Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2121/06 (S. M.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izmakla dobit(dobitak)
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2121/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2121/06, rješavajući apelaciju Slavice Mališ na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavice Mališ podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-529/05, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavica Mališ (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kopača, Novo Goražde, zastupana po Milenku-Voji Radoviću, advokatu iz Foče, podnijela je 17. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-529/05.
2. Osnovni sud udruženog rada Sarajevo (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Odlukom, broj Rs-1068/91 od 26. septembra 1991. godine, obavezao DP „Pobjeda“ Goražde da apelantici, na ime naknade štete (na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, estetskog unakaženja i materijalne štete za uništenu odjeću), isplati iznos od 312.500 dinara sa zateznom kamatom u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 26. septembra 1991. godine, kao dana presuđenje, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti odluke. Tuženi je uložio žalbu protiv ovog Rješenja. S obzirom da o žalbi nije odlučeno do 18. maja 2001. godine, kada je slijednik tuženog povukao žalbu, Općinski sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 22. juna 2001. godine, rješavajući u pravnoj stvari tužiteljice-apelantice protiv tuženika UNIS „Pobjeda“ DJL Goražde, UNIS „Ginex“ DJL Goražde i UNIS Tvornica alata „Gomas“ DJL Goražde (pravni slijednici tuženog), donio Rješenje, broj P: 66/2000, kojim je utvrdio da je Odluka od 26. septembra 1991. godine postala pravosnažna 9. novembra 1991. godine.
3. Nakon toga, apelantica je pokrenula izvršni postupak Odluke, te je Odluka izvršena 26. februara 2004. godine, tako što je UNIS „Gomas“ DJL Goražde apelantici isplatio iznos od 5.655 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM).
4. Apelantica je 27. jula 2004. godine podnijela novu tužbu protiv tuženog, Tvornice alata „TAG“ d.d. Goražde, pred Općinskim sudom u Goraždu. Razlog tužbe je naknada štete u vidu izgubljene dobiti u skladu sa članom 278. stavom 2. Zakona o obligacionim odnosima a (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, prema odredbama člana 278. stava 1. ZOO, povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje. U stavu 2. istog člana se navodi da ako šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja je veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete. Apelantica je tvrdila da je zbog kašnjenja u izvršenju pretrpjela štetu, koju obračunata i isplaćena zatezna kamata nije pokrila. Uz tužbu je dostavila nalaz vještaka u kome je navedeno da je apelantica mogla na dan 26. septembra 1991. godine kupiti za presuđeni dinarski iznos 24.269 DEM, te da je oročila taj iznos do 26. februara 2004. godine, kada je tuženi, u svojstvu izvršenika, isplatio dužni novac, mogla je ostvariti 12.620,00 KM kamata. Taj iznos predstavlja gubitak dobiti zbog kašnjenja u izvršenju presude. Općinski sud u Goraždu je 10. januara 2005. godine donio Presudu, broj P 419/04, kojom je odbio odbio tužbu apelantice, kao neosnovanu, te kojom se obavezuje apelantica, kao tužiteljica, da naknadi troškove parničnog postupka tuženom preduzeću u iznosu od 3.304,40 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Općinski sud je zaključio da je u toku postupka nesumnjivo utvrđeno postojanje novčanog potraživanja apelantice koje se zasniva na Odluci Osnovnog suda od 26. septembra 1991. godine, te da je novčano potraživanje dospjelo 26. novembra 1991. godine, a pravosnažnost Odluke je utvrđena sa danom 9. novembar 1991. godine, što je potvrđeno Rješenjem Općinskog suda od 22. juna 2001. godine. Novčano potraživanje, prema mišljenju Općinskog suda, je 13. jula 2004. godine izmireno u cijelosti u toku postupka izvršenja uplatom iznosa od 5.655 KM na ime glavnog duga i zatezne kamate. Općinski sud je potvrdio nalaz vještaka kao ispravan. Međutim, po mišljenju Općinskog suda, da bi tuženi odgovarao za štetu u utvrđenom iznosu, a koju je apelantica pretrpjela zbog docnje tuženog u ispunjenju novčane obaveze, apelantica je u obavezi dokazati odgovornost tuženog po opštim pravilima o odgovornosti za štetu. Općinski sud je istakao da, prema odredbama člana 154. ZOO, ko drugom pričini štetu dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Nepostojanje krivice u ispunjenju po dospjelosti tuženi dokazuje ulaganjem žalbe na Odluku kojom je utvrđena obaveza tuženog. To je imalo za posljedicu da pravosnažnost Odluke nije mogla nastupiti sve dok tuženi nije povukao žalbu (Rješenje Općinskog suda, u Goraždu, broj P: 66/00, od 22. juna 2001. godine). Općinski sud je zaključio u obrazloženju da, kako tužiteljica-apelantica nije uspjela dokazati da je krivicom tuženog pretrpjela štetu u vidu izgubljene dobiti od 12.620,00 KM, taj sud je njen tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
5. Apelantica je 26. januara 2005. godine podnijela žalbu protiv Presude Općinskog suda od 10. januara 2005. godine, zbog pogrešno i nepotpunog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te povrede odredaba parničnog postupka. U obrazloženju žalbe, apelantica je navela da je proizvoljan zaključak Općinskog suda u pogledu navoda da apelantica u dokaznom postupku nije uspjela dokazati da je krivicom tuženog pretrpjela štetu u vidu izgubljene dobiti, te da je takav navod Općinskog suda ne odgovara činjenicama utvrđenim u ispravama koje se nalaze u sudskom spisu. Apelantica je u svojoj žalbi navela da naplaćena zatezna kamata, kao vid pretrpljene štete, ne pokriva njen gubitak, kao povjerioca, u supstanci novca do kojeg je došlo uslijed docnje za vrijeme inflacije, navodeći da je dugovana suma uvijek mogla da se deponuje na štedni ulog i dobije odgovarajuća kamata, te zbog toga apelantici pripada pravo na naknadu štete po članu 278. stav 2. ZOO, koja se sastoji u vidu izgubljene dobiti u gubitku kamata na štednju na deponovana sredstva pod najpovoljnijim uslovima i to u iznosu od 12.630,52 KM, a čije je ostvarivanje spriječeno tuženikovim propuštanjem da plati novčanu obavezu u roku. Takođe, apelantica u svojoj žalbi navodi da odluka o troškovima postupka, koji su dosuđeni tuženom, nije obrazložena. Kantonalni sud je 28. marta 2005. godine donio Presudu, broj Gž. 55/05, kojom je uvažio djelimično žalbu apelantice i preinačio prvostepenu presudu u odluci o troškovima, dok je u ostalom dijelu žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je postojanje veće štete od visine kamate povjerilac dužan dokazati po opštim pravilima (član 266. ZOO). Sud bi, kod tako postavljenog zahtjeva, na osnovu dokaza utvrdio sve odlučne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva za naknadu štete. Samo na osnovu mišljenja sudskog vještaka ne može se utvrditi, niti izvesti zaključak da je tužitelju (apelantici) nastupila šteta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica-apelantica pretrpljenu štetu označava kao izostalu kamatu koju bi dobila na ime oročavanja kod banaka da je dužnik na vrijeme isplatio dug po presudi Osnovnog suda udruženog rada u Sarajevu, te da je morala dokazati da je imala namjeru, odnosno, da bi sa sigurnošću ta sredstva koja joj dužnik isplati zamijenila u drugu valutu, prodala banci (u ovom slučaju kupila DEM), te da bi iste položila na štednu knjižicu radi štednje. Kantonalni sud je naveo da nije bila dovoljna sama apstraktna (teorijska) mogućnost da bi tužiteljica-apelantica mogla ostvarila kamatu, već da je to bila u obavezi i dokazati, te zbog nemogućnosti da se sa sigurnošću utvrdi da je za tužiteljicu-apelanticu nastupila ova vrsta štete, odluka prvostepenog suda, kojom se apelantica odbija sa njenim tužbenim zahtjevom, je pravilna. Nadalje u obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je osnovan žalbeni navod tužiteljice-apelantica u pogledu troškova parničnog postupka, te da prvostepeni sud bio u obavezi bliže obrazložiti ovu odluku navodeći jediničnu vrijednost preduzetih radnji po punomoćniku, pozivajući se na Tarifu o nagradama i naknadama troškova za rad advokata.
6. Apelantica je 12. aprila 2005. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnog suda, od 28. marta 2005. godine, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelantica nalazi u tome što prvostepeni i drugostepeni sud nisu pravilno primijenili odredbe člana 266, člana 278. stava 2. i člana 189. stava 3. ZOO, odnosno odredbe tih članova pogrešno tumače, a istovremeno isti sudovi nisu primijenili odredbe člana 185. stav 1. i člana 190. ZOO-a, koje su trebali da primjene. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je 20. aprila 2006. godine dobio Presudu, broj Rev-529/05, kojom je odbio reviziju apelantice. U obrazloženju presude, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je naveo da je za taj sud pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tužiteljice-apelantice, izveo zaključak da dokazi izvedeni kod prvostepenog suda nisu dali utemeljenje za usvajanje tužbenog zahtjeva i kada je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je uvjerenje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva drugostepeni sud opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima u obrazloženju svoje presude koje je prihvatio i Vrhovni sud. Oni imaju uporište u odredbama materijalnog prava. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je tužbeni zahtjev tužiteljice-apelantice, u suštini, zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca, za koju naknadu nema uporišta u članu 278. stavu 2. ZOO, a ni u drugoj normi tog ili drugog materijalnog propisa, pa su prigovori revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava lišeni valjanog pravnog uporišta.
7. Apelantica navodi da je pobijanim presudama povrijeđeno njeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelantica vidi u pogrešnom tumačenju i primjeni materijalnog prava iz odredbi ZOO. Apelantica navodi da je nesporno, u postupcima pred domaćim sudovima, dokazala da je njena šteta veća od visine obračunate kamate, zbog dužnikovog pada u docnju neispunjenjem novčane obaveze, što domaći sudovi nisu uvažili prilikom odlučivanja. Takođe, navodi da domaći sudovi nisu uvažili njen zahtjev u pogledu izmakle dobiti na način da je, blagovremenim ispunjenjem novčane od strane dužnika, mogla novčana sredstva deponovati kao štedni ulog i dobiti odgovarajuću kamatu, te na taj način ostvariti dobit.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud smatra da apelacija nije osnovana, iz slijedećih razloga.
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Nema sumnje da prema odredbama člana 278. st. 1. i 2. ZOO, povjerilac ima pravo, s jedne strane, na zateznu kamatu bez obzira da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje, kao i naknadu daljnje štete, koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja, ukoliko je ona veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate. Također, za Ustavni sud nema sumnje da je ispravan stav redovnih sudova da ova „daljnja šteta“ iz stava 2. člana 278. ZOO mora biti dokazivana na osnovu opštih pravila prava na naknadu štete ZOO (član 266 et sequ. ZOO). Naknada štete znači uvijek „potpuna naknada štete“ (član 190. ZOO). Međutim, „potpuna naknada štete“ mora se tumačiti u svjetlu svih okolnosti pojedinog slučaja, jer ZOO za različite situacije veže i različite pravne posljedice. To znači da je apelantica dužna, s jedne strane, da dokaže krivicu i kauzalitet (član 158. et sequ. ZOO), a, s druge strane, štetu i njen obim (član 185. et. sequ., član
266. ZOO). Materijalna šteta može biti ispoljena u dva vida: obična šteta i izmakla korist (član 189. ZOO i član 266. ZOO). Zavisnosti od krivice, sud određuje vrstu (subjektivna ili objektivna vrijednost, obična šteta ili izmakla dobit) i visinu štete (član 189. ZOO i 266. ZOO). Izmakla dobit je vid štete, koji se „mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem“ (član 189. stav
3. ZOO).
12. U konkretnom slučaju, apelantica tvrdi da su sudovi, u parničnom postupku, pogrešno tumačili i primijenili materijalno pravo iz odredbi ZOO. Smatra da je dokazala da joj je pričinjena šteta u vidu izmakle dobiti u smislu člana 278. stava 2. ZOO. Navodi da je na dan 26. septembra 1991. godine mogla za dosuđeni iznos od 315.000 tadašnjih dinara u bilo kojoj banci kupiti iznos od 24.269,00 DEM, te isti oročiti. Na taj način, mogla je ostvariti kamatu u iznosu od 12.620 KM, što predstavlja njen gubitak nastao docnjom tuženog.
13. Sudovi su odbili njen tužbeni zahtjev kao neosnovan. Osnova obrazloženja jeste činjenica da apelantica nije dokazala niti, s jedne strane, krivicu tuženog, niti, s druge strane, nastalu štetu i njen obim. Stav drugostepenog suda iz Presude, broj Gž. 55/05, 28. marta 2005. godine, a koju je potvrdio i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine jeste da se apelantica ne može pozvati na apstraktnu, tj. teorijsku mogućnost ulaganja novca u određeni pravni posao, kao što je štednja, te, na taj način, dokazivati svoju štetu.
14. Ustavni sud podržava ovakav stav redovnih sudova. Što se tiče krivice tuženog (član 158. et sequ. ZOO), redovni sudovi su pravilno zaključili da se krivica mora dokazivati u skladu sa opštim pravilima prava o naknadi štete. Samim tim, neosnovan je stav apelantice da docnja u izvršenju pretpostavlja krivicu tuženog. Osim toga, pored same krivice, neophodno je dokazati stepen te krivice, kako bi se mogao odrediti obim i vrsta štete. Ustavni sud naglašava da ZOO veže različite posljedice u slučaju namjerne štete ili štete uzrokovane nepažnjom. S druge strane, kod dokazivanja štete u vidu izgubljene dobiti mora se dokazati da se ta šteta „mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem“. „Redovan tok stvari“ ili posebne okolnosti“ predstavljaju uništavanje ili sprječavanje realne šanse da se poveća nečija imovina. Sama mogućnost određenog privrednog poslovanja, kao što je ulaganje dugovanog iznosa u štednju, ne znači još uvijek „redovan tok stvari“ ili posebne okolnosti“, tj. realnu šansu. Drugostepeni sud je pravilno zaključio da je apelantica bila dužna dokazati da je to bila njena konkretna namjera, tj. poslovni potez koji bi se izjednačavao sa onom vjerovatnoćom koja graniči sa sigurnošću, a ne samo mogućnost. U protivnom, kada bi se podržao stav apelantice, svaki građanin bi mogao izabrati bilo koju poslovnu mogućnost i hipotetički tvrditi da je pretrpio štetu, jer je mogao takav potez povući, a bio je spriječen docnjom izvršenika (naprimjer, kupovina nekretnina ili dionica, čija cijena je u spornom periodu naglo narasla i sl.). U protivnom, odredba člana 278. stava 2. ZOO bi mogla biti zloupotrebljena na štetu jedne od strana pravnog odnosa. Na osnovu navedenog, stav redovnih sudova, u vezi sa primjenom relevantnih odredbi ZOO nije arbitraran.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović