Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-454/06 (I. P.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-454/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembar 2007. godine, u predmetu broj AP 454/06, rješavajući apelaciju Ilije Pušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Pušića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj: Gž-693/05 od 19. decembra 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj: P-

376/02-I od 4. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Pušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koga zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je, 3. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž 693/05 od 19. decembra 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-376/02-I od 4. marta 2005. godine.

2. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Opoćinski sud), donio je Presudu, broj P-376/02-I od 4. marta 2005. godine, kojom je tuženi dužan apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 10.000 KM, na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, 3.000 KM na ime pretrpljenih bolova, 2.000 KM na ime pretrpljenog straha, sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate. Apelat je odbijen sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete iznad dosuđenog iznosa, a odbijen mu je i zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog naruženosti. Istom presudom tuženi je dužan platiti aplenatu na ime materijalnih troškova liječenja iznos od 208,50 KM, sa zakonskom zateznom kanatom od 3. marta 2003. godine. Iznad dosuđenog iznosa zahtjev apelanta na naknadu materijalnih troškova je odbijen. Tuženi je dužan platiti apelantu na ime troškova postupka iznos od 5.354,20 KM.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da je apelant povrijeđen na radu padom sa visine od oko 4,5 metra, da je izvor povrede posredno djelovanje čovjeka, a uzrok je nedovoljna pažnja radnika i ne korištenje zaštitne opreme. Vještak zaštite na radu je u nalazu i mišljenju naveo da tuženi nije apelantu stavio na raspolaganje zaštitni opasač sa produžnim konopcem. Sud je primjenom člana 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa članom 173.-177. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio da postoji objektivna odgovornost tuženog prema kojoj je šteta nastala od opasne djelatnosti. U vezi sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete sud se pozvao na odredbu člana 85. Zakona o radu, te je uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, po kojem je kod apelanta nastalo umanjenje opšte životne aktivnosti za 18%, te mu je sud dosudio iznos od 10.000 KM. Imajući u vidu jačinu i dužinu pretrpljenih bolova, sud je apelantu dosudio iznos od 3.000 KM, a za pretljeni strah 2.000 KM, u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima i kriterijima sudske prakse. Sud je apelantu za dosuđene iznose odredio i kamatu u skladu sa čnom 277. Zakona o obligacionim odnosima, od dana podnošenja tužbe do isplate. U skladu sa nalazom vještaka sud je utvrdio da nije došlo do naruženosti apelanta, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. Sud je odbio apelanta sa ostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog, kao neosnovanim i previsoko određenim. Za dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na troškove liječenja, sud je imajući u vidu dostavljene račune, dodjelio apelantu naknadu u iznosu od 208,50 KM, kao i odredio da mu pripada pravo na kamatu za dosuđene materijalne troškove zbog liječenja, od dana 3. jul 2003. godine, kada mu je izdat posljednji račun, do isplate, pozivajući se na član 277. Zakona o obligacionim odnosima. Ostali dio tužbenog zahtjeva, iznad dosuđenog dijela, koji se odnosi na naknadu materijalne štete, sud je odbio kao neargumentovan, u skladu sa članom 7. i 123. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na troškove postupka sud je utvrdio da je apelant uspio da 76% u parnici pa mu je dosudio iznos od 5.354,20 KM.

4. Protiv navedene presude žalbu su izjavili apelant i tuženi.

5. Kantonalni sud donio je Presudu, broj Gž-693/05 od 19. decembra 2005. godine, kojim je žalbe apelanta i tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je tuženi obavezan da apelantu na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti isplati iznos od 8.000 KM, 3.500 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova, te na osnovu naruženosti iznos od 2.000 KM, za zakonskom zeteznom kamatom od 5. aprila 2002. godine pa do isplate. Tuženi je dužan platiti apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 6.265,00 KM. U ostalom dijelu žalbe se odbijaju i prvostepena presuda potvrđuje.

6. U obrazloženju presude Kantonalnog suda navedeno je da je sud preinačio prvostepenu presudu nakon održane rasprave pred sudom, na kojoj je ponovo dao svoj nalaz i mišljenje vještak medicinske struke. Naime, sud je utvrdio da je povredom kod apelanta došlo do funkcionalnog oštećenja preostalog bubrega (jer je jedan bubreg prije povrede bio van funkcije) u lakom stepenu, što je uzrokovalo umanjenje životne sposobnosti u procentu od 12%, a da je povreda ramena dovela do umanjenja opće životne sposobnosti u procentu od 6%, te je sud cijeneći žalbu apelanta i tuženog našao da su obje žalbe djelimično osnovane, zbog čega je preinačio presudu.

7. Apelant se žali da su pobijane presude rezultat povreda materijalnog i procesnog prava, te pogrešne i nepotpune ocjene dokaza, te pobija nalaz vještaka, kao dokaz na kom je sud bazirao svoje odluke. Smatra da mu je na ovaj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud konstatuje da je Općinski sud proveo postupak i primjenio važeće materijalno pravne propise. Kantonalni sud je nakon održane rasprave djelimično uvažio žalbe i prinačio presudu, dajući jasne i nedvosmislene razloge za takvu odluku.

11. Nezadovoljstvo apelanta presudom Općinskog, a zatim i Kantonalnog suda u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U kontekstu navedenog, budući da je Općinski sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da je Kantonalni sud preinačio navedenu odluku dajući jasne razloge za to i pozivajući se na relevantne odredbe zakona, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj Gž 693/05 od 19. decembra 2005. godine. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud ponovo saslušao vještaka, te je detaljno obrazložio zašto su djelimično osnovani žalbeni navodi, odnosno neosnovani prigovori apelanta vezani za način utvrđivanja njegovih povreda, odnosno odmjeravanja naknade, što je po shvatanju Ustavnog suda u skladu Zakonom o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i u okviru standarda koje pred sud postavljaju pravila pravičnog suđenja.

13. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-454/06 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio