Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2498/07 (S. O.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pozitivne obaveze
  • Nematerijalna šteta
  • Upravni postupak
  • Pozitivna obaveza
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2498/07

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2498/07, rješavajući apelaciju Savke Ožegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Savke Ožegović.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, na osnovu člana 74. stav 4.

Pravila Ustavnog suda, da hitno okonča postupak izvršenja Zaključka općinskog načelnika broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004.

godine.

Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, u skladu s članom 74. stav 5.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Nalaže se Općini Sanski Most, u skladu s članom 76. stav 2.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Slavki Ožegović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog neokončanja postupka administrativnog izvršenja.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Savka Ožegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta podnijela je 7. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja rješenja općinskog načelnika Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općina) broj Up-1-03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine koje je dopušteno Zaključkom Općinske službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Općinska služba) o dozvoli izvršenja prinudim putem, broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine. Apelantica je tražila i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio sadašnjem posjedniku Sadeti Beglerbegović (u daljnjem tekstu: izvršenik) prodaju sporne garaže do predaje dijela garaže apelantici te naložio zabilježbu privremene mjere u zemljišnim knjigama.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinske službe i izvršenika je zatraženo 7. septembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinska služba je odgovor na apelaciju dostavila 25. septembra 2007. godine, a izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinske službe je dostavljen apelantu 22. oktobra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Općine broj Up-1-03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine, donesenom u ponovnom postupku, usvojen je apelanticin zahtjev za povrat ½ garaže-šupe koja se nalazi u Sanskom Mostu, u prizemlju stambene zgrade u kojoj se nalazi apelanticin stan, tako da se predmetna nekretnina, koju privremeno koristi Sadeta Beglerbegović, vraća u posjed apelantici. Tačkom tri izreke rješenja utvrđena je obaveza privremenom korisniku da predmetne nekretnine napusti odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja, a tačkom četiri je konstatirano da žalba na rješenje ne odlaže njegovo izvršenje. U rješenju je navedeno da je u upravnom postupku utvrđeno da je apelantica savjesni posjednik ½ garaže-šupe, da predmetno ½ garaže-šupe koristi bez pravnog osnova Sadeta Beglerović, koja je izjavila da je predmetnu garažu i stan kupila od svog brata Seada Hedera, da nije sporno da je prethodno apelantica koristila ½ garaže sa Seadom Hederom, te da su saslušani svjedoci izjavili da su im uz dodijeljene stanove dodijeljene na korištenje i garaže, a da je apelantica garažu koristila zajedno sa Seadom Hederom. Stoga je Općina, nalazeći da su ispunjeni uvjeti iz člana 12. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, udovoljila apelanticinom zahtjevu za povrat ½ garaže.

7. Rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okolice Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-259-UP-2/04 od 30. augusta 2004. godine odbijena je žalba Sadete Beglerbegović izjavljena protiv rješenja Općine, sa obrazloženjem da razloge na kojim je Općina utemeljila svoju odluku uvažava i Ministarstvo. Dalje se navodi da je prigovor kojim je apelantica neblagovremeno podnijela zahtjev za povrat garaže neosnovan, budući da prema članu 11. stav 4. Zakona o prestanku primjene pravo na traženje vraćanja nekretnine u posjed ne podliježe zastari.

8. Rješavajući zahtjev apelantice kao tražioca izvršenja Općina je donijela Zaključak broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine, kojim je dopustila izvršenje prinudnim putem rješenja kojim je izvršenik Sadeta Beglerbegović dužna iseliti i napustiti ½ garaže-šupe, utvrdila da će izvršenje provesti službenik organa uprave 15. oktobra 2004. godine u 11.00 sati, da će se izvršenje provesti na trošak izvršenika, o čemu će se donijeti poseban zaključak, da će se izvršenje provesti uz asistenciju organa Policijske uprave te da žalba protiv zaključka ne odlaže izvršenje.

9. Presudom Kantonalnog suda broj U-173/04 od 6. februara 2006. godine odbijena je kao neosnovana tužba izvršenika usmjerena na poništenje rješenja Ministarstva, a Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-483-UP-2/04 od 14. marta 2007. godine odbijena je žalba izvršenika izjavljena protiv zaključka o dozvoli izvršenja.

10. S ciljem izvršenja Zaključka broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine, Općinska služba je zakazala novu deložaciju za 11. maj 2007. godine. Prema zapisniku sačinjenom na licu mjesta utvrđeno je da se u posjedu garaže nalazi Alija Kuduzović, koji je na osnovu kupoprodajnog ugovora sačinjenog 10. novembra 2005. godine sa Seadom i Vesnom Heder, koje je zastupao izvršenik, postao vlasnik stana i predmetne garaže te se, na osnovu Rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda broj DN-494/05 od 14. decembra 2005. godine, uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina upisanih u KPU broj 174/200 KO Sanski Most.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da je zbog neprovođenja Rješenja Općine Sanski Most broj Up-1- 03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine i Zaključka broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine došlo do povrede njenog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi hronologiju predmetnog upravnog postupka, ističe da postupak pred nadležnim organima traje od 28. augusta 2003. godine i da do danas nije okončan, smatra da joj je nepostupanjem prvostepenog organa uprave Općine i neizvršenjem rješenja o povratu u posjed sporne nekretnine povrijeđeno ustavno pravo na «pristup sudu» kao elementu prava na pravično suđenje. Dalje se navodi da je pristup nadležnom upravnom organu formalno bio omogućen, budući da je o apelanticinom zahtjevu organ u relativno kratkom roku donio rješenje o povratu, ali da taj pristup nije bio djelotvoran jer apelantica ne može ući u posjed sporne garaže. Apelantica konačno navodi da se Općina umiješala u njeno pravo na imovinu tako što nije izvršila svoje pravomoćno i izvršno rješenje. Konačno, apelantica je zatražila da Ustavni sud, u skladu sa dosadašnjom praksom, obaveže Općinu da joj naknadi nematerijalnu štetu zbog učinjene povrede prava.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Općinska služba navodi hronologiju rješavanja apelanticinog zahtjeva za povrat ½ garaže, ističe da zaključak o dozvoli izvršenja prinudnim putem nije izvršen 15. oktobra 2004. godine zbog toga što su učesnici upravnog postupka koristili redovna pravna sredstva, te da deložacija zakazana za 11. maj 2007. godine nije izvršena zbog toga što se u posjedu sporne nekretnine više ne nalazi izvršenik već Alija Kuduzović koji je, po osnovu kupoprodajnog ugovora koji je proveden kroz zemljišne knjige, postao vlasnik predmetne nekretnine. Stoga Općinska služba tvrdi da izvršenje predmetnog zaključka nije provedeno iz objektivnih razloga te smatra da su zbog toga neosnovani apelanticini navodi o povredi njenih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Uz odgovor na apelaciju Općinska služba je dostavila fotokopije predmetnog spisa.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

«Član 5. stav 1.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja Član 220. stav 4.

Žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je ovim ili drugim zakonom ili samim zaključkom drukčije određeno.

Član 271. stav 1.

Izvršenje se provodi protiv osobe koja je obavezna da ispuni obavezu (izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ili pravnih slijednika.

Član 275. stav 1.

Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dozvoljena je žalba nadležnom drugostepenom organu.

Član 278. stav 1.

Organ nadležan za administrativno izvršenje obavezan je po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi da je obaveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obavezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto.»

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

18. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. Djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen, već i da je u praksi uspješan.

19. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja zaključka o dozvoli izvršenja pravomoćnog rješenja. Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u predmetima koji su se odnosili na neizvršenje pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude zaključio da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

21. S obzirom na navode apelacije Ustavni sud zaključuje da apelantica pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu, konkretnije nadležnom upravnom organu, u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da apelantica nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodila provođenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i

3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica smatra da je neizvršenjem Zaključka o dozvoli izvršenja rješenja broj Up- 1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

24. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.»

25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»

26. Evropski sud za ljudska prava smatra da ova odredba «u biti garantira pravo na imovinu» i «sadrži tri različita pravila». Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A, br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se poduzmu adekvatne mjere, negativno utiču na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti «je li uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 69).

27. Preduvjet za razmatranja apelanticinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje je li apelantica uopće imala «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Rješenjem Općine broj Up-1-03-372- 498/98 od 28. jula 2004. godine usvojen je apelanticin zahtjev za povrat ½ garaže-šupe koja se nalazi u Sanskom Mostu, u prizemlju stambene zgrade u kojoj se nalazi apelanticin stan, jer je u postupku utvrđeno da je apelantica bila savjesni posjednik ½ predmetne garaže koju je, prema stanju spisa, dobila od RO ŠIP «Sana» Sanski Most zajedno sa stanom te da ju je koristila sa Seadom Hederom. Navedeno utvrđenje nije sporila ni izvršenik Sadeta Beglerbegović, te Ustavni sud smatra nespornim da ½ garaže-šupe, predstavlja apelanticinu imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da prema tome apelantica ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.

29. Stoga, imajući u vidu navode apelacije te predočenu dokumentaciju, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom slučaju radi o propustu vlasti da djelotvorno zaštiti apelanticino pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud podsjeća da koncept prava na imovinu podrazumijeva kako negativnu obavezu države da se uzdrži od miješanja u imovinu tako i pozitivnu obavezu države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine u smislu obaveze države da osigura djelotvornu zaštitu individualnih prava (vidi Evropska komisija, Odluka broj 20357/92 od 7. marta 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80) tako da definiše, kontroliše i, po potrebi, sankcioniše aktivnosti onih koji ometaju druge u ostvarivanju prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

30. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj država s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze mora donijeti zakone kojima se, između ostalog, definišu dozvoljene granice ljudske djelatnosti, a onda djelotvorno provoditi ustanovljene mehanizme prevencije, kontrole i sankcionisanja nedozvoljenog ponašanja. Stoga ako neko, kao u konkretnom slučaju izvršenik, bez pravnog osnova odnosno bez privremenog rješenja koristi ½ apelanticine garaže-šupe, koja je apelantici dodijeljena prilikom dodjele stana, javna vlast mora reagirati i takvo ponašanje sankcionirati kako bi se zaštitilo apelanticino ustavno pravo na mirno uživanje imovine.

31. U konkretnom slučaju, nadležni organi Općine su, postupajući po apelanticinom zahtjevu, prema važećim propisima donijeli rješenje kojim su sankcionirali bespravno korištenje apelanticinog dijela garaže-šupe tako da je korisniku garaže Sadeti Beglerbegović naloženo da napusti predmetnu nekretninu odmah, a najkasnije u roku od petnaest dana. Međutim, Ustavni sud naglašava da samo donošenje rješenja, kojim se korisniku nalaže napuštanje dijela predmetne nekretnine, te donošenje zaključka o dozvoli izvršenja navedenog rješenja, nije dovoljno da bi se smatralo da je država preko svojih organa ispunila svoju pozitivnu obavezu i zaštitila apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, jer propust vlasti da okonča postupak administrativnog izvršenja predstavlja povredu pozitivnih obaveza države iz člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. godine, serija A, br. 315-C, str. 54, stav 40. kao i Ustavni sud, Odluku AP 3255/06 od 5. aprila 2007. godine).

32. Dakle, u apelanticinom slučaju Općina je, u okviru pozitivne obaveze provođenja efektivnih mjera s ciljem zaštite prava na mirno uživanje imovine, provela postupak i utvrdila da ½ garaže-šupe koja, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, predstavlja apelanticinu imovinu, koristi bespravno odnosno bez privremenog rješenja Sadeta Beglerbegović, što predstavlja miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, ali evidentno je da Općina nije blagovremeno poduzela mjere kojim bi prekinula da bespravni korisnik kontinuirano povređuje apelanticino pravo na mirno uživanje imovine.

33. Štaviše, zbog propusta nadležnog organa Općine da odmah provede rješenje o izvršenju i zaključak o dozvoli izvršenja, budući da žalba na rješenje odnosno zaključak ne odlaže izvršenje, apelantica je došla u poziciju da je u posjed garaže ušlo treće lice koje je, na osnovu ugovora o kupoprodaji, postalo vlasnik predmetne nekretnine te se kao takvo i upisalo u zemljišne knjige. Naime, u situaciji kad je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine određeno da će se prinudno izvršenje provesti 15. oktobra 2004. godine, pozivanje Općine da zaključak nije proveden zbog toga što su učesnici upravnog postupka koristili redovna pravna sredstva nema uporišta u pozitivnim propisima, jer prema odredbama člana 220. stav 4. Zakona o upravnom postupku žalba protiv zaključka o dozvoli izvršenja ne odlaže izvršenje rješenja i nema zakonskog uporišta za propust javne vlasti da, u skladu s načelom zaštite prava građana i javnog interesa iz člana 5, načelom efikasnosti iz člana 6. i načelom ekonomičnosti iz člana 14. Zakona o upravnom postupku, brzo i efikasno ne okonča konkretnu upravnu stvar.

34. Nadležni organi Općine bili su dužni da, u smislu odgovarajućih odredbi Zakona o upravnom postupku, okončaju predmetni postupak što, bez obzira na protek vremena od dana kada je treće lice postalo vlasnik predmetne garaže (novembar 2005. godine) odnosno od utvrđivanja te okolnosti na licu mjesta (11. maja 2007. godine), do danas nisu učinili. Dakle, Ustavni sud smatra da se kršenje apelanticinog prava na mirno uživanje imovine produžava neokončanjem postupka administrativnog izvršenja u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku, budući da je ostvarivanje ovog apelanticinog prava pred nadležnim upravnim organom, nezavisno od činjenice da je postupak za vraćanje ½ garaže-šupe započeo 28. augusta 2003. godine te da je nadležni organ donio rješenje o povratu i zaključak o dozvoli izvršenja, krajnje neizvijesno.

35. Imajući u vidu navedeno, nesporno je da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da reagira blagovremeno i konzistentno u pogledu apelanticinog prava na zaštitu od bespravnog uznemiravanja njenog prava na mirno uživanje imovine, te je nesporno da blagovremeno neprovođenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja, odnosno nepreduzimanje koraka na okončanju predmetnog postupka, predstavlja kršenje apelanticinog prava na mirno uživanje imovine koje je garantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

36. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. Apelantica je zatražila da Ustavni sud, u skladu sa dosadašnjom praksom, obaveže Općinu da joj naknadi nematerijalnu štetu zbog učinjene povrede prava. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

38. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu odredbe Zakona o upravnom postupku koje reguliraju postupak izvršenja, te okolnost da je članom 220. stav 4. navedenog zakona regulirano da žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je ovim ili drugim zakonom ili samim zaključkom drukčije određeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku. S obzirom da Zaključak o dozvoli izvršenja broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine do danas, dakle pune tri godine, nije izvršen odnosno da zbog propusta nadležnog organa predmetni postupak još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznosi 900,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Općina Sanski Most u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na mirno uživanje imovine u situaciji kad je nadležna služba Općine propustila da blagovremeno provede zaključak o dozvoli izvršenja te kad je, s obzirom na novonastale okolnosti, propustila, bez objektivnog i razumnog opravdanja, da preduzme daljnje korake iz svoje nadležnosti na okončanju postupka administrativnog izvršenja.

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.

42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović