Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1262/06 (B. K.-M.)

Odluka donesena 23. 11. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Odbrana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1262/06

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1262/06, rješavajući apelaciju Branke Kolar-Mijatović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Kolar-Mijatović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž- 367/05 od 14. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Kolar- Mijatović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine u odnosu na pravo nepodvrgavanja torturi ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je, prima facie, neosnovana.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Branka Kolar-Mijatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 20. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 12. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. augusta 2007. godine, Osnovni sud 30. jula 2007. godine, a Okružno tužilaštvo 17. augusta 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 28. augusta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud je Presudom broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine proglasio apelanticu krivom zbog krivičnog djela falsificiranja isprave iz člana 364. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 22/00, 33/00 i 37/01; u daljnjem tekstu: KZ RS) u stjecaju s krivičnim djelom prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS i osudio je na jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 8.000 KM. Istom presudom je određeno da, ukoliko apelantica ne plati utvrđenu novčanu kaznu ili se ona ne bude mogla naplatiti ni prinudnim putem, neplaćena novčana kazna bit će zamijenjena kaznom zatvora i to tako što će se za svakih 50 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora.

7. U obrazloženju prvostepene presude navodi se, između ostalog, da je na osnovu dokaza uzetih od Vojne pošte 1750 Prijedor i na osnovu drugih dokaza utvrđeno da je navedena Vojna pošta apelantici izdala uvjerenje da je bila angažirana kao vojna obveznica u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) u periodu od 1. oktobra 1992. godine do 30. juna 1996. godine. Ovo uvjerenje, znajući da podaci upisani u njemu ne odgovaraju istini, apelantica je priložila prilikom otkupa stana od preduzeća AD «Celpak» iz Prijedora, a s ciljem smanjenja ukupne otkupne cijene.

8. Podnoseći zahtjev za otkup stana na osnovu uvjerenja (potvrde) za koje je utvrđeno da nije istinito, i dovodeći nadležni državni organ u zabludu u pogledu stvarnih činjenica o njezinom učešću u ratu, apelantica je, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, na ovakav način AD «Celpak» iz Prijedora navela da sa njom zaključi ugovor o otkupu stana na navedeni način s uračunatim popustima koji optuženoj prema osnovu učešća u ratu nisu pripadali i na taj način pribavila sebi protivpravnu imovinsku korist, čime je, osim gore navedenih krivičnih djela falsificiranja isprave, učinila i krivično djelo prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS. Sud je smatrao da je apelantica počinila krivična djela s direktnim umišljajem, s obzirom na to da je kao obrazovano lice morala biti svjesna odgovornosti koju je ovim opisanim radnjama učinila, pa je, prema ocjeni suda, mogla procijeniti svoje ponašanje i posljedice koje iz njega mogu proizići.

9. Presudom Okružnog suda broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantice i Okružnog tužilaštva, a Presuda Osnovnog suda broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine je potvrđena. Drugostepenom presudom je utvrđeno da nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tač. g) i j), budući da joj je omogućeno pravo na odbranu i jer sadrži razloge, koji nisu protivrječni sa izrekom presude, o svim odlučnim činjenicama bitnim za postojanje krivičnih djela i krivične odgovornosti, niti je izreka presude nerazumljiva. Okružni sud navodi da nije povrijeđeno apelanticino pravo na odbranu, kako ona navodi u žalbi, jer joj je realno omogućeno korištenje svih prava koja prema zakonu ima, uključujući i prilaganje dokaza u korist svoje odbrane u smislu člana 267. stav 3. Zakona o krivičnom postupku, kao i apelanticine prigovore koji se tiču činjenica utvrđenih u toku prvostepenog postupka. U pogledu dokaznog postupka, Okružni sud je odbio apelanticine navode o tome da joj se status pripadnice VRS može priznati prema osnovu donatorstva vojsci, odnosno potvrde o učešću verificiranom samo u elektronskoj formi bez odgovarajućih dokaza kao što su vojna knjižica, vojni karton, izjave pripadnika iste vojne jedinice i sl. Upotrebom lažne službene isprave kao prave, koja je nesporno predstavljala i javnu ispravu, pri čemu je apelantica postupala s direktnim umišljajem, utvrđeno je da su počinjena navedena krivična djela.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na nepodvrgavanje mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

11. Apelantica navodi da tužilaštvo i redovni sudovi nisu dokazali koju je radnju krivičnog djela za koju je osuđena izvršila, niti činjenicu da je podnošenjem zahtjeva za priznavanje statusa učesnice u VRS, izvršila krivična djela koja joj se stavljaju na teret i zbog kojih je osuđena. Pošto se glavna optužba sastoji u tome da je apelantica ishodila potvrdu o učešću u VRS, glavni propust sudova u toku samog dokaznog postupka, navodi apelantica, se ogleda u tome da niko od saslušanih svjedoka, niti je to potvrđeno nekim drugim dokaznim sredstvima, nije osporio činjenicu da je apelantica imala određenih aktivnosti u vezi s pomaganjem VRS u toku rata, a sama apelantica ne može cijeniti je li obim aktivnosti koje je činila bio dovoljan da bi joj se priznao status u VRS. Navedeno uvjerenje o apelanticinom učešću u ratu je samo jedan u nizu dokaza koji su provedeni u upravnom postupku i koji potvrđuju njezino učešće u ratu, pa se, kako navodi apelantica, ne može prihvatiti stav suda da je «neistinit sadržaj uvjerenja o učešću optužene u ratu [...] što je optuženoj bilo poznato». Apelantica navodi da tokom krivičnog postupka, dakle, nije dokazano da je učinila niti jedan čin koji bi označavao radnju krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret. Osnovni navodi iz optužnice zasnivaju se na tvrdnji da upravni organ koji je izdao uvjerenje o apelanticinom učešću u VRS navodno nije bio ovlašten za postupanje u datoj stvari i da, prema tome, nije onda jasno kakva je apelanticina odgovornost u tome. Apelantica, nadalje, navodi da se u konkretnom slučaju radi o predubjeđenju sudskog vijeća o njezinoj odgovornosti čime su grubo narušena apelanticina Ustavom i zakonom zagarantirana prava na fer i pravično suđenje, te jednakost stranaka u postupku, kao i princip pretpostavke nevinosti u krivičnom postupku. Sud je, navodno, kao jedinu relevantnu uzeo izjavu jednog svjedoka. Apelantica navodi da se sama činjenica da je podnijela zahtjev za priznavanje učešća u ratu ne može smatrati dovoljnom da se proglasi krivom i da joj se izrekne krivično-pravna sankcija. Cjelokupnim krivičnim postupkom, kako je navedeno u apelaciji, povrijeđena su apelanticina ustavna prava, a ona sama je degradirana kao ličnost, pa proizlazi da je zapravo cilj krivičnog postupka i izricanja novčane kazne bio da se ona kao ličnost diskreditira. Zbog svih iznesenih razloga, apelantica predlaže da se osporene presude ponište i ona oslobodi krivične odgovornosti.

b) Odgovori na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelantica poziva, jer je ovaj sud u roku od dva mjeseca nakon prijema žalbe riješio ovaj predmet, utvrdivši da su u predmetnom krivičnom postupku u cijelosti poštivana apelanticina prava na odbranu, kao i sva druga prava koja joj prema zakonu pripadaju, te da je u svemu omogućena ravnopravnost stranaka, pa i u pogledu predlaganja dokaza, njihove ocjene i stavljanje prigovora na izvedene dokaze. Okružni sud smatra da je u toku prvostepenog postupka proveden dovoljan broj dokaza potrebnih za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i da je ono rezultat pravilne ocjene svih dokaza, kako onih čije je izvođenje predložila optužba, tako i onih čije je izvođenje zahtijevala odbrana, te da su na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene odredbe KZ RS. Za suprotne tvrdnje apelantica ne nudi relevantne argumente ili dokaze. Okružni sud u odgovoru na apelaciju upućuje na svoju osporenu Presudu broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine, jer ona predstavlja argument za stav suda da ne postoje razlozi zbog kojih bi ovu apelaciju trebalo usvojiti, na osnovu čega se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da se iz apelacije ne vidi koje su radnje redovnih sudova dovele do povrede ustavnih prava na koje se apelantica žali. Apelantici nisu uskraćena prava na koja se žali, a obrazloženje prvostepene presude u cijelosti daje razloge njezinog donošenja, pa pošto nema povrede ustavnih prava na koja se apelantica poziva, Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. U odgovoru na apelaciju Okružnog tužilaštva se navodi da je ovo tužilaštvo u potpunosti poštivalo odredbe Zakona o krivičnom postupku i da je, nakon provođenja istrage, Osnovnom sudu podnijelo optužnicu protiv apelantice, pošto je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela za koja se tereti u ovoj optužnici. Zbog svega navedenog, Okružno tužilaštvo smatra da u toku konkretnog krivičnog postupka nije bilo povrede ustavnih prava na koje se apelantica poziva.

V. Relevantni propisi

15. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase:

«Član 43.

(1) Ako je učinilac jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći prema sljedećim pravilima:

[...] 4) Ako je za krivična djela u stjecaju utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna ne smije prijeći zbir utvrđenih kazni, niti iznos od dvadeset hiljada KM, odnosno sto hiljada KM - ako je neko od djela izvršeno iz koristoljublja.

[...] Član 229. stav 1.

Ko u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu protivpravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se zatvorom do tri godine. [...] Član 364. stav 2.

[...] Ko napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj ili je drži radi toga da je upotrebi ili je upotrijebi kao pravu, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.

[...]»

16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03) relevantne odredbe glase:

«Član 14.

(1) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 267. stav 3.

[...] (3) Optuženi ili njegov branilac mogu nakon toga izložiti odbranu i ukratko iznijeti dokaze koje će ponuditi u svojoj odbrani.

Član 287.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 303.

(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

g) Ako je povrijeđeno pravo na odbranu,

j) Ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. [...] Član 304. stav 1. tačka a) Povreda Krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:

a) Je li djelo za koje se optuženi goni krivično djelo.

[...] Član 319.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kada utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava žalbom.»

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na nepodvrgavanje mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

22. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na nepodvrgavanje mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Ustavni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da postoji opravdan zahtjev stranke u postupku u vezi s navedenim pravom, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje tog Ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenog prava, niti da je apelantica «žrtva» njegovog kršenja, pa osporene sudske odluke ne pokreću pitanja povrede navedenog prava zaštićenog članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Dalje, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi s pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da nije imala pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje.

24. U vezi s apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je krivični postupak navodno vođen tako da joj ne osigurava ovo ustavno pravo, Ustavni sud naglašava da pojam «djelotvoran pravni lijek» ne znači da korištenje određenog pravnog lijeka mora rezultirati pozitivnim ishodom za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). Ustavni sud konstatira da je nesumnjivo da Okružni sud, kao drugostepeni sud koji odlučuje o žalbi, ima punu jurisdikciju, što znači da može, prema propisanom pravnom lijeku, donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne djelotvornosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da ovi pravni lijekovi nisu rezultirali pozitivnim ishodom za apelanticu, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, pa osporene sudske odluke ne pokreću pitanja povrede navedenog prava zaštićenog članom 13. Evropske konvencije zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž- 367/05 od 14. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 25. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelantica osporava navedene presude navodeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.»

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

30. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom za krivična djela falsificiranja isprave i prevare, koja su kao krivična djela propisana zakonom, te joj je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 8.000 KM. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelantice, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da se apelanticini prigovori, u suštini, odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, te postojanja dovoljnog broja relevantnih dokaza na osnovu kojih bi se mogla donijeti osuđujuća presuda, da su obrazloženja osporenih presuda proizvoljna, da joj je uskraćeno pravo na odbranu, da su izreke presuda nerazumljive, protivrječne same sebi ili razlozima presude, odnosno da presude uopće ne sadrže razloge ili u njima nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da je na apelanticinu štetu prekršen princip nepristranosti i princip pretpostavke nevinosti (in dubio pro reo).

32. Apelantica smatra da Osnovni sud, u konkretnom slučaju, nije postupio u skladu s principom nepristranosti, navodeći u tome pravcu da utvrđene činjenice ni na koji način ne dokazuju da je apelantica falsificirala javnu ispravu kojom je dokazivala svoje učešće u VRS. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ističe da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost sudija i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Zaključiti da je neki sudija pristran zbog opterećenosti predrasudama moguće je samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. «U okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30).

33. Ustavni sud smatra da apelantica, osim paušalnih navoda, nije dala nikakve dokaze koji bi govorili u prilog takvoj tvrdnji da je sud u bilo kojoj fazi postupka, kao i kod donošenja osporavane presude, imao predrasude, niti su takve predrasude ispoljene u radu suda. Prema tome, ostaje samo u domenu apelanticine spekulacije i pretpostavke da postoje predrasude kod sudija. Ustavni sud i ovom prilikom podsjeća da standardi prava na pravično suđenje uključuju slobodu sudova da odlučuju koje je dokaze potrebno izvesti, te da s jednakom pažnjom moraju odlučiti o izvođenju dokaza koje predlažu i odbrana i optužba.

34. Član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Evropski sud je zaključio da princip pretpostavke nevinosti «zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze da sud ne treba počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljeno lice izvršilo djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumnja treba ići u prilog okrivljenom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, stav 77). Ovaj stav dobro ilustrira ponašanje suda za koji apelantica navodi da je podlegao dnevnim pritiscima izvan suda i uopće pritiscima javnosti. I Ustavni sud je u svojoj praksi uvijek afirmirao ovaj princip i apelacija u tom pravcu osnovano ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj odluci Ustavni sud je naglasio da «ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: "[...] Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno [...]", pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 21. aprila 2005. godine). U kontekstu ovog navoda treba posmatrati apelanticine tvrdnje da je ona okrivljena samo zato što je «podnijela zahtjev» za priznavanje učešća u VRS. Međutim, iz dokumentacije predmeta i cjelokupnog spisa proizlazi da je sud utvrđivao samo odgovara li potvrda o apelanticinom učešću u VRS istini i kojim se to dokaznim sredstvima može dokazati. Uslijed činjenice da nema validnih dokaza za to učešće, bar ne u formi u kojoj se učešće u ratu dokazuje (vojna knjižica, karton, izjave očevidaca i tome sl.) sud je zaključio da ima osnova za sumnju da se potvrda o učešću u ratu koju je apelantica priložila ne može potkrijepiti dokaznim sredstvima koja je apelantica sudu stavila na raspolaganje.

35. Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret. Naime, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelantica je imala priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Prvostepeni sud je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelantica počinila krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 364. stav 2. KZ RS i krivično djela prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, a nakon pojedinačne analize svakog žalbenog navoda, ocijenivši da su svi neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti s provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem za koje je prvostepeni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge.

36. U vezi s apelanticinim prigovorom da su obrazloženja osporenih presuda nedovoljna i nepotpuna, te da nisu zasnovana na ocjeni svih dokaza provedenih na glavnom pretresu, Ustavni sud smatra da su, u suštini, svi dokazi, i to kako dokazi odbrane tako i optužbe, a nakon okončanja dokaznog postupka argumenti odbrane, kao i dokazi koji osporavaju navode optužbe razmatrani i detaljno obrazloženi. Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude. Prema tome, neosnovani su navodi da je sud proizvoljno postupao pri ocijeni dokaza i da osporene presude nisu dovoljno i jasno obrazložene. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz kojem je vjerovao, kao i onaj kojem nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelanticinu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelantica već isticala u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud, niti apelantica navodi i jednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Nadalje, nesporno je da je apelantica imala uvid u sve činjenice i dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te s njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje apelanticinih navoda da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njezinu krivicu, kao i da nisu uzimali u obzir dokaze koji joj idu u korist. Naime, Ustavni sud je već naveo da je uvidom u obrazloženja osporavanih presuda vidljivo da je prvostepeni sud izveo veliki broj dokaza, te da je za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije, dato logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelantica tokom cijelog postupka tretirana kao ravnopravna stranka, te da joj je omogućeno aktivno učestvovanje u postupku, da bude saslušana, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelantica je tokom cijelog postupka imala branioca, mogla je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja u cjelini.

38. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također se ne može zaključiti da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoljna kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelantica tretirana na način koji bi se mogao okvalificirati kao kršenje principa odbrane, odnosno jednakosti stranaka u krivičnom postupku.

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1262/06 (B. K.-M.) | Sudska praksa | Aktio