Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2226/07 („Soko“ izgradnja objekata d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2226/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembar 2007. godine, u predmetu broj AP 2226/07, rješavajući apelaciju „Soko“ izgradnja objekata d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija pravnog lica „Soko“ izgradnja objekata d.o.o. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-Rev-06-000596, od 15. maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pravno lice „Soko“ izgradnja objekata d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, zastupano po Kati Zovko, advokatici iz Mostara, podnijelo je 1. augusta 2007. godine apelaciju, a 5. oktobra 2007. godine dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-Rev-06-000596, od 15. maja 2007. godine. Apelant je tražio izdavanje privremene mjere obustave izvršenja pobijane presude iz razloga nastupanja neotklonjihvih posljedica usljed izvršenja revizione presude – blokade rada apelanta.
2. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Mostaru, broj Ps-353/04, od 3. novembra 2005. godine, obavezan je apelant da tužitelju-protivtuženom, pravnom licu „Zaradić“ d.o.o. Mostar, isplati naknadu štete – izmakle dobiti – u visini od 220.169 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM), sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. novembra 2005. godine, kao dana presuđenja pa do isplate, te troškove postupka u iznosu od 9.594,80 KM, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. U ostalom dijelu, tužbeni zahtjev je odbijen, kao i protutužbeni zahtjev apelanta kojim je zahtijevao da sud naredi pravnom licu „Zaradić“ d.o.o. Mostar da mu isplati u tužbenom zahtjevu navedeni iznos na ime korištenja apelantove imovine. Prvostepeni sud je proveo postupak, izveo dokaze i zaključio da je apelant pričinio pravnom licu „Zaradić“ d.o.o. Mostar štetu time što je isključio električnu energiju istom u periodu od 92 dana, zbog čega se nije mogla odvijati proizvodnja priručnog vrtlarskog alata i zbog čega je došlo do štete u vidu izgubljene dobiti. U vezi sa štetom, prvostepeni Sud je, inter alia, svoju odluku zasnovao na stručnom vještačenju finansijske i mašinske struke. U vezi sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade za na ime korištenja apelantove imovine, taj Sud je odbio zahtjev, smatrajući da zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, apelant nije mogao dokazati da se može smatrati titularom za jedan takav zahtjev.
3. Nakon provedenog žalbenog postupka, Kantonalni sud u Mostaru je presudom, broj Pž-
208/05, od 20. februara 2005 .godine, žalbu tužitelja odbio, žalbu apelanta usvojio, preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je udovoljen tužbeni zahtjev pravnog lica „Zaradić“ d.o.o. Mostar tako što je odbio njegov tužbeni zahtjev, te, između ostalog, naložio pravnom licu „Zaradić“ d.o.o. Mostar da isplati apelantu iznos od 111.686,20 KM na ime naknade za korištenje apelantove imovine. Drugostepeni sud je, između ostalog, zauzeo stav da je apelant dokazao svoje vlasništvo nad korištenim prostorom, koji je koristilo pravno lice „Zaradić“ d.o.o. Mostar bez pravnog osnova, te da ne postoji uzročna veza, šteta ni krivica u slučaju isključenja električne energije.
4. Postupajući po reviziji pravnog lica „Zaradić“ d.o.o. Mostar, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, svojom presudom, broj 070-Rev-06-000596, od 15. maja 2007. godine, uvažio je djelimično reviziju, preinačio drugostepenu presudu tako što je potvrdio stav prvostepene presude u vezi sa osnovanošću zahtjeva za isplatom štete u iznosu od 220.169 KM i naredio da svaka stranka snosi svoje troškove. U ostalom dijelu, drugostepena presuda je ostala neizmjenjena. Revizioni sud je, između ostalog, zaključio da je apelant dokazao svoje vlasništvo nad korištenim prostorom, te da je osnovano plaćanje naknade za njegovo korištenje. S druge strane, bio je mišljenja da je apelant nije mogao isključiti struju pravnom licu „Zaradić“ d.o.o. Mostar, kao vrsti samopomoći, već se morao koristiti pravnim lijekovima radi zaštite svojih prava zbog čega je pričinjena šteta. Konačno, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine se, u svom obrazloženju, pozvao na vještačenja iz prvostepenog postupka, te potvrdio ista.
5. Pravno lice „Zaradić“ d.o.o. Mostar je pred Opštinskim sudom Mostar pokrenulo izvršni postupak presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-Rev-06-000596, od 15. maja 2007. godine, koji je dozvolio izvršenje iste svojim rješenjem, broj Ip-901713/07, od 24. augusta 2007. godine. Protiv ovog rješenja, apelant je uložio prigovor. Postupak je u toku.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-Rev-06-000596, od 15. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke, od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropskog suda za ljudska prava, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava (odluke Ustavnog suda, broj AP 690/04, od 13. oktobra 2005. godine, tačka 14; AP 152/05, od 20. decembra 2005. godine, tačka 8).
11. Nadalje, u nadležnosti Ustavnog suda nije da provjerava način na koji su redovni sudovi tumačili zakone ili utvrđivali činjenice osim ako je to bilo očigledno proizvoljno, odnosno ako je takvim tumačenjem ili utvrđivanjem činjenica povrijeđeno neko od apelantovih ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 23, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Ovo iz razloga što sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i izboru istih (Odluka Ustavnog suda, broj U 12/03, od 26. marta 2004. godine, tačka 23, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 18/04). Činjenica da se sud priklonio dokazima tužioca ili tuženom ne znači da je strana u postupku bila neravnopravno tretirana u postupku (Odluka Ustavnog suda AP 161/05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 31). Nadalje, Evropska konvencija ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (Odluka Ustavnog suda U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02). Konačno, sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Van de Hurk, od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, stav 61). Prema stanovištu bivše Evropskekomisije za ljudska prava, «kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge“ (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljena odluka; vidi, također, Odluku Ustavnog suda AP 1401/05, od 12. septembra 2006 .godine, tačka 61). Zbog toga, ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981); presuda Evropskog suda za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine).
12. Primjenjujući ovu praksu na konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana. Naime, Ustavni sud ocijenjuje apelaciju kao žalbu na utvrđene činjenice, tj. žalbu na činjenicu da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, kao konačna instanca u ovom postupku, poklonio pažnju određenim dokazima suprotne strane, uključujući relevantna vještačenja. S druge strane, ne postoji sumnja ili žalba na sam način izvođenja dokaza niti je, za Ustavni sud, upitna primjena relevantnog materijalnog zakonodavstava. Ustavni sud, prema tome, ne može podržati stav apelanta da se radi o arbitrarnom utvđivanju činjenica. Obrazloženje konačne sudske instance ima pokriče u izvedenim dokazima pred prvostepenim sudom, na koja je ukazano revizionom presudom. Prema tome, navodi apelanta, sami po sebi, ne povlače ustavna pitanja iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine, tj. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelant imao pravičan postupak u tri instance, te da nezadovoljstvo ishodom istog mu ne daje za pravo da tvrdi da je „žrtva“ kršanja ustavnih prava i sloboda.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović