Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1487/06 (M. R.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1487/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1487/06, rješavajući apelaciju Mirsada Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Ramića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-120/05 od 13. aprila 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banjaluke, podnio je, 22. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-120/05 od 13. aprila 2006. godine.
2. Apelant je pred Osnovnim sudom u Banja Luci pokrenuo postupak radi povrata na posao i naknade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Apelant je u tužbi istakao da je bio zaposlen kod tužene (Grad Banja Luka, Profesionalna vatrogasna brigada) do 30. septembra 1992. godine, kada je bez rješenja udaljen sa posla sa obrazloženjem da će mu biti javljeno kada da se vrati na posao. Apelant je, 9. septembra 1998. godine, podnio zahtjev za povrat na posao, i nakon što mu nije udovoljeno zahtjevu, pokrenuo je predmetni sudski postupak.
3. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci, broj RS-294/98 od 24. januara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj Ž-120/05 od 13. aprila 2006. godine, odbačen je kao nedopušten tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da sud utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos, da se oglasi ništavim rješenje tužene, broj 07-126-169/92 od 19. oktobra 1992. godine, naloži tuženoj da ga vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj školskoj spremi i radnoj sposobnosti stečenoj radom, kao i da mu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati 54. 775,32 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. decembra 2004. godine pa do konačne isplate kao i troškove postupka.
4. Apelant ističe da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13. Evropske konvencije i član 1. Sporazuma o ljudskim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je primjenio odredbe Zakona o državnoj upravi («Službeni list SRBiH» broj 8/90) koji je kao specijalni zakon bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu i kojim je propisana zaštita prava iz radnog odnosa. Ovim zakonom je regulisano da ako radnik smatra da mu je rješenjem rukovodećeg funkcionera povrijeđeno neko pravo ima pravo da u roku od 15 dana tom funkcioneru podnese prigovor, a funkcioner je dužan u roku od 30 dana od podnesenog prigovora da odluči o istom. Ukoliko ne odluči prigovor se smatra odbijenim. Protiv rješenja funkcionera radnik ima pravo pravo na zaštitu svojih prava kod suda udruženog rada, odnosno kod drugih zakonom određenih organa. Takođe, sud se pozvao na supsidijarnu primjenu Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa SFRJ («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90), kao opšteg zakona koji je u relevantno vrijeme bio na snazi, i kojim je u odredbama iz člana 80. stav 2. bilo propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ima pravo da u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je radnik saznao za povredu tog prava, podnese prigovor nadležnom organu u preduzeću. Član 83. stav 1. ovog zakona je dalje, propisivao da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Nadalje, sud je ustanovio da je nakon ukidanja ratnog stanja apelant trebao podnijeti zahtjev-prigovor i tražiti da se riješi njegov radno pravni status.
9. Drugostepeni sud je potvrdio odluku Osnovnog suda, posebno ukazujući da se dan saznanja za povredu određenog prava ne može samo cijeniti prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa, nego i prema danu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su njegova prava povrijeđena i kada je objektivno bio u mogućnosti da zatraži internu, a zatim i sudsku zaštitu.
10. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanata, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, a u obrazloženju rješenja sudovi su naveli da apelant nije blagovoremeno podnio tužbu prvostepenom sudu. Osnovni sud je zaključio da se apelant nije mogao osloboditi obaveze da iskoristi pravo na prigovor poslodavcu, u odnosu na radnje kojim je došlo do povrede njegovog prava iz radnog odnosa. Prema zakonskim odredbama bio je obavezan da podnese prigovor u roku od 15 dana od saznanja za povredu, ili u roku od 15 dana od 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje. Međutim, apelant je propustio da to učini, te je podnio prigovor poslodavcu tek 9. septembra 1998. godine.
11. Apelant je u toku cijelog postupka pred nižestepenim sudovima pokušavao da opravda svoje nepostupanje činjenicom da nije znao da mu je prestao radni odnos, jer nikada nije dobio rješenje o prestanku radnog odnosa. Međutim, sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant morao biti svjestan da mu je radni odnos prestao jer nije odlazio na posao, nije primao platu, niti je imao bilo kakava prava iz radnog odnosa. Prema tome, apelant nije argumentovano opravdao činjenicu propusta podnošenja prigovora poslodavcu, odnosno neblagovremenog podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelant nije opravdao tvrdnju da je podnošenje zahtjeva za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa poslodavcu, odnosno podnošenje tužbe u zakonom propisanim rokovima, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njega, zbog čega bi formalne odluke Okružnog suda predstavljale povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je sve vrijeme tvrdio da je prekid njihovog radnog odnosa bio protivzakonit. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović