Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1078/06 (Hercegovačko- neretvanski kanton)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1078/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1078/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-316/05 od 14. marta 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-989/04 od 24. januara 2005. godine i presude Općinskog suda Mostar, broj P-352/04 od 20. septembra 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 6. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-316/05 od 14. marta 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-989/04 od 24. januara 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
352/04 od 20. septembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-352/04 od 20. septembra 2004. godine, poništena su kao nezakonita rješenja apelanta, broj 02-03/1-36-116-14/04 od 23. januara 2004. godine i broj 02-
03/1-36-3011-4/03 od 30. decembra 2003. godine te je apelant obavezan da tužitelja Ismeta Džemilu (u daljnjem tekstu: tužitelj) vrati na posao na radno mjesto koje je obavljao prije donošenja poništenih rješenja. Stavom dva izreke presude obavezan je apelantda tužitelju na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 771,47 KM za mjesec januar 2004. godine, a od 1. februara 2004. godine pa ubuduće do povratka tužitelja na posao iznose od po 715,18 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, te mu naknaditi parnicom prouzrokovane troškove u iznosu od 1.716,00 KM sve u roku od 15 dana. Stavom tri izreke presude tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. U obrazloženju rješenja je navedeno da se na tužitelja, kao uposlenika MUP-a, primjenjuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH kao lex specialis te da tužitelj, budući nema navršenih 65 godina života, nije ispunio uvjete za prestanak radnog odnosa po sili zakona u smislu člana 122. stav 3. tog zakona usljed čega su rješenja apelanta, o prestanku radnog odnosa tužitelju zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, poništena kao nezakonita te naloženo apelantu da tužitelju isplati neisplaćene plaće.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-989/04 od 24. januara 2005. godine, djelimično je uvažena žalba apelanta pa je prvostepena presuda preinačena u stavu dva izreke presude tako da se riječi „pa ubuduće do povratka tužitelja na posao“ zamijenjene riječima „do 14. jula 2004. godine , kao dana zaključenja glavne rasprave“. U preostalom dijelu žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostepenog suda. Sud je svoju odluku o djelimičnom preinačenju prvostepene presude obrazložio činjenicom da je sud apelanta, u smislu člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) mogao obavezati samo na isplatu plaća koje su bile dospjele do dana zaključenja glavne rasprave budući da naknada plaće ne predstavlja rentu koja bi se u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima mogla dosuditi kao buduće davanje.
4. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-316/05 od 14. marta 2006. godine, odbacio reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-989/04 od 24. januara 2005. godine, navodeći da apelant pobija pravomoćnu drugostepenu presudu pozivajući se na član 237. stav 3. ZPP budući da se pred sudovima u HNK vodi veći broj istovjetnih sporova veznih za radne odnose policije te da stoga apelant smatra da je odlučivanje o reviziji od zanačaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Međutim, obzirom da je u jednom od tih predmeta Vrhovni sud zauzeo svoj stav u pogledu primjene prava u sličnim slučajevima (presuda Rev-324/05 od 7. februara 2006. godine), sud je zaključio da razlozi apelanta u pogledu dopuštenosti revizije nemaju opravdanja te da revizija stoga ne ispunjava uslove iz člna 237. stav 3. ZPP. Budući da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude (4.704,46 KM) ne prelazi mjerodavan cenzus sud je reviziju apelanta primjrnom člana 247. ZPP odbacio kao nedopuštenu.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je Vrhovni sud trebao meritorno odlučiti o njihovoj reviziji jer su se pozvali na član 237. stav 3. ZPP. Apelant posebno ukazuje da je Ustavni sud u dva njihova predmeta donio suprotne odluke jer je u predmetu broj AP-
2571/05 apelaciju odbacio zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, jer nisu koristili pravo na reviziju, a u drugom predmetu broj AP-910/05 kada su koristili pravo na reviziju koja je odbačena kao nedozvoljena zbog vrijednosnog kriterija, apelaciju odbacio zbog proteka roka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-316/05 od 14. marta 2006. godine, odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-989/04 od 24. januara 2005. godine. Obzirom na navedeno, nesporno je da je u apelantovom slučaju revizija neefektivan pravni lijek, iz čega proizilazi da je konačna odluka u konkretnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj Gž-989/04 od 24. januara 2005. godine.
9. S obzirom na to da je apelantu presuda Kantonalnog suda uručena 28. januara 2005. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 6. aprila 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
10. Vezano za navode apelancije prema kojim je Ustavni sud u dva njihova predmeta donio suprotne odluke, Ustavni sud konstatira da je prilikom razmatranja apelacije istog apelanta, u svojoj odluci broj AP 1198/06 od 18. oktobra 2007. godine, već razmotrio ove navode te pojasnio postupanje Ustavnog suda u situacijama kad se ospravaju odluke donesene u postupku revizije koja, zavisno od konkretne situacije, u nekim slučajevima može biti efektivan, a u nekim neefektivni pravni lijek.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović