Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1458/06 (S. N.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1458/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1458/06, rješavajući apelaciju Sejfudina Naprelca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejfudina Naprelca, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj U-420/05 od 24. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sejfudin Naprelac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brna, Republika Slovačka, koga zastupa Marija Marković, advokat iz Banja Luke, podnio je, 19. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-420/05 od 24. marta 2006. godine.

2. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve i raseljena lica i izbjeglice, broj 701-100510-1/1 od 16. aprila 2002. godine, potvrđeno je da je apelant bio savjestan posjednik nekretnina označenih kao k.č. 3448 upisanih u posjedovni list broj 1854 K.O Banja Luka VII i garaže izgrađene na toj parceli, a koja se nalazi u Banja Luci, u Ulici Vase Pelagića broj 34 B.

3. Zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu Odsjek Ministarstva), br. I-08-2283/02 i 01-327/00 od 7. novembra 2003. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-050-01-

160/05 od 21. februara 2005. godine, prekinut je postupak o zahtjevu apelanta za izvršenje navedene odluke CRPC-a, radi rješavanja prethodnog pitanja valjanosti kupoprodajnog ugovora za garažu zaključenog između apelanta i Rajka Kukrike, a koji je ovjeren u Opštini Banja Luka 23. augusta 1994. godine. Navedenim zaključkom naloženo je Rajku Kukrika da u roku od 30 dana od dana njegove konačnosti Odsjeku Ministarstva dostavi dokaz da je kod nadležnog suda pokrenuo postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji zaključenog sa apelantom, a ako to ne učini da će nastaviti postupak o zahtjevu apelanta i sam rješiti prethodno pitanje.

4. Presudom Okružnog suda, broj U-420/05 od 24. marta 2006. godine, odbijena je tužba apelanta u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva, broj 05-050-01-160/05 od 21. februara 2005. godine. Sud je utvrdio da su nižestepeni upravni organi pravilno postupili kada su prekinuli pravni postupak radi rješavanja pitanja pravne valjanosti navedenog ugovora, koje pitanje treba raspraviti pred redovnim sudovima. Okružni sud je utvrdio da kao prethodno pitanje najprije treba rješiti pitanje zakonitosti prenesenog prava na nepokretnosti u smislu člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Navedenom odredbom je propisano da u slučaju kada lice ima pravni interes na predmetnu imovinu koja je stečena nakon 1. aprila 1992. godine mora pokrenuti postupak pred nadležnim sudom u cilju odlučivanja o navodima.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u tome što je osporenim odlukama nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da su nadležni organi izveli pogrešan zaključak kada su ga uputili na parnicu da se utvrđuju navodi o pravnoj valjanosti kupoprodajnog ugovora za garažu, a koju apelant nije pokrenuo jer, kako je naveo u apelaciji, «nema pravni interes niti posjeduju kupoprodajni ugovor niti je znao za isti».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su naležni organi pravilno postupili kad su prekinuli postupak radi rješavanja prethodnog pitanja pravne valjanosti kuporodajnog ugovora koji se odnosi na garažu kao predmet ugovora, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju nadležni upravni i sudski organi su odluku o prekidu postupka zasnovali na članu 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, kojim je propisano da će nadležni organ, u slučaju kada lice ima pravni interes na predmetnu imovinu koja je stečena nakon 1. aprila 1992. godine i kada može prezentovati važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava, prekinuti postupak u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom u cilju odlučivanja o navodima. Ustavni sud smatra da su upravni organi i Okružni sud pažljivo analizirali relevantnu zakonsku odredbu na temelju čega su utvrdili da su se ispunili uslovi da se privremeni korisnik sporne garaže (a ne apelant!) uputi da u parničnom postupku dokazuje pravnu valjanost prezentovanog ugovora o kupoprodaji te garaže.

11. Stoga, imajući u vidu navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje usljed pogrešne primjene prava, te neargumentovanog isticanja da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta odlukom o prekidu postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi apelantovih navoda da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, pri čemu postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Pored toga, osporena presuda je deklaratornog karaktera kojom apelantu nije «onemogućeno da uđe u posjed svoje garaže i mirno uživa svoju imoviinu», te njome nije riješavano o pitanjima vlasničkih i posjedovnih prava apelanta na spornoj garaži već o zakonitosti upravnih akata kojima je prekinut upravni postupak u kojem se odlučuje o njegovim imovinskim pravima. Naposljetku, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa pošto se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, u principu, zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da se ova praksa može primjeniti i u konkretnom slučaju.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1458/06 (S. N.) | Sudska praksa | Aktio