvaćeni dokazi koje je predložio prvostepenom disciplinskom organu, jer iz uvida u disciplinski spis proizlazi da apelant i njegov branilac nisu imali primjedaba na sačinjeni zapisnik.

36. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu 22. jula 2004. godine, te je sud dnevnom naredbom od 11. augusta naložio da se tuženom dostavi žalba na odgovor. Tuženi, koji je dopis suda primio 13. septembra 2004. godine, nije dao odgovor na žalbu.

37. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu zbog svih žalbenih razloga i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju ove presude sud je konstatirao da ne stoje tvrdnje uznesene u žalbi, budući da u spisu prvostepenog suda postoji spis Drugostepene disciplinske komisije u koji je izvršen uvid, zbog čega je sud bio u mogućnosti, što je i učinjeno, da ocijeni pravilnost i zakonitost toka postupka sa aspekta odredaba Pravilnika tuženog. S obzirom na to da je prvostepeni sud dao razloge zbog čega smatra da je disciplinski postupak protiv apelanta proveden pravilno i zakonito, kao i razloge zašto apelantovo nepozivanje na sjednicu Drugostepene disciplinske komisije nije moglo utjecati na drugačiji ishod ove pravne stvari, a koje je u cijelosti prihvatio i žalbeni sud, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Konačno, budući da je apelant ukazivao da je presudom Vrhovnog suda Federacije BiH odbijena optužba protiv njega, žalbeni sud je naveo da je krivični postupak protiv apelanta okončan odbijajućom presudom zbog zastare krivičnog gonjenja, te takva krivična presuda sama po sebi ne znači da nema povrede radne dužnosti tim prije što je disciplinska odgovornost znatno šira od krivične odgovornosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju događaja u provedenom disciplinskom postupku i postupku okončanom osporenim presudama, smatra da mu nije omogućen efektivan pristup sudu, budući da je Općinski sud postupao prema pogrešnom shvatanju Kantonalnog suda datom u Rješenju broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine da postupak koji vodi pred sudom «nije nastavak disciplinskog postupka, već ocjena zakonitosti disciplinskog postupka», te apelant smatra da sudovi «nisu postupili u skladu sa punom jurisdikcijom suda, koja podrazumijeva neograničenu nadležnost u pogledu pravnog i činjeničnog ispitivanja akata nižestepenih upravnih organa». Apelant, dalje, navodi da prvostepeni sud samo na osnovu uvida u spise nije mogao donijeti pravilan zaključak da li je zakonito proveden disciplinski postupak, da je Kantonalni sud, s obzirom na propuste prvostepenog suda, trebalo sâm da utvrđuje činjenično stanje, te da je bilo neophodno da apelant bude prisutan prilikom razmatranja žalbe. Apelant, konačno, navodi da je, nezavisno od činjenice da se radi o radnom sporu, postupak pred nadležnim sudom trajao skoro osam godina, te smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku i traži naknadu nematerijalne štete od po 200,00 KM za svaku godinu vođenja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

39. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da pri donošenju drugostepene odluke nisu povrijeđena apelantova ustavna prava zbog čega smatra da je apelacija neosnovana a da su razlozi za takav zaključak dati u obrazloženju Odluke Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine.

40. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi hronologiju predmetnog postupka, ističući da je odluka donesena u skladu sa Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti radnika tuženika, Zakonom o državnoj upravi i Zakonom o unutrašnjim poslovima pri čemu nije počinjena povreda odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo Kantona ističe da su navodi apelacije neosnovani, budući da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa važećim pravilnicima tuženog, da su apelantovi navodi o onemogućavanju «efikasnog pristupa sudu» neosnovani i paušalni budući da je zadatak prvostepenog suda da ocijeni pravilnost i zakonitost disciplinskog postupka, te zakonitost odluke disciplinske komisije. Pravobranilaštvo, dalje, ponavlja razloge iznesene u osporenim presudama koji ukazuju na neosnovanost apelacionih navoda, te, konačno, ističe da u konkretnom slučaju nije nastupila povreda apelantovog prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

42. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.» Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) «Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 94.

[...](2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.[...] Član 184.

(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.

Član 185.

(1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. [...] Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

Član 454.

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.

(3) U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta.»

VI. Dopustivost

43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. maja 2006. godine a apelacija je podnesena 12. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

47. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).»

49. Ustavni sud konstatira da je parnični postupak povodom apelantove tužbe spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju građanska prava apelanta koji je zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga su u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

50. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da apelant ističe da mu nije osiguran efektivan pristup sudu koji je, prema apelantovom mišljenju, trebalo sâm da utvrđuje činjenično stanje, a ne samo ocjenjuje zakonitost provedenog disciplinskog postupka. Apelant, dalje, smatra da je trebalo da bude prisutan prilikom odlučivanja o žalbi, te da je postupak neprimjereno dugo trajao.

51. Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

52. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

53. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

54. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava identični navodima koji su već izneseni u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je drugostepeni sud razmotrio i detaljno obrazložio u osporenoj presudi. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi nesumnjivo utvrdili da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa važećim propisima i uz poštivanje propisane procedure za vođenje disciplinskog postupka pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 285. stav 1. alineja 1. i 3. Zakona o državnoj upravi, člana 69. stav 1. alineja 9. Zakona o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo i člana 4. stav 1. alineja 1, 4, 8. i 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti radnika i radu disciplinske komisije tuženog, te je apelantu izrečena propisana disciplinska mjeraprestanak radnog odnosa (član 6. stav 1. alineja 5. Pravilnika). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke i odluke dali jasna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

55. U vezi sa apelantovim prigovorom da nije imao efektivan pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja samo jedan segment prava na sud u smislu člana 6. Evropske konvencije, koji, dakle, ne sadrži izričitu garanciju prava na pristup sudu ali osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud pune jurisdikcije. Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna principa: (1) princip prema kojem se građanska tužba može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) princip međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde.

56. U vezi s tim, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu nesporno proizlazi da je apelant imao pristup sudu. Naime, okolnost da apelant nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka sama po sebi ne znači da apelant nije imao efektivan pristup sudu. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak upravo vođen povodom apelantove tužbe, da je apelant, dakle, imao mogućnost da svoj predmet prezentira sudu, da je bio upoznat sa dokazima koje je sud izveo, da je mogao davati komentare na dokaze i navode suprotne strane, što je i činio, te da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelant u odnosu na tuženog bio drugačije tretiran. Apelant je, dalje, imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju naveo razloge za svoju odluku, odnosno razloge zbog kojih apelantovi žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Sve navedeno potvrđuje da su prilikom vođenja predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje.

57. U pogledu apelantovog navoda da redovni sudovi nisu postupili u skladu sa punom jurisdikcijom suda, u smislu da je Kantonalni sud, s obzirom na propuste prvostepenog suda, trebalo da sâm utvrđuje činjenično stanje bitno za disciplinski postupak, te da je bilo neophodno da apelant bude prisutan prilikom razmatranja žalbe, Ustavni sud podsjeća da je članom 217. stav 2. ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kad ocijeni da je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. S obzirom na to da je sud u konkretnom slučaju, prema ovlaštenju iz člana 217. stav 1. ZPP, donio odluku o žalbi na sjednici vijeća, očigledno je ocijenio da nema potrebe da se održi rasprava, te budući da navedena zakonska odredba predstavlja diskreciono pravo suda, a ne njegovu obavezu, Ustavni sud u ovakvom postupanju žalbenog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je apelantov tužbeni zahtjev upravo bio usmjeren na poništavanje rješenja tuženog kao nezakonitih, što, dakle, pretpostavlja utvrđivanje zakonitosti navedenih akata tuženog. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda iznesenom u Rješenju broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine, prema kojem postupak koji se vodi pred sudom posebnim ispitivanjem pravilnosti i zakonitosti odluke disciplinske komisije nije nastavak disciplinskog postupka, već ocjena zakonitosti disciplinskog postupka. Naime, o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti je odlučivano u disciplinskom postupku koji su proveli za to ovlašteni organi-disciplinske komisije u skladu sa važećim propisima koji reguliraju disciplinsku odgovornost radnika tuženog, te, stoga, utvrđivanje disciplinske odgovornosti radnika tuženog nije u nadležnosti redovnih sudova.

58. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, koji su analizirani u prethodnim tačkama, neosnovana, te da u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Donošenje odluke u razumnom roku

59. Ustavni sud konstatira da se apelant žali da postupak koji je vođen pred redovnim sudovima nije završen u razumnom roku iako se radi o radnom sporu koji je hitne prirode. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi da li je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

60. Ustavni sud podsjeća da se, prema njegovoj i praksi Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Period koji se uzima u obzir

61. Predmetnu tužbu apelant je podnio 4. jula 1998. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio 7. jula 2004. godine, a Kantonalni sud odluku o žalbi 27. aprila 2006. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe je trajao sedam godina i nepunih deset mjeseci.

b) Složenost predmeta

62. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.

63. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Općinski sud poništi kao nezakonita rješenja tuženog donesena u disciplinskom postupku, utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog, te naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni status i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koje je ranije obavljao, počevši od 4. juna 1998. godine, uz isplatu razlike do punog iznosa ličnog dohotka za period od 12. oktobra 1997. godine do 4. juna 1998. godine.

64. Budući da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da su redovni sudovi u toku postupka isključivo utvrđivali zakonitost navedenih rješenja tuženog, te da su osporene presude donijeli na osnovu pismenih dokaza i saslušanja, u dva navrata, apelanta kao parnične stranke, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može smatrati osobito složenim.

c) Ponašanje strana

65. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).

66. Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. Ustavni sud konstatira da je apelant tokom cijelog postupka ostao pri tužbenom zahtjevu podnesenom u tužbi. Dalje je evidentno da su rasprave pred prvostepenim sudom u šest navrata (27. jula i 21. oktobra 1999. godine, 19. juna, 13. septembra i 13. novembra 2003. godine i 18. marta 2004. godine) odgođene na apelantov prijedlog. Međutim, odgađanje od 27. jula 1999. godine ne može se pripisati propustu apelanta, budući da je tuženi odgovor na tužbu uručio tek na toj raspravi, te se apelant zbog navedenih razloga nije mogao odmah očitovati o navodima tuženog. Ostala odgađanja ročišta (radi odsustva apelantovog opunomoćenika, radi uvida i kopiranja spisa, te radi apelantovog odseljenja sa adrese naznačene u tužbi) mogu se, imajući u vidu zakonske propise, pripisati apelantovim propustima budući da je apelantov opunomoćenik bio uredno obaviješten o održavanju ročišta, zatim, da je apelant imao mogućnost blagovremeno izvršiti uvid u spis, te je apelant, prema odredbama ZPP, bio dužan obavijestiti sud o promjeni adrese, što je nesporno propustio učiniti.

67. Ustavni sud zaključuje da je i sâm apelant svojim radnjama djelimično doprinio dužini trajanja parničnog postupka.

68. S druge strane, zakonski zastupnik tuženog je tražio odgađanje ročišta dva puta, i to 5. maja 1999. godine, zato što mu nije bila dostavljena tužba na odgovor, pa stoga nisu ni bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje ročišta, i 4. decembra 2000. godine zbog spriječenosti zakonskog zastupnika da pristupi ročištu, kako je u zapisniku navedeno, zbog sastanka sa OSCE-om, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, nema opravdanja s obzirom na to da Pravobranilaštvo Kantona, kao zakonski zastupnik tuženog, ima više zamjenika. Međutim, Ustavni sud smatra da tuženi svojim ponašanjem nije značajnije doprinio dužini trajanja postupka.

d) Ponašanje Općinskog suda

69. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).

70. Kad je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je, nakon što je apelant podnio tužbu 4. jula 1999. godine, sud u toku cijelog postupka kontinuirano, mada ne u rokovima propisanim novim ZPP, zakazivao rasprave, u pravilu, u relativno kratkim razmacima od mjesec i po do dva, i preduzimao druge procesne radnje tražeći od nadležnih organa da dostave dokaze neophodne za okončanje postupka i donošenje odluke o podnesenom tužbenom zahtjevu. Naime, sud je u toku trajanja postupka zakazao ukupno 22 rasprave od kojih su tri rasprave otkazane zbog odsutnosti postupajućeg sudije. Dalje, sud je nakon održanih 14 rasprava 16. aprila 2001. godine donio međupresudu kojom je riješio o dijelu tužbenog zahtjeva, zatim je žalbu tuženog protiv te presude dostavio na odgovor apelantu nakon čega je žalbu, kako proizlazi iz stanja apisa, u junu 2001. godine proslijedio Kantonalnom sudu. Nakon odluke o žalbi Kantonalni sud je 4. septembra 2002. godine spis i otpravke Odluke drugostepenog suda broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine vratio Općinskom sudu. Po dobijanju odluke o žalbi Općinski sud je predmet odmah uzeo u rad i rješenjem od 10. septembra 2002. godine odluku Kantonalnog suda dostavio strankama, te zakazao novu raspravu. Sud je u daljem toku postupka zakazao još 8 rasprava s tim da je, s obzirom na to da je u međuvremenu stupio na snagu novi ZPP, ročište održano 13. novembra 2003. godine, u smislu člana 454. stav 3. Zakona, tretirao kao pripremno ročište. Sud je, nakon glavne rasprave održane 7. juna 2004. godine, donio Presudu broj PR-756/02 od 7. jula 2007. godine u roku iz člana 184. ZPP, te ju je dostavio strankama. Prema stanju spisa, apelantova žalba je u oktobru 2004. godine proslijeđena Kantonalnom sudu na rješavanje.

71. U kontekstu navedenog, a imajući u vidu odgovarajuće odredbe ZPP koje reguliraju postupak pred prvostepenim sudom, te postupanje prvostepenog suda povodom žalbe - izjavljivanje u određenom roku, dostavljanje protivnoj stranci na odgovor i dr., za šta je potreban određeni period i što podrazumijeva niz radnji koje treba obaviti prvostepeni sud prije dostavljanja žalbe drugostepenom sudu, Ustavni sud konstatira da, nezavisno od činjenice da se u smislu člana 420. novog ZPP radi o hitnom postupku, koji je pred prvostepenim sudom u dva navrata trajao ukupno manje od pet godina, Općinski sud koji je kontinuirano preduzimao procesne radnje prilikom donošenja odluke o podnesenom apelantovom tužbenom zahtjevu nije prekoračio razuman rok.

e) Ponašanje Kantonalnog suda

72. Kad je riječ o ponašanju Kantonalnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je postupak pred tim sudom u dva navrata trajao ukupno dvije godine i deset mjeseci, računajući od dana dostavljanja žalbe i spisa prvostepenog suda do vraćanja spisa, odnosno uručenja presude strankama. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv međupresude Općinskog suda broj PR-251/98 od 16. aprila 2001. godine, kao i rješavajući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene Presude broj PR-756/02 od 7. jula 2007. godine, odluke donio na sjednici vijeća. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je sud dužan, premda prijašnjim ZPP nije bio propisan rok za rješavanje o žalbi, postupak provesti bez odugovlačenja, kao i rokove za rješavanje o izjavljenoj žalbi propisane članom 217. st. 3. i 4. novog ZPP, prema kojim je žalbeni sud sjednicu vijeća dužan održati u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi a odluku donijeti u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice, Ustavni sud smatra da se period trajanja žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom ne može smatrati «razumnim».

Zaključna razmatranja u vezi sa dužinom trajanja postupka

73. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem svih država osobito važno da se postupak vodi u okviru razumnog roka, budući da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca.

74. Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i taj pristup ne može ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine, i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga, Ustavni sud, ustvari, ima zadatak da se bavi pitanjem ostvarivanja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom.

75. Premda se ni Kantonalni sud ni Općinski sud u konkretnom slučaju nisu posebno očitovali u vezi sa apelantovim navodima o nedonošenju odluke povodom njegovog tužbenog zahtjeva u razumnom roku, Ustavni sud ističe da je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizira tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama novog ZPP, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni preduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev, ali je očito, s obzirom na dužinu postupka u konkretnoj pravnoj stvari prvenstveno pred drugostepenim sudom, da taj zahtjev suštinski nije ispunjen.

76. Ustavni sud podsjeća da je predmetni postupak povodom apelantove tužbe trajao sedam godina i deset mjeseci, od toga se dvije godine i deset mjeseci odnosi na rad Kantonalnog suda.

77. Ustavni sud, dalje, podsjeća da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak (do 1998. godine primjenjivao se preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, zatim, Zakon o parničnom postupku FBiH, koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine od kada se primjenjuje novi ZPP). Nesporna je činjenica da do donošenja novog ZPP nisu bili regulirani rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 10. tada važećeg ZPP, prema kojoj je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može biti neograničen. Iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud odluku o žalbi tuženog protiv međupresude, koja je donesena u vrijeme dok je važio prijašnji Zakon o parničnom postupku (koji je bio na snazi od 11. novembra 1998. godine), donio po proteku roka od godinu dana i tri mjeseca (računajući od dostavljanja žalbe i spisa tom sudu do povrata spisa sa otpravcima rješenja prvostepenom sudu). Dalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog ZPP, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se, prema odredbi člana 454. ZPP, primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan, u pravilu, u roku od šest mjeseci. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud odluku donio u periodu kraćem od osam mjeseci, računajući četiri ročišta održana nakon stupanja na snagu novog ZPP. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je upravo apelant doprinio produženju ovog roka, budući da su dva od navedena četiri ročišta odgođena na apelantov prijedlog. Stoga je Ustavni sud već ranije zaključio da Općinski sud, računajući i tri odgađanja ročišta na apelantov zahtjev u postupku koji je prethodio donošenju međupresude, te konstantno preduzimanje procesnih radnji suda, nije povrijedio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, premda su članom 217. novog ZPP regulirani rokovi za odlučivanje drugostepenog suda o žalbi, prema kojima drugostepeni postupak ukupno može trajati dva i po mjeseca (45 dana za zakazivanje sjednice vijeća, te donošenje odluke u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice), Kantonalni sud je očigledno povrijedio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je odluku o žalbi donio 27. aprila 2006. godine po proteku godinu dana i sedam mjeseci, računajući od dostavljanja spisa i žalbe drugostepenom sudu.

78. Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti Kantonalnog suda kao posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prema kojim «svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku» na način da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju izostalo.

Pitanje naknade nematerijalne štete

79. Apelant je zatražio da se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

80. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Budući da je članom 426. starog ZPP, odnosno članom 420. novog ZPP, propisano da se sporovi iz radnih odnosa smatraju hitnim sporovima, te imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove žalbe pred Kantonalnim sudom u dva navrata trajao približno dvije godine i deset mjeseci, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 600,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

81. Činjenica da je u konkretnom slučaju žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, u kojem su odluke donesene bez održavanja rasprave, dakle na sjednici vijeća, trajao znatno duže nego što je to potrebno i znatno duže od rokova propisanih zakonom, te imajući u vidu da apelantovo ponašanje nije uzrok što je žalbeni postupak toliko trajao, dovoljni su Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

82. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

83. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hecegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2008/06 (M.G.) | Sudska praksa | Aktio