Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2470/07 (J. G.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Krivično djelo
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2470/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2470/07, rješavajući apelaciju Jove Gordeljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Gordeljevića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bjeljini, broj 012-0-Kž- 07-000 130 od 30. jula 2007. godine, i presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj 083-0-K-06-000 058 od 15. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Gordeljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, koga zastupa Matija Bodirogić, podnio je, 3 septembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bjeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Kž-07-000 130 od 30. jula 2007. godine, i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 083-0-K-06-000 058 od 15. marta 2005. godine. Apelant je, 25. septembra 2007. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo Rješenje Osnovnog suda, broj 083-0-Iks-07-000 050 od 3. septembra 2007. godine, i odložio početak izdržavanja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 083-0-K-06-000 058 od 15. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 012-0-Kž-07-000 130 od 30. jula 2007. godine, apelant je proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela – teška krađa iz člana 232. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 53/03), te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U toku krivičnog postupka je utvrđeno da je isti, 6. septembra 2005. godine, u mjestu Čelopek, opština Zvornik, nasilno ušao u kuću vlasništvo Mitrović Radiše tako što je podesnim sredstvom otvorio zaključani prozor na dnevnom boravku prizemnog dijela kuće, te iz spavaće sobe spratnog dijela kuće, uzeo i za sebe protivpravno prisvojio 600,00 KM i zlatni nakit i to: mušku oglicu, mušku narukvicu, dječiju oglicu i narukvicu, dječiji lančić, dječije minđuše, šest ženskih prstenova, dvije burme, dva dukata, oštetivši na taj način vlasnika za 1.830,00 KM ukupno.
3. Rješenjem Osnovnog suda, broj 083-0-Iks-07-000050 od 3. septembra 2007. godine, odložen je apelantu početak izdržavanja kazne zatvora za period od dva mjeseca, s tim da se osuđeni ima javiti 3. novembra 2007. godine u Okružni zatvor u Bjeljini radi izdržavanja kazne. Okružni sud je utvrdio da se za donošenje rješenja o produživanju roka za upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora stekli uslovi iz člana 106. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS («Službeni glasnik RS broj 64/01 i 24/04).
4. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant prigovara da dokazni postupak nije izveden u skladu sa načelima krivičnog postupka, jer navodno nije dokazano da su sporne patike marke «Nike» koje je apelant koristio prilikom krađe upravo te patike koje je apelant iskoristio za krađu predmeta radi kojih je i osuđen. I inače, apelant prigovara da osporene presude kojim je osuđen na šest mjeseci zatvora nisu zasnovane na valjanim dokazima, protivno članu 10. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Kada se ovo dokazno sredstvo poveže sa izjavama svjedoka može se zaključiti, navodi apelant, da njegova krivica nije dokazana jer je zasnovana na nesigurnim i neprovjerenim dokazima. Kod izricanja kazne sudovi su, po mišljenju apelanta, napravili još jedan propust time što su uzeli u obzir apelantovu raniju osuđivanost, iako se radi o kaznama koje su morale biti brisane iz kaznene evidencije. Osim žalbenih navoda koji se odnose na osporene presude, apelant traži da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se produžio rok za upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelant smatra da dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom nisu vjerodostojni i nikako ne mogu poslužiti kao osnova da se on osudi na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci za djelo koje mu je stavljeno na teret. U konkretnoj situaciji je, smatra apelant, trebalo primjeniti krivično pravni princip in dubio pro reo (u sumnji u korist optuženog), obzirom da apelant navodi «da je u toku krivičnog postupka utvrđeno da bi i svake druge patike oduzete od drugih lica koja hodaju na isti način kao i apelant ostavila ista oštećenja na patikama». Ovo naročito stoga kada se ovi navodno sporni izvedeni dokazi povežu sa iskazima nekih svjedoka koji su svjedočili o okolnostima izvršenja krivičnog djela.
8. Iz dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju i osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi utvrdili vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog dijela za koje je apelant osuđen. Sud je, izvođenjem predloženih dokaza utvrdio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Prigovor apelanta da patike koje je oduzela policija nisu mogle biti uzete kao zakonit dokaz, sudovi su detaljno obrazložili navodeći da je prema članu 130. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske predviđena mogućnost da predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku mogu privremeno oduzeti i bez izričite naredbe suda, ukoliko postoji opasnost od odlaganja. To što u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta nije navedena veličina privremeno oduzetih patika i opis oštećenja na patikama ne predstavlja takav nedostatak u sprovođenju ove radnje dokazivanja koji bi uticao na njenu zakonitost, smatraju redovni sudovi, jer odbrana u toku postupka nije dovodila u sumnju tu činjenicu. S obzirom da su vještak odbrane i vještak tužioca dali saglasna mišljenja i rezolutan zaključak da je sporni utisnuti trag pronađen na licu mjesta izvršenja krivičnog djela i da potiče od stopala patika koje su oduzete od apelanta, osporenim odlukama je utvrđeno da je optuženi apelant, a ne neko drugo lice, izvršilac krivičnog djela teške krađe.
9. U suštini, osnovni prigovor apelanta je da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice u konkretnom predmetu, zato što su poklonili vjeru vještacima koji su svojim nalazima utvrdili da je sporni trag patike na mjestu izvršenja krivičnog djela trag patike koju je nosio apelant. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Pored toga, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
11. Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Pored toga, nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlažu dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović