Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1971/06 (D. D.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Radni spor
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Naknada
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1971/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1971/06, rješavajući apelaciju Davora Džajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1 i stav 4. tačka 15., člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Davora Džajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Ž-2/05 od 14. juna 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Davor Džajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnio je 7. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-2/05 od 14. juna 2006. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelanta protiv Republike Srpske-Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate, Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj, RS-2559/03 od 8. oktobra 2004. godine, kojom je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade dijela troškova stanovanja za period od 1. marta do 31. decembra 2002. godine isplati iznos od 1.123,50 KM, za period od 1. januara do 1. novembra 2003. godine iznos od 1.496,27 KM, što sveukupno iznosi 2.619,77 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. oktobra 2003. godine pa do konačne isplate i troškove postupka u iznosu od 875,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. oktobra 2004. godine do konačne isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Obrazlažući Presudu, Osnovni sud je istakao da iz rješenja tužene od 17. jula 2002. godine, proizilazi da je apelantu utvrđeno pravo na naknadu dijela troškova stanovanja, na osnovu odredbi Pravilnika o naknadi putnih i drugih troškova. Na osnovu potvrda vojnoračunovodstvenog cenra utvrđena je visina te naknade.
4. Odlučujući o žalbi tužene protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio osporenu presudu, broj Ž-2/05 od 14. juna 2006. godine, kojom je žalbu tužene djelomično uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu na ime naknade dijela troškova stanovanja za period 1. mart do 30. septembar 2002. godine isplati iznos od 963,00 KM, kao i u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na taj iznos počev od 21. oktobra 2003. godine, pa do isplate ukinuo i u tom dijelu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, tako što je dosuđen iznos od 551,25 KM umjesto 875,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. oktobra 2004. godine do isplate. U preostalom dijelu Okružni sud je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
5. Okružni sud smatra da je osnovan žalbeni prigovor u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, jer je odredbama čl. 66. do 76. Zakona o vojsci («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 31/96, 46/01 i 33/04) propisano pravo na platu i druga novčana primanja vojnih lica. S ozirom da se radi o pravima iz radnog odnosa, a navedeni Zakon ne sadrži odredbe koje regulišu postupak zaštite navedenih prava vojnih lica, to se za rješenje spora analogno primijenjuje Zakon o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02 i 66/03) čija primjena proizilazi iz člana 3. navedenog Zakona. Okružni sud, nadalje, obrazlaže da prema članu 105. Zakona o radu, radnik kojem je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu kod nadležnog suda radi zaštite povrijeđenog prava, a rok za podnošenje je godina dana od dana saznanja za povredu a najkasnije tri godine od učinjene povrede. Spor u predmetnoj pravnoj stvari, po utvrđenju Okružnog suda, ima karakter radnog spora, jer se potraživanje apelanta odnosi na potraživanje iz osnova rada i u vezi sa radom, pa se i rok za podnošenje tužbe cijeni prema citiranoj odredbi člana 105. Zakona o radu. Procesna pretpostavka za sudsku zaštitu ovih prava jeste blagovremenost tužbe, na koju sud pazi po službenoj dužnosti i u odluci kojom meritorno odlučuje o zahtjevu uvijek mora dati razloge blagovremenosti tužbe. S obzirom da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari tužbu podnio 21. oktobra 2003. godine, zaključak je Okružnog suda da je tužba blagovremena samo za potraživanja u periodu od jedne godine dana unazad od podnošenja tužbe, odnosno samo za potraživanja od 21. oktobra 2002. godine. Iz navedenog proizilazi, kako dalje obrazlaže Okružni sud, da Osnovni sud nije mogao postupati po tužbi u dijelu kojim se traži naknada traoškova stanovanja za mart, april, maj, juni, juli i august 2002. godine, odnosno za ukupan dio tužbenog zahtjeva od 963,00 KM, u kojem dijelu je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
6. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropskla konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno Zakona o radu, ističući da se na novčano potraživanje iz radnog odnosa ne može primijeniti Zakon o radu i odredbe o prekluzivnim rokovima, već se imaju primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima o zastarjelosti potraživanja, s obzirom da potraživanje koje je bilo predmet tužbenog zahtjeva ima karakter povremenog potraživanja, dospijeva u zakonom određenom periodu a taj period je kraći od jedne godine i kao takvo zastarijeva za tri godine. Novčano potraživanje, po mišljenju apelanta predstavlja njegovu imovinu koja ima ekonomsku vrijednost, osnovano očekivanu, pa uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant nije posebno obrazlagao, ali iz navoda apelacije proizilazi da je do povrede i ovog prava došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav. 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o poslednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;.“
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od
18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant je, 21. oktobra 2003. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu radi isplate naknade dijela troškova stanovanja za period iz 2002. godine i za period iz 2003. godine, za koji je Osnovni sud utvrdio da je osnovan, shodno odredbama Pravilnika o naknadi putnih i drugih troškova, dakle akta tužene i Zakona o vojsci, kojim se uređuje pravo na platu i druga novčana primanja vojnih lica. Okružni sud je, međutim, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Osnovnog suda donio presudu kojom je žalbu djelomično uvažio i prvopstepenu presudu u pogledu dosuđene naknade za period mart-august 2002. godine, ukinuo i u tom dijelu tužbu odbacio, ističući da je u tom dijelu Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da na blagovremenost tužbe u radnom sporu sud pazi po službenoj dužnosti, pa kako u Zakonu o vojsci koji je primijenjen na konkretan slučaj nema odredaba koje se tiču roka za podnošenje tužbe, to se analogno primijenjuje Zakon o radu, čija primjena proizilazi iz odredbe člana 3. navedenog Zakona. Okružni sud je nadalje obrazložio da je primjenom člana 105. Zakona o radu, osnovan samo dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu potraživanja za period od godine dana unazad od dana podnošenja tužbe, dakle za potraživanja od 21. oktobra 2002. godine pa nadalje.
10. Na osnovu naprijed navedenog proizilazi da Okružni sud u pobijanom dijelu presude nije raspravljao o osnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu, već je upravo taj dio odbacio iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u roku propisanom u članu 105. Zakona o radu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove u pogledu dijela zahtjeva kojeg je Okružni sud odbacio kao neblagovremenog, dakle nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka, te se o istom nije ni moglo meritorno odlučiti.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović