Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-456/06 (V. Đ. i drugi)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-456/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 456/06, rješavajući apelaciju Vukadina Đorđevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vukadina Đorđevića, Miloša Ikonića, Petra Pejića, Lazara Plemića, Milice Đević, Nedeljka Mićevića, Neđe Markovića, Milivoja Milanovića, Radovana Mališa, Miloša Lalovca, Nikole Lalovca, Mike Pljevaljčića, Jove Kovača, Novice Zečevića, Milana Kokošara, Dušanke Arsenić, Tome Radovanovića, Nikole Blagojevića, Fime Mastilo, Mile Pavlovića i Dušanke Andrić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-256/05 od 6. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Foči, broj P-260/03 od 22. decembra 2004. godine. zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vukadin Đorđević, Miloš Ikonić, Petar Pejić, Lazar Plemić, Milica Đević, Nedeljko Mićević, Neđo Marković, Milivoje Milanović, Radovan Mališ, Miloš Lalovac, Nikola Lalovac, Miko Pljevaljčić, Jovo Kovač, Novica Zečević, Milan Kokošar, Dušanka Arsenić, Tomo Radovanović, Nikola Blagojević, Fima Mastilo, Mile Pavlović i Dušanka Andrić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijeli su 3. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-256/05 od 6. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-260/03 od 22. decembra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-260/03 od 22. decembra 2004. godine, obavezan je prvotuženi Fond PIO RS Bijeljina, Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond PIO) da apelantima na ime štete zbog neisplaćenih penzija za mjesece juni, juli, august i septembar 2000. godine, isplati iznose navedene u izreci presude za svakog apelanta pojedinačno, s tim što će se isplata izvršiti u skladu sa čl. 7. i 8. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 63/04, u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu). Tačkom dva izreke apelanti su odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva u pogledu isplate kamata na dosuđene iznose zaostalih penzija budući da je članom 6. Zakona o unutrašnjem dugu propisano da se kamata na opšte obaveze iz člana 4. tog zakona otpisuje. Tačkom tri izreke presude apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom protiv drugotuženog Ministarstva finansija RS. Tačkom četiri izreke presude Fond PIO je obavezan da apelantima plati troškova parničnog postupka u iznosu od 2.804,00 KM u roku od trideset dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da nije sporan ni osnov ni visina tužbenog zahtjeva kada je u pitanju obaveza Fonda PIO za namirenje apelanata isplatom zaostalih penzija, te je navedeno da neisplaćene penzije za apelante predstavljaju štetu u smislu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 27/78, »Službeni glasnik RS« br. 17/93 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), pa je Fond PIO u obavezi da isplatom zaostalih penzija obešteti apelante. Osnovni sud je dalje naveo da je članom 4. stav 1. tačka 4. Zakona o unutrašnjem dugu određeno da u opšte obaveze spadaju i penzije–obaveze Fonda PIO po osnovu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS», broj 106/05, prečišćeni tekst-u daljnjem tekstu Zakona o PIO), i to neisplaćene penzije sa stanjem na dan 31. decembar 2002. godine. Dalje je navedeno da će se obaveza Fonda PIO izvršiti u skladu sa odredbama čl. 7. i 8. Zakona o unutrašnjem dugu, kojima je određen način izmirenje–isplata zaostalih penzija, da je Zakonom također prihvaćena ta obaveza, ali da nije izražena u pojedinačnim iznosima za svakog od apelanata u valuti KM, te da Vlada RS nije u propisanom roku od 90 dana od dana stupanja na snagu zakona donijela akt kojim će odrediti dinamiku i visinu gotovinske isplate. Osnovni sud je stoga ocijenio da apelanti, imajući u vidu da su tužbe podnesene sudu prije donošenja Zakona o unutarnjem dugu, imaju pravni interes da se utvrdi iznos neisplaćenih penzija za svakog apelanta pojedinačno i Fond PIO obaveže na isplatu istih. Osnovni sud je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženog Ministarstvo finansija RS, te je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbio kao neosnovan, shodno odredbama člana 161. Zakona o PIO, jer je Fond PIO krajnji obaveznik prema apelantima isplate zaostalih penzija, zbog čega apelanti i trpe štetu neisplatom zaostalih penzija za mjesec juni, juli, august i septembar 2000. godine. Budući da je članom 6. Zakona o unutarnjem dugu propisano da se kamate otpisuju u cjelosti, te da u Budžetu RS za tu namjenu nisu obezbijeđena sredstva, sud je odbio apelante sa dijelom tužbenog zahtjeva usmjerenim na kamate na dosuđeni iznos glavnice.
4. Rješenjem, broj Gž-256/05 od 6. februara 2006. godine, Okružni sud je, rješavajući po žalbama apelanata i prvotuženog Fonda PIO, ukinuo presudu prvostepenog suda i odbacio tužbu apelanata sa obrazloženjem da prvostepeni sud u ovom sporu nije pravilno primijenio zakon. Okružni sud je naveo da su prava apelanata utvrđena u upravnom postupku na osnovu posebnih rješenja o utvrđivanju penzije za svakog apelanta pojedinačno (pravu na penziju, iznosu penzije, načinu i vremenu isplate), te da iz tih razloga nije potrebno ponovo u parničnom postupku utvrđivati da apelanti imaju pravo na isplatu penzije, odnosno, da su pretrpjeli štetu. Ovo tim prije što u spisu nema dokaza da je nadležni organ utvrdio prestanak prava apelanata na isplatu penzija. Okružni sud je naveo da u slučaju neizvršenja rješenja o isplati penzije donesenog u upravnom postupku apelanti imaju mogućnost da pokrenu postupak izvršenja pred nadležnim sudom u smislu odredbi Zakona o upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02) te je sud stoga zaključio, pozivajući se na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 740/04 od 13. septembra 2005. godine, da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo budući da je u parničnom postupku odlučivao o pravnoj stvari koja spada u domen izvršnog postupka. S obzirom da prvostepeni sud nije bio nadležan da u parničnom postupku rješava o konkretnoj pravnoj stvari, a budući da sud u smislu člana 16. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) u toku cijelog postupka pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, Okružni sud je utvrdio da je počinjena povreda odredbe člana 227. stav 2. ZPP, te je ukinuo presudu prvostepenog suda i odbacio tužbu apelanata.
5. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode i povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije smatrajući da su diskriminirani u vezi sa ostvarivanjem naprijed navedenih ustavnih prava te ističu da se na ovaj predmet ne mogu retroaktivno primjeniti odredbe Zakona o unutrašnjem dugu koji nije ni bio donesen u vrijeme podnošenja tužbi, već odredbe ZOO i Zakona o PIO, da je neosnovan zaključak suda da drugotužena nije pasivno legitimisana, kao i da se Okružni sud nije mogao pozvati na odredbe člana 16. ZPP. Apelanti dalje navode da su svoje pravo na isplatu zaostalih penzija mogli ostvariti samo u parničnom a ne i izvršnom postupku, da je visina potraživanja apelanata bila sporna, te je bilo potrebno izvršiti ili vještačenje ili uvid u podatke prvotuženog, te da rješenja o utvrđivanju početka ostvarivanja prava i visina tih prava nisu bila podobna za izvršenje budući da «su podložna promjenama zbog povećanja, usaglašavanja, djelimičnih isplata i sl, pa je na osnovu izreke takvih rješenja komplikovano ili čak nemoguće utvrditi visinu novčanih obaveza koja dospijevaju mjesečno», pa apelanti smatraju da se radi o spornim potraživanjima. Apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje naročito sa aspekta prava na pristup sudu i pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje apelanti navode da su u navedenom postupku postali žrtve diskriminacije budući da je Okružni sud u istim pravnim situacijama u nekoliko drugih slučajeva postupio na drugačiji način u smislu da je udovoljio tužbenom zahtjevu za isplatu penzija i kamata.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj A
P-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Dalje, Ustavni sud konstatira da je u svojoj odluci AP-1707/06 od 26. juna 2007. godine, razmatrajući apelaciju drugih lica zastupanih po istom punomoćniku, protiv odluke istog suda, podnesenu zbog povrede istih ustavnih prava na koju se pozivaju apelanti u ovom predmetu, u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciju, zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, i povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa uživanjem tih prava budući da nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelana, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan; da u postupku nije odlučeno o meritumu tužbenog zahtjeva već da će se o tome eventualno odlučivati u izvršnom postupku, ukoliko apelanti podnesu takav prijedlog, zbog čega i nije moglo doći do povrede prava na imovinu niti je pronašao elemente koji bi ukazivali da su apelanti diskriminirani u vezi sa uživanjem ustavnih prava na koja ukazuju.
9. Razlozi navedeni u odluci Ustavnog suda broj AP-1707/06 od 26. juna 2007. godine godine se u cijelosti odnose i na ovu odluku pa, iz istih razloga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović