Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1470/06 (Đ. M.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Radni odnos
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1470/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1470/06, rješavajući apelaciju Đure Markića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacije Đure Markića podnesene protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Ž-
06-000 119 od 20. marta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Đuro Markić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Gordana Erceg, advokat iz Banjaluke, podnio je, 22. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-06-000 119/04 od 20. marta 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj RS-605/01 od 23. decembra 2005. godine, obavezan je ODP «Magrel» iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantu isplati na ime neisplaćenih plata iznos od 990,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. jula 2000. godine pa do konačne isplate, te da nadoknadi troškove parničnog postupka i iznosu od 300,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa na ime glavnog duga i troškova parničnog postupka apelant je odbijen.
3. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Ž-06-000 119/04 od 20. marta 2006. godine, žalba tuženog je uvažena, presuda Osnovnog suda, broj RS-605/01 od 23. decembra 2005. godine, ukinuta i tužba u ovoj pravnoj stvari odbačena.
4. Okružni sud je utvrdio da je Osnovni sud sud prilikom donošenja prvostepene presude pogrešno primjenio odredbe materijalnog prava, jer je, kako je navedeno u obrazloženju osporenog rješenja, za odlučivanje o blagovremenosti tužbenog zahtjeva apelanta mjerodavan Zakon o radnim odnosima («Službni glasnik RS», br. 25/93, 14/94, 15/96, 3/97 i 10/98) a ne Zakon o obligacionim odnosima, kako je to smatrao prvostepeni sud. S obzirom da se radi o pravima iz radnog odnosa, to je u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primjeniti odredbe Zakona o radnim odnosima, konkretno, član 56. stav 1. navedenog zakona, kojim je propisano da radnik, koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću, može u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom.. Dakle, ostvarivanje prava na sudsku zaštitu prema tada važećim odredbama Zakona o radnim odnosima, koji je primjenjen na konkretan slučaj, podrazumjeva prethodno podnošenje prigovora na rješenje kojim radnik nije zadovoljan, odnosno ostvarivanje interne zaštite. Dakle, primjena navedenih odredbi zakona se zasniva na članu 57. Zakona o radnim odnosima iz kojih proizilazi da je apelant morao koristiti sredstva interne zaštite, to jest uložiti prigovor drugostepenom organu na prvostepeno rješenje kojim su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa, što apelant u konkretnom slučaju nije učinio.
5. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, on prigovara da je Okružni sud pogrešno primjenio materijalno pravo primjenivši čl. 56. i 57. Zakona o radnim odnosima. Naime, apelant smatra da Zakon o radnim odnosima nije trebalo primjeniti u konkretnim slučajevima nego odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povrede navedenih ustavnih prava, ukine osporeno rješenje i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, radni odnos na koji se odnosi konkretan slučaj bio je reguliran Zakonom o radnim odnosima RS. Članom 56. stav 1. predmetnog zakona propisano je da radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću može u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom, a prema odredbi člana 57. stav 2. istog zakona radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu. Dakle, ostvarivanje prava na sudsku zaštitu prema odredbama Zakona o radnim odnosima koji se primjenjuje na konkretni slučaj podrazumjeva prethodno podnošenje prigovora na rješenje kojim radnik nije zadovoljan, odnosno ostvarivanje interne zaštite.
9. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud meritorno odlučivao o pravu apelanata za isplatu određenih novčanih iznosa na ime njegovih potraživanja iz radnog odnosa, te utvrdio da ista nisu zastarjela prema Zakonu o obligacionim odnosima. Odlučujući po žalbi tuženih, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo jer su u konkretnim sporovima relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima RS, koji je lex specialis u odnosu na Zakon obligacionim odnosima. Primjenjujući član 57. Zakona o radnim odnosima, Okružni sud je žalbu tužene uvažio, presudu Osnovnog suda, broj RS-605/01 od 23. decembra 2005. godine, ukinuo i tužbu u ovoj pravnoj stvari odbacio.
10. Ustavni sud napominje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
11. U vezi sa gore navedenim, Ustavni sud zapaža da je shodno relevantnoj odredbi člana 56. Zakona o radnim odnosima, apelant propustio da prije podnošenja tužbe uloži prigovor na rješenje o određivanju potraživanja iz radnog odnosa, radi čega mu je osporenim rješenjem Okružnog suda tužba odbačena. Ustavni sud konstatuje da apelant nije došao do konačne meritorne odluke koja bi mogla biti predmet raspravljanja pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelant propustio da uloži prigovor u okviru interne zaštite u preduzeću, pa da tek onda pokrene tužbu pred Osnovnim sudom za isplatu svojih potraživanja iz radnog odnosa, čime nije efektivno iscrpio pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović