Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2334/06 (J. H.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2334/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembar 2007. godine, u predmetu broj AP-2334/06, rješavajući apelaciju Jakuba Hukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jakuba Hukića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.1689/04 od 23. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P.2460/03 od 17. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jakub Hukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je, 2. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž.1689/04 od 23. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.2460/03 od 17. septembra 2004. godine.

2. Općinski sud je presudom, broj P-2460/03 od 17. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž.1689/04 od 23. maja 2006. godine, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja „Remont montaže“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) u kojem je zatraženo da se otkaže ugovor o zakupu i apelant obaveže da isprazni tužiteljevu garažu u Ulici Šekovačkoj broj 12. u Tuzli (u daljnjem tekstu: sporna garaža), te da je oslobodi od stvari i preda tužitelju u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je presudom obavezan da tužitelju, na ime zakupnine isplati iznos od 2.397 KM za period od 1. oktobra 2000. godine do 1. oktobra 2003. godine sa zakonskom kamatom počev od 15. oktobra 2003. godine do konačne isplate, a da od 1. oktobra 2003. godine pa do predaje garaže u posjed plaća mjesečnu zakupninu u iznosu od 66,60 KM. Tužitelj je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na kamate do 15. oktobra 2003. godine. U postupku je utvrđeno da je tužitelj 1974. godine kupio spornu garažu zajedno sa drugim nekretninama uključujući i zgradu u kojoj se nalazi i stan koji je tužitelj apelantu dodijelio na korištenje. Nadalje je utvrđeno da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o zakupu sporne garaže na temelju kojeg se apelant obavezao na isplatu zakupnine koju je apelant tužitelju isplaćivao do 2000. godine kada je zastao sa isplatom, zbog čega je tužitelj nekoliko puta apelantu slao opomene prije podnošenja tužbe. Apelant je u postupku naveo kako smatra da je spornu garažu dobio na korištenje zajedno sa stanom koji mu je tužtitelj dodijelio na korištenje 1974. godine, te da tužitelj nema osnova za postavljeni tužbeni zahtjev. Apelant je osporio i valjanost, odnosno vjerodostojnost ugovora o zakupu, i predložio je da se predmetni parnični postupak prekine dok se ne okonča drugi postupak, koji je u toku pred istim sudom, po apelantoj tužbi u kojoj je traženo da se utvrdi da sporna garaža pripada stanu koji je tužitelj apelantu dodijelio na korištenje. Ovaj apelantov prijedlog je odbijen uz obrazloženje da odluka u tom predmetu nije od uticaja za odlučivanje u predmetnom postupku, s obzirom da se postupak vodi radi neizvršenja obaveza iz ugovora o zakupu za koji je nesporno utvrđeno da su ga tužitelj i apelant zaključili, a da apelant obaveze iz ugovora nije ispoštovao. Općinski sud je, na temelju provedenih dokaza, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu člana 584. Zakona o obligacionim odnosima jer apelant nakon tri opomene koje mu je tužitelj uputio nije više od tri godine po zaključenju ugovora plaćao zakupninu.

3. Apelant je naveo povrede člana II/3. d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ne navodeći u čemu se one sastoje. Apelant je samo naveo da je „stav redovnih sudova neodrživ i da je na njegovu štetu povrijeđen zakon“, a da je Vrhovni sud u predmetu po reviziji jednog od korisnika stanova u zgradi u kojoj se nalazi i apelantov stan zaključio da garaža pripada stanu korisnika, čime je zauzeo drugačiji stav od stava redovnih sudova u predmetnom postupku. Apelant je u prilogu uz apelaciju dostavio navedenu presudu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. Apelant je osporio pobijane presude navodeći da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. d), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Dakle, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, te pravo na imovinu ali nije obrazložio u čemu se sastoje povrede ovih prava, nego je samo naveo da je „neodrživ stav u osporenim presudama, te da je na njegovu štetu povrijeđen zakon“. Apelant nije neuka stranka, jer je u postupku pred redovnim sudovima, a zatim u postupku pred Ustavnim sudom imao advokata koji je mogao na adekvatan način artikulirati njegove navode i obrazložiti u čemu se ogledaju povrede prava na koja se pozvao u apelaciji. S obzirom da u apelaciji nisu izneseni nikakvi argument ni dokazi koji pokazuju da su navedene povrede ljudskih prava moguće, apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana. I apelantovo pozivanje na navodno drugačiju praksu u odnosu na osporene presude je neosnovano, jer presuda Vrhovnog suda, koju je apelant dostavio u prilogu, nije relevantna za konkretan slučaj nego je eventualno relevantna za parnični postupak u kojem je apelant tražio da se utvrdi da sporna garaža pripada njegovom stanu, a koji nije predmet osporavanja ove apelacije.

7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2334/06 (J. H.) | Sudska praksa | Aktio