Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1244/06 (D. A.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Zastara
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1244/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1244/06, rješavajući apelaciju Dušanke Arambašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Arambašić, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Gž-778/05 od 22. februara 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj I-853/05 od 18. oktobra 2005. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušanka Arambašić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) Travnika, podnijela je 22. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-778/05 od 22. februara 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-853/05 od 18. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Travniku broj P. 338/86 od 21. juna 1988. godine koja je na osnovu Rješenja Višeg suda u Travniku broj Gž-1300/88 od 24. novembra 1989. godine, postala pravosnažna u dijelu kojim je obavezana Općina Travnik ( u daljnjem tekstu: tužena) da apelantkinji isplati iznos od 1,050.967 dinara (69.508,40 konvertibilnih maraka) sa 7,5 % kamata počev od 11. februara 1982. godine pa do isplate, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka. U preostalom odbijajućem dijelu, presuda je ukinuta i vraćena prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Postupak je pod brojem P.79/04 nastavljen 1. aprila 2004. godine i još je uvijek u toku.
3. Apelantkinja je 22. juna 2005. godine Općinskom sudu u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela prijedlog za izvršenje pravosnažnog dijela Presude broj P. 338/86 od 21. juna 1988. godine. Rješenjem Općinskog suda broj I:853/05 od 12. septembra 2005. godine je dozvoljeno izvršenje navedene presude.
4. Protiv Rješenja Općinskog suda broj I:853/05 od 12. septembra 2005. godine izvršenik je podnio prigovor zastarjelosti. Rješenjem Općinskog suda broj I-853/05 od 18. oktobra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj broj Gž-778/05 od 22. februara 2006. godine, usvojen je prigovor zastarjelosti izvršenika podnesen protiv Rješenja o izvršenju broj I:853/05 od 12. septembra 2005. godine i izvršni postupak je u cijelosti obustavljen, a provedene radnje ukinute.
5. Općinski sud je u obrazloženju Rješenja naveo da su tačni navodi izvršenika da je presuda, koja je poslužila kao izvršna isprava u ovoj pravnoj stvari, postala pravosnažna 24. novembra 1989. godine, a da je prijedlog za izvršenje podnesen 22. juna 2005. godine, te da je od dana pravosnažnosti presude koja je poslužila kao izvršna isprava do dana podnošenja prijedloga za izvršenje proteklo više od 10 godina. Prema ocjeni Općinskog suda, u ovom slučaju ratno stanje nije razlog za prekid zastarijevanja, jer nije predstavljalo nesavladivu prepreku da se sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze utvrđene pravosnažnom presudom. Općinski je sud istakao da je sve vrijeme trajanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Općinski sud radio. Takođe, nije nastupila ni druga situacija koja se može smatrati nesavladivom preprekom kao npr. uvođenje moratorijuma, tj. prinudno odlaganje plaćanja dugova uvedenim zakonom. Pored toga, apelantkinja je 1997. godine izvršila povrat stana u Travniku, te je i tada imala mogućnost sudskim putem zahtijevati od izvršenika ispunjenje obaveze utvrđene pravosnažnom presudom. Ovu mogućnost, smatra Općinski sud, apelantkinja je imala do 24. novembra 1999. godine, kada je nastupila zastara njenog potraživanja.
6. Protiv navedene presude Općinskog suda apelantkinja je izjavila žalbu. Rješavajući po izjavljenoj žalbi apelantkinje, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-778/05 od 22. februara 2006. potvrdio Rješenje Općinskog suda broj I-853/05 od 18. oktobra 2005. godine, Prema ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno odlučio kada je prihvatio izvršenikov prigovor zastarjelosti za izvršenje potraživanja apelantkinje, u skladu sa odredbama člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO – «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03). Kantonalni je sud istakao da je apelantkinja imala mogućnost da sudu podnese prijedlog za izvršenje u zakonskom roku, jer je Općinski sud, kao nadležan sud u ovom slučaju, neprekidno radio, te da ratno stanje nije predstavljalo nesavladivu prepreku da se sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze izvršenika. U pogledu navoda apelantkinje da nije mogla blagovremeno podnijeti prijedlog za izvršenje jer nije posjedovala prvostepenu i drugostepenu presudu, a spis je bio zagubljen kod prvostepenog suda i tek je kasnije pronađen, Kantonalni sud smatra da ovi razlozi ne opravdavaju apelantkinju, jer sve i da je ovaj navod apelantkinje tačan, navedenu dokumentaciju je mogla tražiti od drugostepenog suda u Zenici, što je propustila da učini.
7. Apelantkinja se u apelaciji žali da je pobijanim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da su Kantonalni i Općinski sud u odlukama koje osporava, povrijedili navedena prava zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ističe da su sudovi proizvoljno primijenili član 379. stav 1., člana ZOO-a i utvrdili da je nastupila zastarjelost potraživanja, a da su zanemarili članove 382., 383. i 384. ZOO-a koji upućuju na zastoj zastarijevanja zbog ratnih dejstava, nesavladivih prepreka za povjerioca da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze, ili zbog nekog zakonskog razloga. Navodi da je od 19. juna 1993. godine, kada je tokom rata pretučena, do 27. jula 1994. godine bila na stalnom liječenju u travničkoj bolnici, a da je od 27. jula 1994. godine do vraćanja predratnog stana i povratka u Travnik 1997. godine, bila na liječenju u Beogradu. Ističe i da je posljedica povreda koje je zadobila 1993. godine, njena trajna 100% invalidnost.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Apelantkinja, u konkretnom slučaju, povredu prava na pravično suđenje i imovinu vidi u činjenici što se ne izvršava pravosnažna sudska odluka, kojom je utvrđena obaveza tužene da apelantkinji isplati utvrđeni novčani iznos. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata „pravo na sud“, u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u predmetu Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
11. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i na predmetnu apelaciju, s obzirom da se ona, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da „efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda“ (vidi stav 41. navedene odluke). U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude.
12. Prema tome, da bi apelantkinja ostvarila svoje pravo i realizovala potraživanje na osnovu pravosnažne sudske odluke bilo je potrebno da prijedlogom za izvršenje te odluke pokrene izvršni postupak pred nadležnim sudom. Obzirom da se u smislu odredbi Zakona o izvršnom postupku, izvršni postupak pokreće prijedlogom za izvršenje, slijedi da je u konkretnom slučaju, podnošenje prijedloga za izvršenje pravosnažnog dijela presude Osnovnog suda u Travniku broj P. 338/86 od 21. juna 1988. godine, koja je na osnovu Rješenja Višeg suda u Travniku broj Gž-1300/88 od 24. novembra 1989. godine, postala pravosnažna u dijelu kojim je obavezana Općina Travnik ( u daljnjem tekstu: tužena) da apelantkinji isplati iznos od 1,050.967 dinara (69.508,40 konvertibilnih maraka) sa 7,5 % kamata počev od 11. februara 1982. godine pa do isplate, bio poslednji djelotvoran pravni lijek koji je apelantkinja mogla iscrpiti prije donošenja konačne odluke. Istina, apelantkinja je podnijela takav prijedlog 22. juna 2005. godine, međutim izvršenik je podnio prigovor zastare potraživanja apelantkinje, jer je presuda čije izvršenje tražila postala pravosnažna prije više od 10 godina, čime je u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima i potraživanje zasnovano na toj presudi zastarjelo. Rješenjem Općinskog suda broj I-853/05 od 18. oktobra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj broj Gž-778/05 od 22. februara 2006. godine, usvojen je prigovor zastarjelosti izvršenika podnesen protiv Rješenja o izvršenju broj I:853/05 od 12. septembra 2005. godine i izvršni postupak je u cijelosti obustavljen, a provedene radnje ukinute.
13. Dakle, redovni sudovi su obustavili izvršni postupak iz formalnih razloga, obzirom da prijedlog za izvršenje nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti prijedloga za izvršenje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala blagovremeno podnijeti prijedlog za izvršenje ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja takvog prijedloga, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja neblagovremenim podnošenjem prijedloga za izvršenje Općinskom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno izvan roka podnijela prijedlog za izvršenje, na temelju koga redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer prijedlog za izvršenje nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović