Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2283/06 (B. B.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2283/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembar 2007. godine, u predmetu broj AP-2283/06, rješavajući apelaciju Branka Bandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Bandića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-

06-000592 od 4. jula 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj Mal-3843/04 od 3. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Bandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, podnio je 25. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000592 od 4. jula 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-3843/04 od 3. marta 2006. godine.

2. Općinski sud je presudom, broj Mal-3843/04 od 3. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000592 od 4. jula 2006. godine, u parničnom postupku protiv apelanta po tužbi kompanije „Eronet“ Pokretne komunikacije d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), obavezao apelanta da tuženom isplati iznos od 252,38 KM sa zateznom kamatom na ime namirenja neizmirenih telefonskih računa za 10, 11. i 12. mjesec 2002. godine (u daljnjem tekstu: sporni računi). U postupku je utvrđeno da je među strankama bila nesporna visina tužbenog zahtjeva kao i pasivna i aktivna legitimacija, ali je bio sporan osnov tužbenog zahtjeva s obzirom na apelantov istaknuti prigovor zastare. Utvrđeno je da je tužitelj, 22. septembra 2003. godine, Općinskom sudu podnio prijedlog radi donošenja rješenja o izvršenju na temelju vjerodostojne isprave (u daljnjem tekstu: prijedlog) kojim je obuhvatio sporne račune. Nadalje je utvrđeno da je, nakon stupanja na snagu novog zakona stupanjem na snagu novog Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 32/03) i novog Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06), Općinski sud rješenjem, broj Mal.3843/04 od 27. maja 2005. godine, tužitelju vratio prijedlog za izvršenje na ispravku i dopunu kako bi se postupak nastavio po pravilima parničnog postupka, imajući u vidu da isprava na temelju koje je tužitelj tražio izvršenje, ne predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu člana 29. novog Zakona o izvršnom postupku. Tužitelj je, postupajući po nalogu suda, uredio tužbu u skladu sa čl. 53, 334. i 336. novog Zakona o parničnom postupku i uređenu tužbu, 13. juna 2005. godine, dostavio sudu. Apelant je u toku postupka naveo da je sporne račune platio, ali da nije sačuvao dokaze smatrajući to nepotrebnim nakon proteka roka od godinu dana. Redovni sudovi su na temelju dokaza, i to računa i izvoda iz poslovne knjige od 26. juna 2003. godine, utvrdili apelantovu obavezu plaćanja spornih računa. Apelant je istakao prigovor zastare, koji je odbijen uz obrazloženje da je podnošenjem prijedloga, u smislu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima, prekinuto zastarijevanje, a prijedlog je u bio podnesen u zakonskom roku od godinu dana.

3. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešne, odnosno proizvoljne primjene materijalnog prava u odnosu na odbijanje apelantovog prigovora zastare. Apelant je naveo da su redovni sudovi trebali kao prethodno pitanje riješiti tužiteljev prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju jer bi od uspjeha u tom postupku ovisio ishod parnice. Apelant je, nadalje, naveo da je „prijedlog za izvršenje na koji se sud pogrešno poziva da je izazvao prekid zastare je već prilikom podnošenja sudu bio neutemeljen i nedozvoljen pa je sudi sti trebao odmah odbiti odnosno odbaciti.“ Po apelantovom tumačenju rok zastare nije prekinut podnošenjem prijedloga jer je prijedlog bio nedozvoljen, a o tome sudovi nisu posebno odlučili, tako da je zastara nastupila jer je tužba podnesena tek 2005. godine.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. Apelant je je osporio presude redovnih sudova navodeći da je došlo do pogrešne, odnosno proizvoljne primjene zakona u vezi sa primjenom instituta zastare. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da redovni sudovi nisu prihvatili apelantov prigovor zastare, obrazlažući da je rok zastarijevanja tužitelj prekinuo podnošenjem prijedloga koji je nesporno podnesen u zakonskom roku od godinu dana. Redovni sudovi su obrazložili da je stupanjem na snagu novog parničnog i izvršnog zakonodavstva tužitelj svoj prijedlog, prema uputama prvostepenog suda, uredio kao tužbu pa je postupak nastavljen kao parnični. Za redovne sudove je, dakle, nesporno da je rok zastarjelosti prekinut tužiteljevom radnjom (prijedlogom), dok apelant smatra takvo tumačenje proizvoljnim. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoj zaključak dali obrazloženje koje zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama i koje nije proizvoljno. Ustavni sud, stoga, zaključuje da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji bi ukazivao na potrebu za meritornim ispitivanjem njegovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2283/06 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio