Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1479/06 (S. Đ.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1479/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1479/06, rješavajući apelaciju Saliha Đedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Đedovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje Kantona Sarajevo, broj: III-I-21/06 od 28. marta 2006. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje Novo Sarajevo, broj: VI-I-4945/05 veza 9329/04 od 16. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salih Đedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 23. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: III-I-

21/06 od 28. marta 2006. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: VI-I-4945/05 veza 9329/04 od 16. augusta 2005. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je zatraženo, 31. maja 2006. godine, da apelaciju dopuni. Apelant je dopunio apelaciju 9. juna i 14. augusta 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj VI-I-9329/04 od 23. novembra 2004. godine (kasnije broj VI-I-4945/06 veza 9329/04 od 16. augusta 2005. godine), apelant i Zaim Halilović oglašeni su krivim što su, 2. septembra 2004. godine, u Ulici Mustafe Behmena između broja 106 i 110 narušavali javni red i mir, čime su počinili prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 2. i 3. Zakona o javnom redu i miru, te im je izrečena novčana kazna u iznosu od po 50,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog Rješenja, Kantonalni sud je osporenim Rješenjem, broj III-I-21/06 od 28. marta 2006. godine, djelimično uvažio žalbu apelanta, prinačio prvostepeno rješenje u dijelu odluke o kazni u odnosu na apelanta, tako što mu je za prekršaj utvrđen prvostepenim rješenjem izrečena uslovna novčana kazna u iznosu od 50,00 KM, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj. U ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud, na osnovu iskaza okrivljenih, njihovog suočenja, iskaza radnika policije i suočenja policajca i apelanta, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno apelanta oglasio krivim za prekršaj koji mu je stavljen na teret. Kantonalni sud nije prihvatio kao osnovane navode apelanta o nesporazumima sa Zaimom Halilovićem u vezi imovinskih prava, te intervencije inspekcije i policije, jer ti navodi apelanta, po mišljenju suda, ne opravdavaju apelanta za počinjeni prekršaj. Međutim, imajući u vidu navode apelanta o okolnostima spornog događaja, Kantonalni sud smatra da su ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 45. stav 1. i 2. Zakona o prekršajima, te je apelantu odredio uslovnu novčanu kaznu. Kantonalni sud je također utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odredio troškove prekršajnog postupka, dok je zaključio da je neosnovan zahtjev apelanta da se oslobodi troškova prekršajnog postupka.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

9. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.. Apelant nije obrazložio kršenje svakog od navedenih prava, osim što se žali da su Općinski i Kantonalni sud pokazali osporenim odlukama da su naklonjeni «izgrednicima» sa kojima su ga i izjednačili.

5. Kantonalni sud u cijelosti osporava navode iz apelacije i navodi da u prekršajnom postupku nisu prekršena apelantova prava, te da mu je omogućeno pravo na pravedno suđenje, pravo na odbranu i izjašnjenje na dokaze koji su mu išli u prilog i dokaze koji su ga teretili.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: »Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da su prekršajni sudovi svojim odlukama pokazali da su naklonjeni «izgrednicima» sa kojima su ga i izjednačili. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, apelant je oglašen krivim za prekršaj i izrečena mu je novčana kazna u skladu sa Zakonom o javnom redu i miru i Zakonom o prekršajima, koju je Kantonalni sud preinačio u uslovnu kaznu. Suština navoda apelanta o kršenju prava na pravično suđenje odnosi se na navodno nezakonit rad zanatske radnje Zaima Halilovića, o čemu se apelant, kako navodi, obraćao nadležnim organima. Ovi navodi nisu bili predmetom odlučivanja suda u prekršajnom postupku u kojem se odlučivalo samo o odgovornosti apelanta i Zaima Halilovića zbog kršenja javnog reda i mira. Apelant, osim zahtjeva da se Zaimu Haliloviću zabrani daljnji rad u njegovoj zanatskoj radnji, ne nudi nikakve činjenice i dokaze iz kojih bi Ustavni sud mogao zaključiti da je u osporenom prekršajnom postupku na bilo koji način prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Naime, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

10. U pogledu ostalih navoda apelanta, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog pozivanja na povredu svih navedenih prava, apelant nije iznio bilo kakve činjenice ili dostavio dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća. Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenih ustavnih prava, zbog čega su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1479/06 (S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio