Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2392/06 (R. J.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2392/06

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2392/06, rješavajući apelaciju Radosava Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radosava Jovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 110-0-Kž-06- 000 115, od 25. jula 2006. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radosav Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine. Apelant je 17. oktobra 2007. godine dopunio svoju apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelant je 22. juna 2006. godine dostavio „izjave“ dva svjedoka, Aleksandra Jošića i Dušana Perića, date u Odjeljenju za opću upravu Grada Banja Luka, ovjerene 14. maja i 8. juna 2007. godine.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog tužilaštva Republike Srpske zatraženo je 14. augusta 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo Republike Srpske su 6. i 11. septembra i 31. augusta 2007. godine dostavili odgovore na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Republike Srpske dostavljen je apelantu 6. novembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Prvostepenom presudom Okružnog suda broj 011-0-K-06-000 002 od 3. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine, apelant je osuđen za krivično djelo teškog ubistva u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske, za što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru.

8. Sudovi su na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdili da je optuženi apelant, pri nasilničkom ponašanju u ugostiteljskom objektu „Mocart“, a koje se ogledalo prije svega u fizičkom obračunu apelanta zajedno sa drugooptuženim Krstanom Jovićem, s jedne strane, i Goranom i Bojanom Sladojevićem, s druge strane, usmjerio pištolj u pravcu oštećenog Danijela Radmana, u kojeg je ispalio jedan metak u predio leđa, a koji je bio na udaljenosti od oko dva metra od apelanta, pri čemu mu je nanio laku tjelesnu povredu u vidu prostrelne rane.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant se žali na povredu svoga prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnopravnih propisa, posebno narušavanja principa in dubio pro reo i principa nevinosti. Ističe da je sud, zbog spornog činjeničnog stanja, morao provesti daljnje radnje utvrđivanja činjenica, kao što je rekonstrukcija događaja. Posebno ističe da su sudovi proizvoljno uveli u praksu „novi oblik prividnog stjecaja“ krivičnih djela. Naime, apelant tvrdi da nije bilo nasilničkog ponašanja prema oštećenom, zbog čega nije ni moglo doći do „ubistva u pokušaju pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju“, jer, kako navodi, ovo krivično djelo teškog ubistva može biti izvršeno samo protiv lica protiv kojeg je izvršeno bezobzirno nasilničko ponašanje. Apelant se, u svojoj dopuni apelacije od 17. oktobra 2007. godine, pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1785/06, u kojoj je citiran stav Ustavnog suda u vezi s nadležnošću suda za preispitivanje činjenica predmeta.

b) Odgovor na apelaciju

10. U svom odgovoru na apelaciju od 6. septembra 2006. godine Vrhovni sud navodi da su navodi iz apelacije izneseni već u žalbi, o čemu se taj sud već izjasnio u svojoj presudi. Dalje, taj sud smatra da se navodi odnose na tok krivičnog postupka i utvrđeno činjenično stanje, za šta Ustavni sud nije nadležan.

11. U svom odgovoru na apelaciju od 11. septembra 2006. godine, Okružni sud smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno na osnovu dostatnih dokaza, te da je apelant imao zaštićena sva procesna prava.

12. U svom odgovoru na apelaciju od 31. augusta 2006. godine, Okružno tužilaštvo Republike Srpske navodi da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenice i primjenu prava, a što je osnovni prigovor apelanta u njegovoj apelaciji.

V. Relevantni propisi

13. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03 i 108/04) Teško ubistvo Član 149.

Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:

[…] 3) ko drugog liši života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju […].

Član 385.

(1) Ko teškim vrijeđanjem ili grubim zlostavljanjem, vršenjem nasilja ili na drugi način ugrožava sigurnost drugoga i time prouzrokuje znatno uznemirenje i strah kod građana, ili u većoj mjeri remećenje javnog reda i mira, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. (2) Ako su djelo iz stava 1. ovog člana izvršili dva ili više lica, ili je došlo do težeg ponižavanja ili zlostavljanja većeg broja lica, ili je izvršilac nekom licu nanio tjelesnu povredu, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 110- 0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 11. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

18. Što se tiče dopune apelacije od 22. juna 2006. godine, Ustavni sud neće uzeti u obzir „izjave“ dva svjedoka, Aleksandra Jošića i Dušana Perića, date u Odjeljenju za opću upravu Grada Banja Luka, ovjerene 14. maja i 8. juna 2007. godine, jer one nisu bile predmet razmatranja u redovnom sudskom postupku koji se osporava apelacijom.

VII. Meritum

19. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine, tvrdeći da su time povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant se poziva na povredu svoga prava na pravično suđenje, prije svega, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnopravnih propisa, posebno narušavanja principa in dubio pro reo i principa nevinosti. Ističe da je sud, zbog spornog činjeničnog stanja, morao provesti daljnje radnje utvrđivanja činjenica, kao što je rekonstrukcija događaja. Dalje, apelant ističe da su sudovi proizvoljno uveli u praksu „novi oblik prividnog sticaja“ krivičnih djela. Naime, apelant tvrdi da prema oštećenom nije bilo nasilničkog ponašanja, zbog čega nije ni moglo doći do „ubistva u pokušaju pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju“, jer, kako navodi, ovo krivično djelo teškog ubistva može biti izvršeno samo protiv lica protiv kojeg je izvršeno bezobzirno nasilničko ponašanje.

20. U svom odgovoru na apelaciju nadležni sudovi su smatrali da je činjenično stanje dovoljno razjašnjeno, te da nije bilo potrebe za daljnjim dokazivanjem.

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

22. Član 6. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

23. Ustavni sud, prije svega, ističe da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 23, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

24. Dalje, Ustavni sud naglašava da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 12/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Ta sloboda obuhvata i odluku da li provoditi dokaz rekonstrukcijom događaja ili ne. Tačno je da krivični sud u postupku treba da utvrdi tzv. materijalnu, a ne formalnu istinu, što je razlika od sudova u građanskim parnicama. Također je tačno da sudovi, kao i svi drugi učesnici u krivičnom postupku, moraju upotrijebiti sva sredstva za koja je očekivati da će pridonijeti utvrđivanju takve istine. Ipak, sud nije obavezan da provodi ovaj dokaz, pogotovo ako smatra da je na osnovu do tada provedenog dokaznog postupka činjenično stanje u potpunosti rasvijetljeno i utvrđeno. Končano, činjenica da se sud priklonio dokazima tužioca ne znači da je optuženi bio neravnopravno tretiran u postupku (vidi Ustavni sud, Odluku AP 161/05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 31).

25. U konkretnom slučaju apelant je imao pravo na dvostepeni krivični sudski postupak, unutar kojeg je apelant imao u potpunosti sva prava koja garantuje član 6. Evropske konvencije. Apelant u svojoj apelaciji ne tvrdi da je došlo do narušavanja bilo kojeg principa i metode pravičnog postupka (pravo pristupa suda, nepristranost i nezavisnost suda, kontradiktorni postupak, jednakost oružja itd.). Dalje, prvostepeni sud je izveo sve predložene dokaze obje strane u postupku, cijenio ih pojedinačno i u međusobnoj vezi i dao veoma opsežno obrazloženje u vezi s utvrđenim činjeničnim supstratom, pri čemu je sud jasno odbio da prihvati određene dokaze sa datim razlozima, kao irelevantne ili nevjerodostojne, što je analizirao i žalbeni sud. Prema tome, nije bilo dokaza koji su odbačeni za jednu ili drugu stranu u postupku.

26. Prema navedenom Ustavni sud ne smatra, a suprotno apelantu, da je činjenično stanje ostalo neutvrđeno ili da je arbitrarno utvrđeno. Samim tim, Ustavni sud odbija apelantov navod da je došlo do povrede krivičnopravnih principa in dubio pro reo i presumpcije nevinosti.

27. Dalje, kvalifikacija samog krivičnog djela je zadatak, prije svega, redovnog suda. Ustavni sud u konkretnom slučaju ne vidi bilo kakvu proizvoljnost ili arbitrarnost. Naime, sudovi su na dostatan način, na str. 13. i 14. prvostepene presude obrazložili pravnu kvalifikaciju djela. Sudovi su dali jasne razloge za „nasilničko ponašanje“, koje je, inače, regulisano članom 385. Krivičnog zakona Republike Srpske, i koje je konzumirano u članu 149. stav 1. tačka 3. Krivičnog zakona Republike Srpske kao kvalificirajuća okolnost krivičnog djela ubistva (u konkretnom slučaju u pokušaju).

28. Tumačenje redovnih sudova ima potpunu potporu u jezičkom značenju člana 385. u vezi sa članom 149. stav 1. tačka 3. Krivičnog zakona Republike Srpske, jer ovaj član jasno opisuje poseban vid ponašanja pri izvršenju krivičnog djela ubistva, tj. radnje i posljedice tih radnji učinioca krivičnog djela. Tako, član 385. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske spominje radnje, kao što su „vrijeđanje, grubo zlostavljanje, vršenje nasilja“, zatim „ugrožavanje sigurnosti drugoga“, te posljedice tih radnji, kao što su „uznemirenje i strah kod građana“ ili „remećenje javnog reda i mira“. S druge strane, član 385. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske predstavlja kvalifikaciju stava 1. po broju osoba koje su učestvovale ili bile predmet nasilničkog ponašanja, tj. po naročitom vidu posljedice nasilničkog ponašanja – tjelesna povreda. Vrste i oblik u zakonu opisanih radnji ukazuju na to koliku negativnu energiju ispoljava učinilac krivičnog djela, kako se odnosi prema okolini i situaciji u kojoj je izvršeno krivično djelo. Osim toga, iz stava 2. i riječi „nekom licu nanio tjelesnu povredu“ jasno je da nasilničko ponašanje može biti usmjereno ka više osoba, dok se specifična posljedica, kao laka tjelesna povreda, može manifestovati samo kod jedne ili više osoba, a ne kod svih koje su izložene nasilničkom ponašanju.

29. Prvostepeni sud je, inter alia, naveo da su optuženi izazvali fizički sukob u kojem su zadobijene navedene povrede kod više oštećenih, prvooptuženi je koristio vatreno oružje, zbog čega je jedno lice zadobilo lakše tjelesne povrede (kvalifikacija povrede), a druge osobe su bile ugrožene, brojni gosti ugostiteljskog objekta su bili u panici, bježali prema izlazu ili nus-prostorijama, bili prestravljeni viđenim nasiljem, inventar je uništavan, što je sud, sve zajedno, definisao kao „nasilničko ponašanje“. Oštećeni je, također, bio izložen nasilničkom ponašanju, bez obzira što nije bio „akter“ fizičkog obračuna. Prilikom ovakvog ponašanja, prvooptuženi je pokušao lišiti života jedno lice.

30. Kao što je navedeno, Ustavni sud ne vidi apsolutno nikakvu arbitrarnost u kvalifikaciji krivičnog djela.

31. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i arbitrarno kvalificiranje krivičnog djela u postupku koji je okončan osporenom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2392/06 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio