Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2967/07 (K. K.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2967/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2967/07, rješavajući apelaciju Krste Kojovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Krste Kojovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda Trebinje, broj 015-0-Pž-07- 000 056 od 11. septembra 2007.godine, i Rješenja Osnovnog suda Trebinje, broj 095-0-St-07-000-002 od 23. februara 2007. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Krsto Kojović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je, 7. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda Trebinje (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Pž-07-000 056 od 11. septembra 2007.godine, i Rješenja Osnovnog suda Trebinje (u daljnjem tekstu: Osnovnii sud), broj 095-0-St-07-000-002 od 23. februara 2007. godine. Apelant je predložio Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi Opštini Foča, JPŠ «Šume RS» i Osnovnom sudu u Foči zabranio uknjižbu prava vlasništva na nekretninama stečajnih dužnika u sistemu «Maglić- Holdinga», kao i stečajnom upravniku poduzimanje svih namjeravanih radnji na imovini u Republici Srbiji.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj 095-0-St-07-000-002 od 23. februara 2007. godine, apelantu je određena mjesečna naknada u visini od 1.000,00 KM na ime poslova stečajnog upravnika u postupku nad stečajnim dužnikom «Maglić-fabrika lesonit ploča» d.o.o. Brod n/D, «Maglić- Fabrika-Laminata» d.o.o.Brod n/D, «Maglić-Energana» d.o.o Brod n/D i «Maglić-Fabrika tankih iverastih ploča» d.o.o. Brod n/D u periodu od 15. jula 2004. godine, kada je imenovan za stečajnog upravnika, do 2. maja 2006. godine, kada je razrješen te dužnosti, u ukupnom iznosu od 19.566,00 KM. U obrazloženju Rješenja Osnovni sud navodi da je apelant razrješen dužnosti stečajnog upravnika navedenih preduzeća stečajnog dužnika i da je na njegovo mjesto imenovano drugo lice. Osnovni sud navodi da je shodno članu 237. Zakona o stečanom postupku, naknada apelantu određena cjeneći obim i složenos stečajnog postupka.

3. Protiv navedenog Rješenja Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu u kojoj je naveo da je prvostepeni sud pogrešno odredio naknadu na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, da je pogrešno primjenio materijalni propis, da je pogrešno izračunat period u kojem je obavljao funkciju stečajnog upravnika, da je praktično obavljao četiri dužnosti, za svako preduzeće ponaosob i da je trebalo donijeti četiri posebna rješenja u kojima bi se pojedinačno odredili iznosi za obavljeni posao svakog od četiri preduzeća, te da visina naknade koju potražuje pod ovim uslovima za navedeni period iznosi 67.127,00 KM. Okružni sud je Rješenjem, broj 015-0-Pž-07- 000 056 od 11. septembra 2007.godine, djelomično uvažio žalbu apelanta i to tako da je preinačio izreku prvostepenog rješenja u pogledu datuma od kojeg se računa mjesečna naknada za apelanta, pa je navedeno da se datum 15. juli 2004. godine zamjenjuje datumom 27. april 2004 godine. Isto tako, u skladu sa izmjenjenim datumom od kojeg se računa naknada apelantu, izmjenjen je i ukupan novčani iznos naknade pa je umjesto 19.566,00 KM dosuđen iznos od 24.000,00 KM. U ostalom djelu prvostepeno Rješenje je ostalo neizmjenjeno.

4. Okružni sud smatra da je Osnovni sud pravilno primjenio Zakon o stečajnom postupku u kojem je određeno u čl. 16. stav 8. i 25. stav 4.da stečajni upravnik ima pravo na naknadu koja se određuje prema odredbama člana 231. istog Zakona. Odredbom člana 231. ovog Zakona određeno je da visinu naknade stečajnog upravnika određuje stečajni sudija uzimajući u obzir obim poslova i rad, te vrijednost stečajne mase, kako što je i postupio prvostepeni sud. U pogledu navoda apelanta da je prvostepeni sud trebao donijeti rješenje o naknadi stečajnog upravnika za sva četiri stečajna postupka, Okružni sud smatra da je ovaj žalbeni navod apelanta neosnovan, jer se protiv sva četiri stečajna dužnika vodio jedinstven postupak i doneseno je jedinstveno rješenje. Za visinu mjesečne naknade apelantu određenu prvostepenim rješenjem, Okružni sud smatra da je Osnovni sud u skladu sa ovlaštenjima iz člana 231. Zakona o stečajnom postupku, pravilno ocjenio u pogledu obima i složenosti stečajnog postupka i odredio u pravičnom iznosu. Takođe, Okružni sud nalazi da je apelant pravilno ukazao na dužinu perioda u kojem mu je trebalo isplatiti nakanadu, pa je u tom dijelu njegova žalba uvažena.

5. Nezadovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj ponavlja navode iz žalbenog postupka, smatrajući da mu je naknada za rad kao stečajnog upravnika određena prenisko i da su stečajni postupak vođen protiv četiri posebna pravna subjekta te da mu je stoga trebalo dodjeliti i četiri posebne naknade, što je prema navodima apelanta u skladu sa teorijom i doktrinom o nezavisnosti stečajnih postupaka. Ističe da je diskriminisan u odnosu na druge stečajne upravnike jer je izvjesni Ilić u jednom malom preduzeću iz Kalinovika, kao stečajni upravnik primao iznos od 500 KM mjesečno, što je najniži mjesečni iznos naknade za koji zna da je dodjeljen nekom stečajnom upravniku, a da apelantu, uzevši u obzir da je vršio poslove stečajnog upravnika u četiri preduzeća dodjeljena jedinstvena nakanda u iznosu od 1.000,00 KM, dakle, 250,00 KM po jednom stečajnom postupku. Na taj način, smatra apelant, odlukama redovnih sudova povrijeđeno je njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su po njegovom mišljenju redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih odluka pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP- 150/04 od 17. februara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno primijenili važeće odredbe materijalnih zakona prilikom donošenja spornih odluka. Ustavni sud zapaža da je o zahtjevu apelanta za isplatu naknade za izvršene poslove stečajnog upravniika vođen dvostepeni sudski postupak, u kojem je apelantu utvrđena visina mjesečne naknade od 1.000,00 KM za period u kojem je obavljao poslove stečajnog upravnika.

10. Apelant se u apelaciji poziva na zaštitu prava iz člana 6. Evropske konvencije i tvrdi da su mu ta prava povrijeđena u osporenim odlukama redovnih sudova prilikom određivanja visine naknade za poslove stečajnog upravnika koje je obavljao u stečajnom postupku za četiri preduzeća i da mu je iz tog razloga trebalo odrediti i četiri posebne naknade za poslove koje je obavio. Međutim, ni sam apelant se ne poziva ni na jedan propis po kojem bi u jedinstvenom stečajnom postupku, koji je vođen za sva četiri preduzeća, stečajni sudija bio obavezan da donese četiri posebna rješenja, niti ukazuje na povrede zakona u tom smislu. Nadalje, apelant ne osporava ni konstataciju sudova da je u konkretnom slučaju vođen jedinstven stečajni postupak, niti je iz ijednog njegovog navoda moguće zaključiti da je vođenjem jedinstvenog stečajnog postupka povrijeđeno neko od njegovih prava.. Ustavni sud, stoga, smatra da je pozivanje apelanta na povrede zakona, bez navođenja odgovarajućih zakonskih odredbi ili dokaza koji bi potkrijepili ove navode, a samo na osnovu tvrdnje da se po teoriji i doktrini stečajni postupak vodi zasebno, paušalni i neuvjerljivi. Takođe, redovni sudovi su primjenili odredbu člana 237. Zakona o stečajnom postupku, po kojoj visinu naknade odnosno nagrade stečajnog upravnika određuje stečajni sudija uzimajući u obzir obim poslova i rad, te vrijednost stečajne mase. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i precizne razloge za svoje odluke. Sam apelant ne osporava primjenu navedenog člana Zakona, ali ga različito tumači u odnosu na redovne sudove.

11. Apelant osporava i visinu naknade koja mu je dodjeljena sudskim odlukama navodeći da sudovi nisu dali dovoljne i jasne razloge na osnovu kojih su donijeli odluke. U pogledu ovih navoda apelacije Ustavni sud konstatuje da su navodi apelanta da sudovi nisu pravilno odredili visinu naknade neosnovani, jer je i iz prvostepenog i drugostepenog rješenja vidljivo da su primjenjene odredbe člana 237. Zakona o stečajnom postupku po kojima odluku o visini naknade donosi stečajni sud uzimajući u obzir obim i složenost stečajnog postupka, te vrijednost stečajne mase. U konkretnom slučaju i prvostepeni sud i drugostepeni sud su saglasno procjenili i dali obrazloženje da visina nakanade apelantu iznosi 1.000,00 KM mjesečno upravo na osnovu obima i složenosti poslova u konkretnom stečajnom postuku pozivajući se i na odgovarajuće odredbe relevantnog Zakona. Cjeneći okolnost da navedeni član Zakona o stečajnom postupku daje diskreciono ovlaštenje stečajnom sudu da određuje naknadu stečajnom upravniku za posao koji je izvršio, Ustavni sud smatra da su odluke redovnih sudova o visini naknade dodjeljene apelantu dovoljno i jasno obrazložene, te da su navodi apelanta o povredi njegovog prava očigledno neosnovani.

12. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta ishodom sudskog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije

13. Apelant također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Također su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi o njegovoj diskriminaciji s obzirom da su paušalni i nisu potrkijepljeni nikakvim konkretnim dokazima. Naime, apelant u dijelu u kojem navodi koja su njegova prava u postupku donošenja osporenih odluka povrijeđena, navodi diskriminaciju ali argumente o postojanju diskriminacije veže za određivanje visine naknade koja je određena drugom stečajnom upravaniku u drugom stečajnom postupku. Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 237. Zakona o stečajnom postupku po kojoj stečajni sud određuje naknadu stečajnom upravniku prema obimu i složenosti stečajnog postupka i vrijednosti stečajne mase iz čega slijedi da visine određenih naknada stečajnim upravnicima i ne mogu biti određene u istovjetnom iznosu. Apelant nije ponudio bilo kakav dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je nekom drugom stečajnom upravniku pod identičnim okolnostima kao u konkretnom slučaju dodjeljena novčana naknada u većem iznosu nego njemu. Obzirom da je povodom stečaja četiri preduzeća vođen jedinstveni postupak i određena jedinstvena novčana naknada apelantu kao stečajnom upravniku u visini od 1.000,00 KM, očigledno je neosnovana njegova tvrdnja da je visinom određene novčane naknade diskriminisan u odnosu na druge stečajne upravnike.

15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2967/07 (K. K.) | Sudska praksa | Aktio