Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/07 (O. H.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1134/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1134/07, rješavajući apelaciju Osmana Hasandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Hasandića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-
06-001227 od 14. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom, broj 041-O-P-06-000024 od 30. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Hasandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, koga zastupa advokat Mensud Burić, podnio je 18. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-001227 od 14. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 041-O-P-06-000024 od 30. marta 2006. godine. Dopunom apelacije od 16. oktobra 2007. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do okončanja postupka po apelaciji stavio van snage osporene odluke redovnih sudova te naložio tuženom Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog Kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) postupanje po rješenju Federalnog zavoda PIO/MIO (u daljnjem tekstu: Zavod), broj 28-0253/04-1 od 9. septembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 041-O-P-06-000024 od 30. marta 2006. godine, odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu je rješenjem tuženog, broj 08-02/1-2-34-4-5190/05 od 27. oktobra 2005. godine, a ne kako je greškom u izreci presude navedeno O0-02/1-2-34-4-5190/05, nezakonito prestao radni odnos u tom organu uprave te da se navedeno rješenje poništi i tuženi obaveže da apelantu uspostavi radno pravni odnos od dana prestanka rada 9. oktobra 2005. godine, sa svim pravima iz radnog odnosa i rasporedi ga na radno mjesto prema pravosnažnom rješenju Zavoda. Stavom dva izreke presude obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 480,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio: da je apelant pravosnažnom presudom istog suda, broj K-9/05 od 24. maja 2005. godine, oglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela iz člana 320. stav 4. (teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja) u vezi sa članom 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca; da je radi izdržavanja izrečene kazne apelantu rješenjem tuženog od 27. oktobra 2005. godine prestao radni odnos sa danom 9. oktobrom 2005. godine; da je prigovor apelanta protiv rješenja o prestanku radnog odnosa odbijen kao neosnovan rješenjem tuženog od 19. decembra 2005. godine i potvrđeno prvostepeno rješenje; da je rješenjem Zavoda od 9. septembra 2004. godine apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti priznato pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu koji ne iziskuje rad sa strankama, rad na terenu te rukovanje sa oružjem; da je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Zavoda odbijena rješenjem od 21. decembra 2004. godine, te da je apelant stupio na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od četiri mjeseca, izrečene presudom K-9/05 zbog krivičnog djela iz člana 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, dana 10. oktobra 2005. godine. Sud je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanja naveo da je članom 75. stav 1. Zakona o unutrašnjim poslovima ZE-
DO Kantona (u daljnjem tekstu: Zakona o unutrašnjim poslovima) određeno da, osim u slučajevima predviđenim zakonom kojim se uređuju radni odnosi službenika organa uprave, ovlaštenom službenom licu prestaje radni odnos i u slučaju ako pravosnažnom sudskom presudom bude osuđen za krivično djelo kaznom zatvora u bilo kom vremenskom trajanju. Sud je zaključio da je apelantu kao ovlaštenom službenom licu tuženog, sa dodijeljenim činom «policajac», radni odnos prestao rješenjem tuženog, broj 08-02/1-2-34-4-5190/05 od 27. oktobra 2005. godine, shodno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, zbog osude za krivično djelo na kaznu zatvora te da je stoga, neovisno od činjenice da je rješenjem Zavoda od 9. septembra 2004. godine apelantu priznato pravo na raspoređivanje na drugom odgovarajućem poslu, a po kojem rješenju tuženi nije postupio, neosnovano pozivanje apelanta na primjenu Zakon o radnim odnosima i platama službenika u F BiH, odnosno Zakon o državnoj službi u FBiH ili Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH, prema čijim odredbama samo osuda na kaznu zatvora od šest mjeseci i duže dovodi do prestanka radnog odnosa.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-001227 od 14. februara 2007. godine, odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda. Sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani žalbenim navodima apelanta o povredi odredbi parničnog postupka budući da drugostpeni sud odlučuje u granicanma razloga navedenih u žalbi a apelant nije naveo niti jednu povredu odredbi ZPP koja je povrijeđena a drugostepeni sud nije našao povrede odredbi u pogledu stranačke sposobnosti i zastupanja, na što pazi po službenoj dužnosti. Dalje je navedeno da su činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude u postupku pred prvostepenim sudom bile nesporne, te da je prvostepeni sud na činjenično stanje koje dakle apelant nije osporavao pravilno primijenili materijalno pravo, član 75. stav 1. tačka 5. Zakona o unutrašnjim poslovima, te da je rješenje tuženog samo deklaracija stanja nastalog osudom apelanta na kaznu zatvora zbog počinjenog krivičnog djela, usljed čega je apelantu radni odnos prestao silom zakona a ne voljom tuženog.
5. Razmatrajući žalbene navode apelanta vezane za rješenje Zavoda, broj 28-0253/04-1 od 9. septembra 2004. godine, kojim je kod apelanta utvrđeno postojanje invalidnosti II kategorije uz pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove, a po kojem rješenju tuženi nije postupio, Kantonalni sud je konstatirao da to rješenje nema onaj značaj koji mu pridaje žalba budući da je apelantu pripadalo pravo da zahtijeva realizaciju svog prava na raspored na odgovarajuće poslove te da eventualno pokrene sudski spor i u tom pravcu zahtijeva sudsku zaštitu. Stoga je tvrdnje apelanta, da ga je tuženi, počev od 16. augusta 2004. godine do donošenja pobijanog rješenja. nezakonito vodio kao ovlaštenog radnika sa dodijeljenim činom «policajac», sud ocijenio neutemeljenim budući da je odgovor na pitanje da li je radno-pravni status apelanta u navedenom periodu bio zakonit ili nezakonit mogao dati samo sud, a apelant nesporno u tom pravcu, mada je shodno važećim propisima na to imao pravo, nije vodio nikakav sudski spor. Obzirom na navedeno sud je u smislu člana 226. ZPP odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Apelant smatra da je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđnje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da se na utvrđeno činjenično stanje nije mogao primijeniti član 75. stav 1. tačka 5. Zakona o unutrašnjim poslovima već su trebale primijeniti odredbe Zakona o državnim službicima u FBiH ili Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH kao lex specialis.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatuje da su Kantonalni sud i Općinski sud proveli postupak i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te odbili tužbeni zahtjev apelanta radi utvrđenja nezakonitog prestanka radnog odnosa dajući jasne i nedvosmislene razloge za takvu odluku.
10. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svog ustavnog prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
11. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj 004-0-Gž-06-001227 od 14. februara 2007. godine, pri čemu je dao detaljno obrazloženje zašto navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
12. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović