Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2563/06 (S. D.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2563/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2563/06, rješavajući apelaciju Svetozara Davidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svetozara Davidovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
1310/05 od 18. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda I u Sarajevu, broj P-2056/01 od 3. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Svetozar Davidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je, 29. avgusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1310/05 od 18. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
2056/01 od 3. marta 2003. godine.
2. Apelant je podno tužbu Općinskom sudu protiv Privatizaciono-investicionog fonda „Prof-plus“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražio da mu tuženi isplati 2.253,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja se računa od dana 12. februara 2001. godine do isplate, te da mu naknadi troškovi parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U tužbi je naveo da je u vremenskom periodu od mjeseca decembra 2000. godine do 12. februara 2001. godine u organizaciji tužene vršena kampanja prikupljanja certifikata od građana s ciljem ulaganja tih certifikata u Fond tužene. Radi obavljanja tog posla apelant je zaključio sa predstavnicima tužene usmeni ugovor o djelu u smislu odredbi člana 600. Zakona o obligacionim odnosima uz obavezu tužene da, po završenom poslu, izvrši isplatu naknade za obavljeni posao. Ugovorena cijena rada bila je 1,5 promila od ukupne vrijednosti prikupljenih certifikata. U navedenom vremenskom periodu apelant je prikupio od građana certifikate u ukupnoj vrijednosti 1,502.000 KM i predao ih Tariku Tiroviću koji je imao ovlaštenje da prikupljene certifikate uplaćuje na račun tužene. Apelant navodi da su ti certifikati uplaćeni na račun tužene, ali da njemu nikada nije isplaćena naknada po obavljenom poslu u iznosu od 2.253,00 KM.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-2056/01 od 3. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1310/05 od 18. maja 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta. Sudovi su smatrali da je prigovor pasivne legitimacije tuženog osnovan, jer se iz rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu vidi da je tuženi upisan u sudski registar 13. aprila 2001. godine, a apelant u tužbi tvrdi da je u periodu od decembra 2000. godine do 12. februara 2001. godine prikupljao certifikate za tuženog. Takođe, iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka, proizlazi da je radnje koje su prethodile omogućavanju samog upisa tuženog, prikupljanje certifikata, vršila kompanija «Prof-in», te se radi o dva različita subjekta, a u rješenju o upisu u sudski registar za tuženog nije navedeno da tuženi preuzima bilo kakve obaveze ili prava osnivača «Prof-in»-a. Pored toga, u dokumentaciji tuženog ne postoje tragovi o zaključenom ugovoru između stranaka, niti dokazi da je apelant obavljao bilo kakve poslove za tuženog, a i sam apelant u tužbi ističe da je certifikate predavao izvjesnom Tariku Tiroviću.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome da su odluke sudova donesene na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da tuženi nije pasivno legitimisan jer, po mišljenju apelanta, postoji pravni kontinuitet tuženog sa kompanijom «Prof –in» koja je u vrijeme prikupljanja certifikata postojala kao organizacija za prikupljanje certifikata za tuženog i u tom poslu morala prikupiti certifikate najmanje u vrijednosti 200.000 KM , a na osnovu kojih se tužena kasnije registrovala.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju, prema suštini navoda iz apelacije, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog odluke redovnih sudova kojim mu je odbijen tužbeni zahtjev jer tuženi nije pasivno legitimisan u ovoj parnici, osporavajući pri tom pravilnu primjenu zakonskih propisa. Apelant, dakle, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći praksu Evropskog suda, zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za donošenje takvih odluka.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović