Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2889/06 (M. S.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Šta se smatra imovinom
- Imovina
- Revizija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2889/06
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2889/06, rješavajući apelaciju Midhata Smajkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Midhata Smajkića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine i broj Gž- 91/05 od 14. juna 2005. godine.
Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da omogući izvršenje Presude tog suda broj P-311/02-I od 17. augusta 2004. godine.
Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Midhat Smajkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 19. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine i broj Gž-91/05 od 14. juna 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. septembra 2007. godine, a tuženi nije dostavio svoj odgovor.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda dostavljen je apelantu 4. oktobra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 16. jula 2002. godine Osnovnom sudu Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženog radi povrata pokretnih stvari i naknade štete. Apelant je predložio da Osnovni sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev kojim će obavezati tuženog da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu individualno određenu tužbenim zahtjevom, zatim, zlato i razno drago kamenje kako je precizirano tužbenim zahtjevom, ili da, ako ne može da se izvrši ovaj zahtjev, obaveže tuženog da mu na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamenja i drugih stvari isplati novčani iznos od 534.785,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U tužbi je naveo da je vlasnik stambeno-poslovnog objekta koji se nalazi u Brčkom, u kojem je prije rata imao svoju zlatarsku radnju pod nazivom Zlatarska radnja «Smajkić». U aprilu 1992. godine privremeno je zatvorio radnju i sa porodicom napustio grad Brčko, osiguravši radnju sigurnosnim zaštitnim sredstvima (alarm, željezna roleta i dr.). Naveo je da je u radnji ostavio opremu, mašine, zlato i druge dragocjenosti, koje je u tužbi individualno odredio u ukupnoj vrijednosti od 534.785,00 KM. Po povratku u Brčko saznao je da su tadašnje vlasti u Općini Brčko u oktobru 1992. godine formirale Komisiju čiji je zadatak bio da, nakon što se otvori njegova radnja, popiše svu robu, opremu i ostali materijal, kako bi se na osnovu tog popisa roba, oprema i drugi predmeti iz radnje izuzeli u korist Općine Brčko.
7. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj P-311/02- I od 17. augusta 2004. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlatne predmete i drago kamenje individualno određene u dispozitivu Presude. Alternativno izneseni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu novčane protivvrijednosti od 534.785,00 KM na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamenja i mašina Osnovni sud je odbio u cijelosti. U dispozitivu Presude tuženi je obavezan da nadoknadi troškove postupka apelantu u iznosu od 54.302,00 KM.
8. U obrazloženju Presude Osnovni sud je istakao da, na osnovu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određenih stvari, pri čemu vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pri tome vlasnik mora opisati stvar čiji povraćaj traži prema njenim osobinama po kojima se razlikuje od istovrsnih stvari. Pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva, pa se nije mogao prihvatiti prigovor tuženog o zastarijevanju potraživanja u vezi sa povraćajem individualno određenih stvari. Prema ocjeni tog suda, među parničnim strankama nije sporno da su mašine, oprema i zlato izuzeti iz Zlatarske radnje «Smajkić» u Brčkom, čiji je vlasnik apelant. Zbog toga, sud nije mogao prihvatiti navode tuženog da on ne drži u posjedu individualno određene stvari, čiji se povrat tužbom traži, jer iz materijalne dokumentacije u spisu koju je sud posebno ocijenio i iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je pravni prednik tuženog preuzeo upravo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio (deponirao) u prostor «Luke» u Brčkom i u trezor SDK Brčko. Prema stavu Osnovnog suda, ako bi se prihvatilo stajalište tuženog, bilo bi dovoljno da se nečija stvar oduzme, preda trećem licu, pa da se kao tužena strana ne može pojaviti lice koje je tu stvar uzelo i predalo dalje trećem licu. Dalje, sud nije mogao prihvatiti prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, jer je Izvršni odbor SO Brčko, organ Općine Brčko, kao pravni prednik tuženog Distrikta Brčko BiH, donio odluku o formiranju Komisije o izuzimanju opreme i sadržaja u apelantovoj zlatarskoj radnji. Sud, također, nije prihvatio navode tuženog da se radi o specifičnoj obavezi iz naloga supervizora o finansijskom sistemu Distrikta Brčko BiH od 13. aprila 2000. godine, jer ako bi prihvatio takvo mišljenje, onda bi, prema mišljenju suda, to značilo da se izgubio smisao da je Distrikt Brčko BiH pravni sljedbenik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko iz člana 71. stav 2. Statuta Distrikta Brčko BiH. Usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, taj sud je zaključio da tuženi ničim nije dokazao da se radi o specifičnim obavezama, jer ako bi se prihvatio stav da je to specifična obaveza, onda bi to značilo da su sve obaveze specifične i da uopće ne postoji pravno sljedbeništvo za obaveze tuženog iz člana 71. Statuta, čime bi navedena odredba izgubila svaki pravni smisao i značaj, te bi faktički postala golo pravo.
9. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je Apelacionom sudu izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbije. Postupajući po žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž- 91/05 od 14. juna 2005. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude taj sud je istakao da vlasničku tužbu može sa uspjehom podnijeti onaj ko je u stanju da dokaže svoje pravo vlasništva na stvari i da tuženi posjeduje te stvari. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Apelacionog suda, apelantu nije osporeno pravo vlasništva na stvarima čiju je predaju tužbom zahtijevao, ali je osporeno da se te stvari nalaze u posjedu tuženog. Apelant je morao dokazati da se stvari čiju predaju traži nalaze u neposrednom posjedu tuženog i prvostepeni sud je mogao usvojiti tužbeni zahtjev samo pri utvrđenju da su oba uvjeta za podnošenje vlasničke tužbe ispunjena kumulativno. S obzirom na to da apelant, prema mišljenju tog suda, nije dokazao da se tražene stvari nalaze u posjedu tuženog, niti je dokazao da je tuženi pravni sljednik onoga u čijoj su vlasti, odnosno neposrednom posjedu te stvari, Osnovni sud nije mogao presudom narediti tuženom da preda stvari individualno određene tužbenim zahtjevom.
10. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se revizija prihvati. Revizijsko vijeće Apelacionog suda donijelo je Presudu broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine kojom je apelantova revizija odbijena. Nakon što je osporenu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom člana 313. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZPPDB), Revizijsko vijeće Apelacionog suda utvrdilo je da Presuda tog suda broj Gž-91/05 od 14. juna 2005. godine nije donesena uz bitne povrede na koje je apelant ukazivao, jer je drugostepeni sud naveo razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i potpuno određeni, tako da je odluku moglo ispitati Revizijsko vijeće, pa se apelant, prema mišljenju tog suda, neosnovano poziva na bitnu povredu propisanu odredbom člana 284. stav 2. tačka 12. ZPPDB. Apelantovo ukazivanje da je u donošenju drugostepene presude učestvovao sudija koji je prema zakonu morao biti izuzet i da je time počinjena bitna povreda postupka, prema mišljenju tog suda, nije osnovano. Naime, prema navodima tog suda, nesporna je činjenica da je sutkinja Josipa Lucić 2003. godine obavljala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko BiH, ali sama ta činjenica ne upućuje na zaključak da je imala ovlaštenja na koja apelant ukazuje. Prema mišljenju Revizijskog vijeća Apelacionog suda, drugostepeni sud je za odluku kojom je prvostepenu odluku preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio dao potpune i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Naime, pravilno je utvrdio da apelant u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude nije dokazao i činjenicu (koju je bio dužan dokazati) da se stvari čiji povrat u posjed traži nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, pa apelantov zahtjev u ovom sporu nije osnovan, te ga je valjalo odbiti primjenjujući odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je navedenim presudama Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, ovakve odluke Žalbenog i Revizijskog vijeća Apelacionog suda su rezultat paušalne ocjene i proizvoljnog tumačenja pozitivnopravnih propisa. Naveo je da je u reviziji isticao da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, ocijenio da su u prvostepenom postupku kao nesporne utvrđene činjenice koje su bile relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, i to da su stvari navedene u tužbenom zahtjevu apelantovo vlasništvo, da je tuženi pravni sljednik Općine Brčko u Republici Srpskoj i da je prednik tuženog, Općina Brčko, putem svog organa - Izvršnog odbora donio odluku o formiranju Komisije o izuzimanju predmeta iz njegove zlatarske radnje, da je on imao uvid i formirao Komisiju radi kontrole kretanja tih dragocjenosti kojima je nesumnjivo raspolagala Općina Brčko u Republici Srpskoj i da su deponirane apelantove stvari iz magacina Robne kuće «Brčko» 17. augusta 1994. godine prenesene u depozit JP «Luka» Brčko. Prema apelantovom mišljenju, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je pravni prednik tuženog preuzeo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio u prostor «Luke», koja je javno preduzeće, odnosno imovina tuženog kojom on upravlja. Osim toga, tuženi pored tvrdnji da ne zna gdje se stvari nalaze ničim nije dokazivao da su te pokretne stvari propale, prenesene u posjed trećem licu i sl. Nakon uspostave teritorije Distrikta Brčko BiH, sva pokretna i nepokretna imovina prijašnjeg dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj postala je imovina Distrikta Brčko BiH. Apelacioni sud, međutim, i pored navedenog, smatra da se Osnovni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, te je preinačio prvostepenu presudu, što je, prema apelantovom mišljenju, očigledno proizvoljan stav Apelacionog suda koji je suprotan utvrđenom činjeničnom stanju, čime je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Isti stav ponovio je Apelacioni sud postupajući po reviziji. Odlučujući na takav način, suprotno nesporno utvrđenom činjeničnom stanju, Revizijsko vijeće je neosnovano osujetilo apelanta da ostvari svoja imovinska prava i onemogućilo ga da svoju imovinu koristi, uživa u njoj i kontrolira upotrebu te imovine, što predstavlja elementarno pravo na mirno uživanje imovine, koje je kao takvo zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je stav Žalbenog i Revizijskog vijeća Apelacionog suda proizvoljan i suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, očiglednu proizvoljnost u primjeni prava apelant vidi i u činjenici što je Revizijsko vijeće Apelacionog suda našlo da je bez osnova prigovor koji se odnosio na izuzeće sutkinje Josipe Lucić, jer je imenovana sutkinja u vrijeme vođenja prvostepenog postupka obavljala poslove šefa Ureda za zastupanje u Vladi Distrikta Brčko. Apelant smatra da ovlaštenja koja su joj davala mogućnost da upravlja postupkom i raspolaže određenim pravnim radnjama, te stav Revizijskog vijeća da nije postojao razlog za izuzeće upućuju na proizvoljnost u tumačenju materijalnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
12. Revizijsko vijeće Apelacionog suda u odgovoru na apelaciju je istaklo da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi navedenih ustavnih prava. Prema mišljenju Apelacionog suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, a također niti pravo na imovinu, te ostaju pri razlozima datim u osporenoj Presudi broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine. Također, ukazuju da je na utvrđeno činjenično stanje iz prvostepenog postupka, koje se revizijom ne može osporavati, drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio apelantov stvarnopravni zahtjev.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 5/00, 1/01, 10/01, 5/02, 6/02 i 14/02) «Izuzeće sudija i sudskih službenika Član 48. tačka 9.
Izuzeće sudija, odnosno sudskih službenika vrši se u sljedećim slučajevima:
(9) ako je u nekom drugom svojstvu prethodno imao neke veze sa predmetom;
Član 50.
Sudija ne može učestvovati u postupku u kojem postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristranost. Posebno će se obratiti pažnja na ovaj dio zakona ako stranka u postupku zahtijeva od suda izuzeće sudije po osnovu ovog zakona.»
14. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (« Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) «Član 127. stav 3.
Sud će po tužbi postupiti i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan za taj pravni osnov.
Član 303.
U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacioni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
Član 321. stav 2.
Apelacioni sud ne mora obrazložiti svoju odluku ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka koje revident ističe.
Član 284.
(1)Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
(2)Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji:
(....)
2. ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti, odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet;
(...)
12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako protivrječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Član 286.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.»
15. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (« Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 11/01, 8/03, 40/04) «Član 5.
Pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo pod uvjetima i na način određen zakonom.
Član 21.
(1) Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom BiH, Statutom Distrikta Brčko BiH i pod uvjetima određenim zakonom.
(2) U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu s propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade.
Član 41.
(1)Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. (2)Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
(3)Vlasnik mora stvar čiji povraćaj traži opisati po njenim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari. (...)
(4)Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.»
16. Statut Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 9/00, 23/00 i 28/00) «Član 71: Pravni sljedbenik (1)Stupanjem na snagu ovog statuta prestaju da postoje sve općinske administracije koje postoje na teritoriji Distrikta. Općinski uredi i pravna lica koja su osnovana ili se finansiraju od postojećih općinskih administracija nastavit će da pružaju usluge u skladu sa važećim zakonima, po instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok se to ne izmijeni zakonom Distrikta.
(2)Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine je pravni sljedbenik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko.
(...)»
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 29. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant osporava presude Apelacionog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
k) Pravo na imovinu;» Pravo na pravično suđenje
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)»
24. Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na povrat pokretnih stvari, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je Apelacioni sud u postupku po žalbi i u postupku po reviziji proizvoljno protumačio pozitivnopravne propise, nalazeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije bilo bitnih povreda postupka ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. Apelacioni sud je preinačio presudu i tužbeni zahtjev odbio zbog toga što apelant u postupku nije dokazao da se pokretne stvari nalaze u imovini tuženog, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja očigledno proizvoljan stav Apelacionog suda, koji je suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, smatra da je sud proizvoljno protumačio odredbe Zakona o sudovima Distrikta Brčko BiH, jer je kao neosnovan ocijenio revizioni prigovor u pogledu izuzeća sutkinje koja je bila član Žalbenog vijeća, a koja je za vrijeme trajanja prvostepenog postupka bila zaposlena u svojstvu šefa Ureda za zastupanje tuženog pri Vladi Distrikta Brčko BiH.
26. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi, bivši Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
27. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa, prema tome, i pravilna primjena materijalnog prava.
28. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od Apelacionog suda u žalbenom postupku i u postupku po reviziji bila proizvoljna ili ne. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Apelacioni sud u postupku po žalbi istakao da su u prvostepenom postupku utvrđene sve činjenice koje su relevantne za rješavanje apelantovog zahtjeva, da nije bilo bitnih povreda postupka, ali je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen materijalni propis, član 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, sa obrazloženjem da je apelant vlasnik tih stvari, a da je pravni prednik tuženog preuzeo i deponirao te stvari. U presudi je, dalje, istakao da je za primjenu odredbe člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nužno bilo utvrditi da je apelant vlasnik stvari čiju predaju u posjed i na slobodno raspolaganje traži i da se individualno određene stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, a to u postupku nije dokazano. Apelacioni sud je naveo da «tužilac koji traži povrat navedenih stvari dužan je da dokaže da su stvari preuzeli organi vlasti u Distriktu Brčko nakon uspostave teritorije Distrikta Brčko (nakon 8. marta 2000. godine) a on to nesumnjivo nije dokazao, pa zato ne može od tuženog Distrikta Brčko da traži predaju u posjed tih stvari pošto Distrikt Brčko bez obzira na teritorijalno sljedništvo ranijeg dijela Općine Brčko u RS i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko nije odgovoran za njih i pogrešno se prvostepeni sud pozvao na odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima...». Prema mišljenju tog suda, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku ne postoji osnov za odgovornost tuženog, pa je, na osnovu člana 301. ZPPDB, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.
29. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 301. stav 3. ZPPDB proizlazi da Apelacioni sud može presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, a da je u članu 303. istog zakona propisano da sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti njim u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, Presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
30. Žalbom tuženog prvostepena presuda je osporavana iz svih razloga propisanih zakonom, ali se iz presude Apelacionog suda ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, pa, prema tome, i na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući drugostepenu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu sa kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatirao da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u postupku po žalbi nije dovoljno i jasno obrazložio svoju odluku, jer je isticao samo razloge zbog kojih prvostepeni sud nije mogao primijeniti odredbu materijalnog prava koju je primijenio. Istovremeno, Apelacioni sud ne daje apsolutno nikakve razloge zbog kojih je prvostepeni sud trebalo da primijeni neku drugu zakonsku odredbu ili zakon (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 63/06, i Odluka broj AP 2629/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07).
31. U postupku po izjavljenoj apelantovoj reviziji u kojoj je on istakao da su u drugostepenom postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je protivna razlozima navedenim u obrazloženju, Revizijsko vijeće Apelacionog suda odbilo je reviziju kao neosnovanu, pozivajući se na iste razloge koje je iznio i drugostepeni sud u žalbenom postupku. S obzirom na to da je Ustavni sud u tač. 25. i 28. dao detaljno obrazloženje u pogledu proizvoljne primjene prava u postupku po žalbi, proizlazi da je i presuda donesena u postupku po izjavljenoj reviziji proizvoljna iz istih razloga kao i drugostepena. Dakle, proizlazi da je i ovom presudom povrijeđen član 6. stav
1. Evropske konvencije. Osim navedenog, Ustavni sud uočava da je na apelantov prigovor koji se odnosio na izuzeće sutkinje koja je prema zakonu morala biti izuzeta odgovoreno tako «...da sama činjenica da je sutkinja Josipa Lucić radila kao koordinator Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, u vrijeme vođenja prvostepenog postupka ne isključuje mogućnost da kao član vijeća učestvuje u žalbenom postupku [...]. Ovlaštenja i odgovornost prema gradonačelniku za ishod sudskih postupaka imao je onaj član Ureda za zastupanje koji je konkretan predmet zastupao pred sudom». U članu 314. ZPPDB propisano je da stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ako se ovaj apelantov navod dovede u vezu sa razlozima propisanim u članu 284. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH i razlozima propisanim u članu 48. tačka 9. Zakona o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, koji propisuje da se izuzeće sudija vrši u slučaju da je sudija u nekom drugom svojstvu imao neke veze s predmetom, onda se uočava da Revizijsko vijeće Apelacionog suda, osim paušalnog navoda da prigovor na ovu okolnost nije osnovan, nije dao niti jedan suštinski razlog u pogledu postojanja ili nepostojanja razloga za izuzeće.
32. Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.»
34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
35. U kontekstu prava na imovinu, Ustavni sud ističe da se državi ne može osporiti pravo da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom prema kojoj se određena prava, kao, naprimjer, pravo na imovinu, mogu pod određenim uvjetima ograničiti.
36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
37. Pojmovi «imovina» i «vlasništvo», koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja, stvari i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Odluka Ustavnog suda broj U 37/00, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine, i broj U 12/01, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).
38. U konkretnom slučaju predmet apelacije je pravo na povrat pokretnih stvari koje su, na osnovu zaključka Izvršnog odbora SO Brčko iz 1992. godine, iznesene iz apelantove privatne zlatarske radnje i sklonjene na sigurnije mjesto. Komisija, formirana 16. decembra 1992. godine, ušla je u apelantovu zlatarsku radnju, popisala zlatarske mašine koje su deponirane u skladište Robne kuće „Brčko“, a dragocjenosti, uz zapisnik, deponirane su u trezor Službe za platni promet i finansijsku kontrolu Brčko.
39. Prilikom analize da li je povrijeđeno pravo na imovinu treba da se daju odgovori na sljedeća pitanja: a) da li se radi o imovini koja se ubraja u zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno i f) da li je u skladu s principom pravne sigurnosti ili zakonitosti?
40. U odgovoru na pitanje da li se radi o imovini koja se ubraja u zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je bila u apelantovom vlasništvu, pa je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv.
41. Ustavni sud konstatira da se u predmetnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, u smislu prve rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlato i drago kamenje.
42. Sljedeće pitanje je da li je «miješanje» u imovinu bilo u skladu sa zakonom, odnosno da li je slijedilo legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu. Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud konstatira da uvjet «miješanje u skladu sa zakonom» nije ispunjen s obzirom na to da individualno određene apelantove stvari nisu izuzete na osnovu zakona, niti u zakonom propisanom postupku. Ustavni sud ističe da je u članu 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da se pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu protiv volje vlasnika oduzeti ili ograničiti samo pod uvjetima i na način predviđen zakonom, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. U odgovoru na pitanje « da li je miješanje predviđeno zakonom», Ustavni sud konstatira da miješanje u pravo na apelantovu imovinu nije slijedilo princip zakonitosti.
43. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u sudskom postupku utvrđeno da je na osnovu zaključka Izvršnog odbora SO Brčko formirana Komisija u čijem sastavu su bili radnici Službe javne bezbjednosti Brčko i Skupštine općine Brčko sa zadatkom da uđu u privatne zlatarske radnje, te da zlatarske mašine sklone na sigurnije mjesto, a pronađene dragocjenosti deponiraju u trezor Službe za platni promet i finansijsku kontrolu Brčko. Ustavni sud smatra da su tadašnje vlasti Općine Brčko, kao pravnog prednika tuženog, postupale u općem i javnom interesu zaštite vrijedne imovine građana, koju je trebalo deponirati na sigurna mjesta i tako zaštititi od otuđenja i oštećenja u vrijeme ratnih događanja u Bosni i Hercegovini. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva i nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom BiH, Statutom Distrikta Brčko BiH i pod uvjetima određenim zakonom (član 21. stav 1); u slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva vlasnik ima pravo na naknadu u skladu s propisima o eksproprijaciji, ali ne manje od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade (član 21. stav 2).
44. Ustavni sud, također, mora utvrditi da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Ustavni sud zaključuje da je Apelacioni sud osporenom presudom poremetio, na apelantovu štetu, ravnotežu koja mora postojati između zaštite prava na imovinu pojedinca i zahtjeva općeg društvenog interesa, budući da je u konkretnom slučaju apelant lišen svoje imovine bez ikakve naknade. Osim toga, arbitrarnim odbijanjem Apelacionog suda da se primijeni član 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na činjenice koje su utvrđene u provedenom sudskom postupku apelant je lišen zakonske mogućnosti da svoje vlasništvo zaštiti, odnosno vrati u posjed.
45. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer Apelacioni sud u žalbenom postupku nije dao razloge za odlučne činjenice, a u postupku po reviziji nije suštinski odgovorio na prigovor o izuzeću sutkinje člana Žalbenog vijeća iako je, prema članu 314. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, bio obavezan na to, jer se radi o prigovoru koji ukazuje na bitnu povredu postupka, što upućuje na zaključak da su proizvoljno primijenjene pozitivnopravne odredbe. Povreda prava na imovinu proizlazi iz činjenice da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo na osnovu zakona.
47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović