Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1881/06 (D. J.)
Odluka donesena 08. 11. 2007.
- Oduzimanje imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1881/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 11. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1881/06, rješavajući apelaciju Dušana Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Jankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-
1103/04 od 17. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je, 27. juna 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1103/04 od 17. maja 2006. godine. Apelant je, 27. oktobra 2006. godine, dopunio apelaciju.
2. Apelant na osnovu ugovora o zamjeni nepokretnosti od 1. oktobra 1993. godine, kojeg je zajedno sa svojom suprugom Nadom Janković zakjlučio sa Esadom Musićem, postao vlasnik i posjednik nekretnina označenih kao k.č. broj 613/54 u površini od 208 kvadratnih metara, upisanih u zemljišno knjižni uložak 5832, k. o. Banjaluka. Raniji vlasnik Esad Musić je Osnovnom sudu u Banjaluci podnio tužbu protiv apelanta i njegove supruge, u predmetu broj P-680/99, radi raskida tog ugovora. Prvostepeni sud je donio presudu i u toku je žalbeni postupak pred Okružnim sudom u Banjaluci.
3. Zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove - Područna jedinica Banjaluka, broj 25-475-196/00 od 25. augusta 2004. godine, prekinut je postupak pokrenut po zahtjevu Grada Banjaluka za preuzimanje gradskog građevinskog zemljišta radi izgradnje saobraćajnice Zapadni tranzit u Banjaluci, koje je bilo predmet navedene zamjene. Zaključkom je odlučeno da će se postupak nastaviti kada se riješi prethodno pitanje, odnosno kada se pravosnažno odluči o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži raskid spornog ugovora. U obrazloženju zaključka se navodi da, kako je pitanje vlasništva na predmetnom zemljištu prethodno pitanje o kojem teče parnični postupak, to se postupak mora prekinuti do pravosnažne sudske odluke. S obzirom da se radi o prethodnom pitanju koje čini samostalnu pravnu cjelinu, bez čijeg se rješenja ne može raspraviti ova upravna stvar, to je navedeni organ, shodno članu 132. Zakona o opštem upravnom postupku, riješio da prekine predmetni postupak.
4. Protiv navedenog Zaključka apelant je podnio žalbu Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava). Rješavajući o žalbi Republička uprava je donijela Rješenje, broj 04-475-114/04 od 13. septembra 2004. godine, kojim je žalba odbijena. U obrazloženju se navodi da apelant tvrdi da je on vlasnik predmetnih nekretnina, a ne Esad Musić, za što je priložio i dokaze (zemljišno knjižni izvadak i dr.) i traži da se kao vlasnik i tretira u budućim postupcima. Republička uprava je razmotrila izjavljenu žalbu, ožalbeni Zaključak i sve spise predmeta, te zaključila da je osporena odluka pravilna i zasnovana na zakonu, a žalba neosnovana.
5. Protiv drugostepenog Rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Vrhovni sud je Presudom, broj U-1103/04 od 17. maja 2006. godine, odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude se navodi da je Presudom Okružnog suda u Banjaluci, broj U-236/01 od 22. januara 2002. godine, na koju se apaelant poziva, uvažena njegova tužba tako da je poništeno prethodno rješenje Skupštine Grada Banjaluka o preuzimanju spornog zemljišta. Vrhovni sud zaključuje da tom presudom nije pravosnažno riješeno pitanje izuzimanja zemljiošta, već je preostalo da se taj postupak ponovi radi otklanjanja nedostataka akta koji je bio predmet tužbe. Vrhovni sud zaključuje da je kod takvog stanja stvari Zaključak o prekidu postupka u predmetnoj upravnoj stvari pravilno zasnovan na odredbama člana 132. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku, pa da se tako i osporeni akt, kojim je odbijena žalba apelanta protiv tog Zaključka, ukazuje zakonitim.
6. Apelant se u apelaciji žali na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Herecgovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da su drugostepeni upravni organ i sud u predmetnom postupku nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno protumačili i primjenili zakon, da nisu uzeli u obzir dokaze koje je prezentovao, što je dovelo do kršenja njegovih ustavnih prava. Ističe da je on vlasnik predmetnih nekretnina temeljem ugovora o zamjeni nekretnina iz 1993. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant, u suštini, smatra da su povrijeđena prava koja je naveo u apelaciji zbog toga što su Vrhovni sud i upravni organi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju osporenom Presudom Vrhovnog suda utvrđeno je da je Rješenje Republičke uprave, kojim je odbijena apelantova žalba protiv Zaključka Područne jedinice Banjaluka o prekidanju postupka za preuzimanje gradskog građevinskog zemljišta, doneseno na pravilan i zakonit način. Iz navedenog proizilazi da osporenom Presudom nije meritorno odlučeno o apelantovim pravima na imovinu i dom, koja on pokreće u apelaciji, već je odlučivano o zakonitosti akata kojima je prekinut postupak za izuzimanje spornog zemljišta dok se ne riješi prethodno pitanje vlasništva, odnosno korištenja predmetnih nekretnina. Stoga, s obzirom na predmet odlučivanja Vrhovnog suda u konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanta da donošenjem osporene presude postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava na dom, imovinu i nediskriminaciju.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović