Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1987/06 (P. L.)

Odluka donesena 08. 11. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1987/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1987/06, rješavajući apelaciju Pavla Lončara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pavla Lončara podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-307/05 od 9. marta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Pavle Lončar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. jula 2006. godine apelaciju

Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-307/05 od 9. marta 2006. godine.

2. Općinski sud I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj Pr-301/02 od 7. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud ), broj Gž-1958/04 od 25. oktobra 2004. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta da se poništi odluka “

Unioninvest Holding” d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), broj-10/688/93 od 3. decembra 1993. godine, o prestanku radnog odnosa apelantu, uz obavezu da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 27. 810,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju prvostepene presude, koje u cjelosti prihvata i drugostepeni sud, navodi se da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant kao zaposlenik tuženog u postupanju prekoračio službeni položaj, odnosno ovlašćenja, čime je počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 58. stav 1. tačka 7. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije», br. 60/89 i 42/98). Dalje je utvrđeno da mu je u skladu sa odredbama Statuta tuženog nakon provedenog disciplinskog postupka izrečena mjera prestanka radnog odnosa i donesena pobijana odluka broj-10/688/93 od 3. decembra 1993. godine o prestanku radnog odnosa, koja je po ocjeni prvostepenog i drugostepenog suda zakonita, pa je tužbeni zahtjev apelanta da se predmetna odluka poništi odbijen, kao neosnovan.

3. Vrhovni sud je, presudom broj Rev-307/05 od 9. marta 2006. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada nisu udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta, ali ne iz razloga iz kojih nižestepeni sudovi odbijaju tužbeni zahtjev, već zbog neblagovremenosti tužbe. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao na nesporno utvrđenu činjenicu da je apelant pobijanu odluku tuženog primio odmah po njenom donošenju, a što proizilazi iz dopisa apelanta od 16. decembra 1993. godine, koji je faksom uputio tuženom povodom navedene odluke. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije", br. 60/89 i 42/98) uz ocjenu da je 16. decembra 1993. godine počeo teći rok od 15 dana za ulaganje prigovara protiv osporene odluke propisan tim članom navedenog zakona, a u vezi sa članom 1. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 21/92). Vrhovni sud je dalje ukazao da se, s obzirom da navedena Uredba nije propisala rokove u kojima radnik može tražiti zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, u pogledu tih rokova primjenju odredbe člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, po kojima u slučaju da je radnik nezadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa, ili ukoliko taj organ ne donese odluku po prigovoru u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, radnik ima pravo u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom, odnosno u ukupnom roku od 45 dana. Vrhovni sud je, pored navedenog, ukazao na okolnost da je u međuvremenu prije donošenja prvostepene presude, 5. novembra 1999. godine, stupio na snagu novi Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00), kojim je u članu 103. stav 3. propisan duži, povoljniji rok za podnošenje tužbe sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa, a to je jedna godina od dana dostave pobijane odluke tuženog, zaključivši da je apelant mogao podnijeti tužbu do 16. decembra 1994. godine. Kako je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu 13. juna 1996. godine, Vrhovni sud je zaključio da su do podnošenja tužbe protekli i rok od 45 dana iz člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kao i rok od godine dana iz člana 103. stav. 3 Zakona o radu. Vrhovni sud je ukazao da se apelant nije mogao pozivati na ratno stanje i nemogućnost podnošenja tužbe kod mjesno nadležnog suda iz razloga što je odredbom člana 20. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnom sudovima ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 21/92) tužbu mogao dostaviti i najbližem stvarno nadležnom sudu koji je u tim okolnostima bio dostupan da mu se dostavi tužba i koji je imao mogućnost da vrši funkciju na teritoriji Bosne i Hercegovine, a ukazano je da je takvih bilo više, koji su se nalazili u mjestima koja nisu kao Sarajevo bila u okruženju. Prema naprijed navedenom Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primjenili materijalno pravo u pogledu istaknutih prigovora od strane tuženog vezano za neblagovremenost podnošenja tužbe, ukazujući pri tome da su nižestepeni sudovi tužbu trebali odbaciti kao neblagovremenu. Međutim, Vrhovni sud je odlučio da u tom pravcu neće mijenjati prvostepenu presudu, budući da su pravne posljedice za apelanta, kao tužitelja, u konkretnom slučaju iste, već je reviziju kao neosnovanu odbio.

4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d.) e.) i k.) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U cilju opravdavanja nemogućnosti blagovremenog podnošenja tužbe, apelant navodi da se u vrijeme izbijanja rata i potpune blokade Sarajeva zatekao u Njemačkoj, gdje je stekao izbjeglički status. Ističe da je zbog tog statusa bio ograničen u kretanju i da bi izgubio izbjeglički status da je pokrenuo postupak pred sudovima u Bosni i Hercegovini, pa da je iz tog razloga tek po prestanku rata podnio tužbu nadležnom sudu u Sarajevu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je ne raspravljajući o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, odbio revizuju apelanta iz razloga što je tužba neblagovremena. Da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi ustavnih prava, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine. U cilju opravdanja neblagovremenog podnošenja tužbe apelant navodi da je bio spriječen ispoštovati zakonske rokove zbog ratnog stanja i potpune blokade Sarajeva i zbog toga što bi pokretanjem postupka pred sudom u Bosni i Hercegovini izgubio status izbjeglice u Njemačkoj, budući da mu je sloboda kretanja bila ograničena. Ustavni sud smatra, u odnosu na navod apelanta da je zbog ratnog stanja bio spriječen blagovremeno podnijeti tužbu, da osnovano ukazuje Vrhovni sud na odredbu člana 20. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnom sudovima ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 21/92), prema kojoj je apelant tužbu mogao dostaviti i najbližem stvarno nadležnom sudu koji je u tim okolnostima bio dostupan da mu se dostavi tužba i koji je imao mogućnost da vrši funkciju na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra i apelantov navod da bi podnošenjem tužbe izgubio izbjeglički status u Njemačkoj paušalnim, jer čak i ako mu je sloboda kretanja bila limitirana izbjegličkim stausom, apelant je mogao pismenim putem podnijeti tužbu i time ispoštovati prekluzivni rok za podnošenje tužbe, a također je mogao ovlastiti punomoćnika da ga zastupa u postupku pred redovnim sudovima.

8. Prema tome, kako apelant nije podnio blagovremeno tužbu, niti je uspio opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Općinskom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka, a na što je ukazao Vrhovni sud.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1987/06 (P. L.) | Sudska praksa | Aktio