Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2242/06 (M. C.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Razvod braka
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2242/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2242/06, rješavajući apelaciju Mahire Crnički, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mahire Crnički podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-
2064/04 od 10. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-1891/03 od 21. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mahira Crnički (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, koju zastupa Branislav Kostić, advokat iz Banja Luke, podnijela je, 21. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2064/04 od 10. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1891/03 od 21. septembra 2004. godine.
2. Osnovni sud je presudom, broj P-1891/03 od 21. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-2064/04 od 10. maja 2006. godine, odbio apelanticinu tužbu protiv tuženih Zdenke Jelić (u daljnjem tekstu: prvotužena), Grada Banja Luke (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Zavoda za izgradnju Banja Luke (u daljnjem tekstu: trećetuženi) u kojem je traženo da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana u Ulici Srpska broj 11/I u Banja Luci (u daljnjem tekstu: sporni stan), zaključen između prvotužene i trećetuženog i da je apelantica nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da joj se omogući da trajno i nesmetano koristi sporni stan. U tužbi je, također zatraženo i da prvotužena apelantici sporni stan preda u posjed slobodan od svojih stvari uz naknadu troškova postupka. U parničnom postupku je utvrđeno da je apelantica od 2. septembra 1971. godine bila u bračnoj zajednici sa Miroslavom Jelićem koji je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a apelantica, shodno tadašnjem bračnom statusu, sunosilac stanarskog prava. Nadalje je utvrđeno da je bračna zajednica apelantice i Miroslava Jelića prekinuta 10. maja 1993. godine kada je apelantica napustila Banja Luku, a da je zatim njihov brak razveden 25. oktobra 1994. godine, nakon čega se apelantica nastanila u Zagrebu gdje je zaključila novi brak i nastavila živjeti do danas. Utvrđeno je, također, da je prvotužena sa Miroslavom Jelićem zaključila brak u septembru 1996. godine, a da je Miroslav Jelić naredne godine poginuo u saobraćajnoj nesreći. Nakon njegove smrti prvotužena je dobila saglasnost drugotuženog, kao vlasnika spornog stana, za prenos stanarskog prava na spornom stanu nakon čega je sa trećetuženim zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Apelantica, kako je u postupku utvrđeno, nije nakon razvoda braka pokrenula postupak za određivanje nosioca stanarskog prava na spornom stanu, odnosno nije od drugotuženog, kao vlasnika stana, zatražila zaključenje ugovora o korištenju stana na svoje ime. Sve ove činjenice nisu bile sporne među strankama u postupku. Sporna je bila činjenica da li je prvotužena sa Miroslavom Jelićem živjela u spornom stanu u zajedničkom domaćinstvu na čemu je apelantica utemeljila svoj navod o ništavosti ugovora o korištenju stana koji je prvotužena zaključla sa trećetuženim. Apelantica je tvrdila da njoj pripada pravo na sporni stan s obzirom da je ona bila sunosilac stanarskog prava prije razvoda braka, a da se poslije razvoda nije mogla nagoditi sa bivšim suprugom oko toga ko će ostati nosilac stanarskog prava. Redovni sudovi su, u suštini, zaključili da je prvotužena u skladu sa članom 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS“, br. 19/93 i 12/99), po sili zakona postala nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a što joj nije osporio ni drugotuženi, i da je ona u skladu sa članom 26. Zakona o stambenim odnosima zaključila valjan ugovor o korištenju stana. Također su zaključili da apelantica nije dokazala u postupku da prvotužena nije živjela u spornom stanu u zajedničkom domaćinstvu sa Miroslavom Jelićem, odnosno da je saglasnost za prenos stanarskog prava pribavila neistinitim prikazivanjem činjenica u vezi sa korištenjem spornog stana, što je bio osnov apelanticinih navoda o ništavosti ugovora o korištenju spornog stana koji je prvotužena zaključila sa drugotuženim.
3. Apelantica je navela da je osporenim presudama došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U apelaciji su ponovljeni navodi isticani u toku postupka pred redovnim sudovima o tome da apelantici pripada pravo na sporni stan jer je ona, nakon smrti bivšeg supruga, ostala nosilac stanarskog prava po sili zakona. Apelantica je naglasila da je ona zasnovala nakon razvoda novi brak, ali da nema stan ili kuću i da je sporni stan njen dom jer nema drugog, te da kao izbjeglica ima pravo povrata u svoj dom u smislu Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. Navode koje je iznijela apelantica u svojoj apelaciji bili su već izneseni u postupku pred redovnim sudovima i u suštini se radi o ponovljenom tužbenom zahtjevu o kojem su redovni sudovi odlučili. S tim u vezi Ustavni sud je utvrdio da su redvoni sudovi proveli temeljit dokazni postupak i utvrdili relevantne činjenice, dali su ocjenu dokaza i obrazložen zaključak o odbijanju apelanticinog tužbenog zahtjeva. Nezadovoljna odlukama redovnih sudova apelantica od Ustavnog suda zahtijeva da na drugačiji način ocijeni provedene dokaze, što ne spada u nadležnost ovog suda nego isključivo u nadležnost redovnih sudova. Ono što spada u nadležnost ovog suda je da ocijeni da li je postojala proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koja je mogla dovesti do kršenja nekog od ustavnih prava. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
7. Apelantica je navela da je osporenim odlukema povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kako bi se moglo odgovoriti na pitanje da li je bilo povrede ovog apelanticinog prava potrebno je pravo riješiti pitanje da li se sporni stan može smatrati apelanticinim domom prema tumačenju koje ovom pojmu daje Ustavni sud i Evropski sud za ljudska prava ( vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine, stav 21., objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 34/05 od 31. maja 2005. godine).
8. Nesporno je u postupku utvrđeno da je apelantica napustila sporni stan 1993. godine, kada je zbog ratnih okolnosti izbjegla iz Banja Luke, i da u njemu više nikada nije živjela. Apelantica je nakon toga odselila u Hrvatsku u kojoj i danas živi, gdje je i zasnovala svoju novu bračnu zajednicu. S obzirom da je već dugi vremenski period prestala apelanticina faktička veza sa spornim stanom, te imajući u vidu da ona nikada nakon smrti bivšeg supruga nije pokrenula postupak da se odredi nosilac stanarskog prava te tako iskazala svoju stvarnu zainteresiranost za ostvarenje prava u vezi sa spornim stanom, može se zaključiti da se sporni stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud apelanticine navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
9. Prema stavu Ustavnog suda, stanarsko pravo predsavtlja sui generis imovinsko pravo koje uživa zaštitu člana II/3.k8 Ustava Bosne i Herecgovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Stoga, nosilac stanarskog prava uživa zaštitu ustavnog prava na imovinu u postupku u kojem se to pravo osporava. U konkretnom slučaju apelantica nema stanarsko pravo, nego je tražila u sudskom postupku sticanje tog prava te je stoga njena pravna situacija drugačija jer ustavno pravo na imovinu štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-959/04 od 13. septembra 2005. godine, stav 29., „Službeni glasnik BiH“,broj 3/06). Ustavni sud stoga i ove apelanticine navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović