Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2536/06 (A. S.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2536/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2536/06, rješavajući apelaciju Aiše Selimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aiše Selimović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-965/05 od 4. maja 2006. godine, Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1018/04 od 21. decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-

1108/02 od 14. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aiša Selimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Sminka Smajlović, advokat iz Tuzle, podnijela je 30. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-965/05 od 4. maja 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1018/04 od 21. decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1108/02 od 14. maja 2004. godine.

2. Rješenjem Samoupravne interesne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, Stručna služba Radna jedinica filijala Tuzla (čiji je pravni sljednik Federalni zavod penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar, Kantonalna adiministrativna služba Tuzla, u daljnjem tekstu: vlasnik stana) broj 284/90 od 22. marta 1990. godine, Božici Tešić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je dodijeljen stan u ulici Stupine B-6, ulaz 4, sprat I, stan broj 3, Tuzla, za koji je zaključila ugovor o korištenju, broj 703/89 od 24. maja 1990. godine.

3. Međutim, u postupku koji su pokrenuli Ibrahim Selimović, suprug apelantice, i još jedanaest drugih osoba, pred nadležnim sudom u vezi sa raspodjelom stanova od strane vlasnika stana, uključujući i predmetni stan, odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-806/89 »S» od 4. juna 1990. godine, između ostalog, poništena je konačna rang lista vlasnika stana, broj 01-

124/89 od 13. decembra 1989. godine, osim u dijelu koji se odnosi na Marka Pranjića, Odluka vlasnika stana, broj 01-2/90 od 9. janura 1990. godine, u dijelu gdje su dodijeljeni stanovi, uključujući i predmetni stan, i konačna odluka vlasnika stana, broj 10-122/90 od 22. marta 1990. godine, na osnovu kojih je, između ostalog, dodijeljen predmetni stan tužiteljici, te naloženo vlasniku stana, da nakon ponovnog bodovanja, izvrši ponovnu raspodjelu spornih stanova (navedeno je potvrđeno u žalbenom postupku odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine, broj Ž-4408/89 od 3. aprila 1991. godine).

4. Odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine, broj Ž-4408/89 od 3. aprila 1991. godine djelimično je uvažena žalba vlasnika stana te je odluka Osnovnog suda, broj Rs-806/89 »S» od 4. juna 1990. godine, ukinuta u dijelu u kojem je udovoljeno zahtjevu apelanticinog supruga (za uvrštavanje u rang listu prioriteta za dodjelu stanova, za priznanje propisanih bodova te za naknadu troškova poostupka), te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak.

5. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio odluku, broj Rs-259/91 «S» od 23. septembra 1991. godine kojom je udovoljio zahtjevu apelanticinog supruga za poništenje konačne rang liste vlasnika stana i odluke o odbijanju njegovog prigovora te je naložio vlasniku stana da apelanticinog supruga uvrsti na rang listu i boduje ga po svim kriterijima te da izvrši ponovnu dodjelu predmetnih stanova. Međutim rješenjem Suda udruženog rada, broj Ž-3468/91 od 15. januara 1992. godine, ponovno je uvažena žalba vlasnika stana te je ukinuta prvostepena odluka u dijelu u kojem je usvojen zahtjev apelanticinog supruga te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje.

6. Konačno, odlukom Osnovnog suda, broj Rs-12/92 »S» od 30. marta 1992. godine (koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Višeg suda u Tuzli, broj Gž-

1013/92 od 1. decembra 1993. godine), obavezan je vlasnik stana da apelanticinog supruga uvrsti na rang listu za dodjelu stanova povodom oglasa za dodjelu stanova od 1. juna 1989. godine, boduje ga, a nakon toga ponovo odluči o dodjeli stana imenovanom.

7. Predmetni stan je zatim, rješenjem vlasnika stana, broj 04-105/96 od 10. juna 1996. godine, dodijeljen apelantici, kao supruzi umrlog Ibrahima Selimovića, koja je otkupila predmetni stan te ga na osnovu ugovora o kupoprodaji, broj Ov. II-3343/00 od 19. maja 2000. godine, uknjižila kao svoje vlasništvo.

8. Postupajući po tužbi tužiteljice protiv vlasnika stana i apelantice radi poništenja ugovora o prodaji stana, Općinski sud je presudom, broj P-1108/02 od 14. maja 2004. godine, utvrdio da je ništav ugovor o prodaji predmetnog stana, zaključen između vlasnika stana i apelantice, kao nosioca stanarskog prava, ovjeren pod br. Ov. 3343/00 od 19. maja 2000. godine, te je naložio brisanje svih upisa prava vlasništva u korist apelantice u knjizi položenih ugovora Općinskog suda br. 384/00, broj pod ul. 536, zk. ul. br. 9630 KO Tuzla. Tačkom dva izreke presude odbačen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da sud obaveže apelanticu da se iseli iz predmetnog stana i isti preda tužiteljici.

9. Općinski sud je naveo da, kako iz činjeničnog stanja prozilazi da je tužiteljica predmetni stan dobila 1990.godine i zaključila ugovor o korištenju istog, a zatim u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, konkretnije 1994. godine napustila stan, tužiteljici pripada pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Opći mirovni sporazum). Budući da je apelantica predmetni stan dobila od strane vlasnika stana na osnovu rješenja iz 1996. godine, ista se ima smatrati privremenim korisnikom, u smislu odredbe člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Općinski sud je dalje konstatovao da je odluka Osnovnog suda, broj Rs-12/92 «S» od 30. marta 1992. godine, irelevantna za ovu pravnu stvar, jer su Zakonom o prestanku primjene proglašeni ništavim svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u članu 1. stav 1. spomenutog zakona. Stoga tužiteljica, kao prijeratna nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, ima opravdan pravni interes u smislu odredbe člana 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/93, «Službene novine FBiH», br. 29/03- u daljnjem tekstu: ZOO) da traži utvrđenje da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, kako bi konačno u upravnom postupku ista stupila u posjed predmetnog stana, sa zahtjevom za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. U pogledu tužbenog zahtjeva koji je odbačen, Općinski sud je naveo da isti u suštini predstavlja zahtjev za vraćanje predmetnog stana, za što je nadležan organ uprave.

10. Postupajući po žalbama vlasnika stana i apelantice protiv presude Općinskog suda, broj P-1108/04 od 14. maja 2004. godine, Kantonalni sud je presudom, broj Gž-1018/04 od 21. decembra 2004. godine, odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu u stavu jedan izreke, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

11. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, jer je, prestankom važenja rješenja o dodjeli predmetnog stana apelantici i ugovora o korištenju predmetnog stana, budući da su isti, u smislu člana 2. stav 3. Zakon o prestanku primjene, doneseni odnosno zaključeni između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestao i osnov za njegovo egzistiranje u smislu odredbe člana 52. ZOO. Osim toga, predmetni kupoprodajni ugovor protivan je, na osnovu člana 103. ZOO, prinudnom propisu, odnosno, Zakonu o prestanku primjene, jer tužiteljica ima pravo na vraćanje predmetnog stana u smislu odredbe člana 3. stav 2. tog zakona i Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma jer je zahtjev za povrat predmetnog stana podnijele u zakonom propisanim rokovima (član 5. Zakona). Nadalje je navedeno da odlukom Osnovnog suda, broj Rs-12/92 «S» od 30. marta 1992. godine, ne samo da nije poništena odluka (rješenje) o dodjeli predmetnog stana tužiteljici, već nije ni poništena rang lista o dodjeli 10 stanova po oglasu od 1. juna 1989. godine. Dalje je navedeno da je neosnovan i žalbeni prigovor da je tužiteljica nepravilno postavila tužbeni zahtjev, jer nije tražila da se prethodno utvrdi da je prestao da važi ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključila apelantica, s obzirom da je isti, kao i odluka o dodjeli stana apelantici, prestali da važe po samom Zakonu o prestanku primjene (član 2. stav 3.).

12. Apelantica je zatim izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1018/04 od 21. decembra 2004. godine, koju je Vrhovni sud presudom, broj Rev-

965/05 od 4. maja 2006. godine, odbio.

13. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud dao valjane razloge, koje je, u potpunosti, kao pravilne, prihvatio i Vrhovni sud nalazeći da su neosnovani navodi apelantice prema kojim su, rješenje o dodjeli predmetnog stana tužiteljici, kao i ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključila, ništavi zbog postojanja pravosnažne presude Osnovnog suda, broj Rs-12/92 »S» od 30. marta 1992. godine, jer je navedenom presudom samo poništena konačna odluka vlasnika stana kojom je odbijen zahtjev apelanticinog supruga za uvrštenje na rang listu za dodjelu stanova te je vlasnik stana obavezan da apelanticinog supruga uvrsti na Listu za dodjelu stana. Dalje je navedeno da je tužiteljica aktima vlasnika stana dobila predmetni stan na korištenje i isti koristila godinama u svojstvu nosioca stanarskog prava koje joj nije prestalo niti po odredbama Zakona o stambenim odredbama niti po Zakonu o prestanku primjene. Novo raspolaganje predmetnim stanom od strane vlasnika stana je kršenje odredbi Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima, te je navedeno da je drugostepeni sud dao detaljne razloge i pravilno našao, kao i prvostepeni sud, ništavim zaključeni kupoprodajni ugovor između tuženih, gašenje rješenja o dodjeli predmetnog stana apelantici, kao i ugovora o korištenju tog stana, čime je otpao osnov za kupoprodaju, a ima mjesta primjeni člana 103. ZOO.

14. Apelantica navodi da je pobijanim odlukama povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na dom, jer niti jedan sud nije valjano proučio presudu Osnovnog suda, broj Rs-12/92 »S» od 30. marta 1992. godine. Naime, apelantica smatra da je useljenje tužiteljice u predmetni stan bilo nepravilno i nezakonito od samog početka, s obzirom da je odluka o dodjeli predmetnog stana istoj poništena odlukom Osnovnog suda, broj Rs-808/89 «S» od 4. juna 1990. godine, kao i konačna rang lista o dodjeli, između ostalog, i predmetnog stana tužiteljici.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

16. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na dom

17. Apelantica u apelaciji osporava navedene odluke redovnih sudova tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantičin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantičinog «doma».

18. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definisao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

19. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da je, mada ne raspolaže tačnom informacijom o datumu useljenja apelantice u sporni stan, nesporno da je apelantica isti dobila na korištenje rješenjem od 10. juna 1996. godine i zatim uknjižila svoje pravo vlasništva na istom. Dalje, iz obrazloženja presude Općinskog suda, broj P-1108/02 od 14. maja 2004. godine, proizilazi da je tužiteljica tužbom tražila da se apelantica iseli iz predmetnog stana i isti joj preda, kao i da je Služba za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) donijela rješenje od 25. marta 2002. godine, kojim je potvrđeno tužiteljici svojstvo nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, koji trenutno koristi apelantica. Dakle, na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatuje da je apelantica u predmetnom stanu živjela kao u svom domu, te da je imala namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Apelantičin pravni status u vezi s predmetnim stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati njenim domom. Prema tome, iako je u skladu sa članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prestalo da važi stanarsko pravo apelantice, te je ona stekla status privremenog korisnika, navedeni status apelantice ne oduzima predmetnom stanu svojstvo «doma» u smislu Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud dalje konstatira da osporene odluke redovnih sudova nesporno predstavljaju «miješanje» u poštivanje apelanticinog «doma» ali da je miješanje u apelanticin dom zasnovano na članu 2. stav 3. Zakonu o prestanku primjene kojim je između ostalog propisano da svako stanarko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi te je u tom smislu prestao da važi ugovor o korištenju predmetnog stana, kao i samo stanarsko pravo apelantice, čime je prestao postojati i pravni osnov za valjano zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana a čija se valjanost cijenila u sudskom postupku okončanom osporenim presudama. Cilj donošenja pobijanih presuda bio je dosljedna primjena imovinskih zakona čijim odredbama je svim nosiocima stanarskih prava pod jednakim zakonskim uslovima pružena mogućnost povrata stanova, i propisana su prava privremenih korisnika na stanovima koje koriste na temelju odgovarajućih rješenja. S obzirom na navedeno, može se zaključiti da mješanjem u apelanticino pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njenog interesa da nastavi koristiti sporni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene imovinskih zakona. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci, AP-455/04 od 12. aprila 2005. godine, a vezano navedenu odredbu Zakon o prestanku primjene, konstatirao da se navedenom odredbom omogućava povrat licima koja su imala stanarska prava na tim stanovima prije rata te je zaključio «da zaštita prava tih lica predstavlja opravdan cilj za miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije» te da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma bilo «neophodna mjera u demokratskom društvu», u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.

21. U pogledu navoda apelantice da redovni sudovi nisu valjano proučili presudu Osnovnog suda, broj Rs-12/92 «S» od 30. marta 1992. godine, te da je useljenje tužiteljice u predmetni stan bilo nepravilno i nezakonito, Ustavni sud zapaža da su sudovi uzeli u obzir navedenu presudu, i dali jasno obrazloženje, pri čemu su iscrpno obrazložili zašto navodi i dokazi apelantice ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te stoga Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Ustavni sud, shodno navedenom, zaključuje, da su očigledno neosnovani apelanticini navodi.

22. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

Pravo na imovinu

23. Apelantica se takođe žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Ustavni sud podsjeća da se pod pojmom «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Međutim, preduvjet za razmatranja apelanticinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu, je utvrđivanje da li je apelantica uopće imala «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02). U konkretnom slučaju apelantica je zaključenjem ugovora o korištenju stana, 4. novembra 1997. godine i useljenjem u stan postala nosiolac stanarskog prava na tom stanu, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima. Dalje, apelantica je zaključenjem ugovora o kupoprodaji tog stana, 19. maja 2000. godine, koji je proveden u Knjizi položenih ugovora k.o. Tuzla, postala vlasnik predmetog stana.

26. Međutim, budući da su, prema odredbi člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene, a na kojoj su zasnovane osporene odluke redovnih sudova, svi ugovori o korištenju stana zaključeni u spornom periodu (od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine) prestali da važe ex lege to je, dakle, prestalo da važi i apelanticino stanarsko pravo. Apealntica stoga, shodno navedenoj odredbi, više nema status nosica stanarskog prava već ima status privremenog korisnika na predmetnom stanu. S obzirom na tu činjenicu nesporno je da je apelantica izgubila pravni osnov za valjano zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana u smislu relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci, AP-497/04 od 28. juna 2005. godine, razmatrajući skoro identičnu činjeničnu i pravnu situaciju zaključio da osporene presude redovnih sudova imaju deklaratorni karakter, jer je njima samo konstatirano da je ugovor o kupoprodaji stana ništav po samom zakonu i da, slijedom toga, taj ugovor nije proizvodio pravne posljedice od dana njegovog zaključenja (ex tunc).

27. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije ni stekla pravo vlasništva na spornom stanu, pa se, dakle, taj stan i ne može smatrati njenom imovinom iz čega proizilazi da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović