Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1793/06 (Z. G.-M., V. G., A. G. i G. G.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dostava
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1793/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine u predmetu broj AP 1793/06, rješavajući apelaciju Zorke Grujić-Marković i dr. na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorke Grujić-
Marković, Veljka Grujića, Aleksandra Grujića i Gorana Grujića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-377/04 od 29. marta 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj P-269/03 od 1. juna i 9. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zorka Grujić-Marković, Veljko Grujić, Aleksandar Grujić i Goran Grujić (u daljnjem tekstu: apelanti) sa Pala, koje zastupa advokat Bojan Ćorović, podnijeli su 17. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-377/04 od 29. marta 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-269/03 od 1. juna i 9. marta 2004. godine. Apelanti su 9. oktobra 2006. godine dopunili apelaciju.
2. Postupajući po tužbi apelanata, protiv tuženog Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zbog utvrđivanja prava svojine, Osnovni sud je donio Rješenje broj P-269/03 od 9. marta 2004. godine, kojim se tužba u konkretnoj pravnoj stvari smatra povučenom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka sud zakazao pripremno ročište za 9. mart 2004. godine na koje je pozvao punomoćnike parničnih stranaka, ali da na pripremno ročište nije pristupio punomoćnik apelanata advokat Bojan Ćorović, iako je uredno obaviješten, a svoj izostanak nije najavio niti opravdao te je, budući da punomoćnik tuženog nije tražio da se pripremno ročište održi, sud primjenom člana 84 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio navedeno rješenje.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj P-269/03 od 1. juna 2004. godine, donesenim na osnovu člana 332 ZPP, odbačen je predlog apelanata za povraćaj u pređašnje stanje, zbog propuštanja ročišta 9. marta 2004. godine, kao nedozvoljen. U obrazloženju je navedeno da je poziv za pripremno ročište, kao i rješenje od 9. marta 2004. godine, uredno dostavljen punomoćniku apelanata advokatu Bojanu Ćoroviću, budući da je on izričito ovlašćen da vodi predmetnu parnicu te da stoga nije postojala obaveza suda da poziv za pripremno ročište dostavlja advokatu Božidaru Vukičeviću kog su apelanti izričito ovlastili da izda posebnu punomoć za vođenje predmetne parnice advokatu Bojanu Ćoroviću, na osnovu koje je on ovlašćen da vrši sve radnje u postupku.
4. Odlučujući o žalbi apelanata Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-377/04 od 29. marta 2006. godine, kojim je žalbu apelanata odbio i potvrdio prvostepeno Rješenje broj P-269/03 od 9. marta 2004. godine sa obrazloženjem da su žalbeni navodi apelanata, shodno kojim njihov punomoćnik nije bio obaviješten o pripremnom ročištu paušalni i nisu potkrijepljeni nikakvim dokazom. Naime sud je utvrdio da iz povratnice u spisu proizilazi da je poziv za pripremno ročište uredno uručen punomoćniku apelanata 26. februara 2004. godine, kao i zapisnik i rješenje sa tog ročišta, koji su uredno dostavljeni punomoćniku apelanata 11. marta 2004. godine, a što potvrđuje i činjenica da je žalba protiv prvostepenog rješenja podnesena u zakonom propisanom roku. Stoga je žalbeni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 84 ZPP kad je donio rješenje da se tužba u konkretnoj pravnoj stvari smatra povučenom.
5. Apelanti su u dopuni apelacije dostavili Presudu Okružnog suda broj U-
1266/03 od 23. avgusta 2006. godine, kojom je uvažena tužba apelanta Gorana Grujića te je poništeno rješenje Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-380/02 od 25. septembra 2003. godine, o odbijanju žalbe apelanta Gorana Grujića izjavljene protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno komunalne poslove Opštine Pale (u daljnjem tekstu: Opština) broj 05-372/19-02 od 22. maja 2003. godine. Tim rješenjem Opštine je utvrđeno da apelant Goran Grujić nema pravo na korišćenje stana u ul. Srpskih ratnika br. 44/2 te mu je naloženo da po pravosnažnosti rješenja iseli iz predmetnog stana, da ga oslobodi od ljudi i stvari i preda nadležnom opštinskom organu. U obrazloženju presude je naloženo Ministarstvu da u roku od trideset dana donese drugi akt.
6. Apelanti smatraju da su osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava budući da apelanti smatraju da je dostavljanje trebalo da se izvrši punomoćniku Božidaru Vukičeviću, a ne Bojanu Ćoroviću, koji je po apelantima imao zamjeničku punomoć, te tvrde da je dostava poziva za pripremno ročište kao i Rješenja Osnovnog suda broj P-
269/03 od 9. marta 2004. godine, advokatu Bojanu Ćoreviću nije bila uredna. Dalje se navodi da je povrijeđeno pravo apelanata na efikasan pravni lijek budući da je su osporene odluke, kojim se prema mišljenju apelanata u krajnjem rješava pitanje njihove imovine, konačne i protiv njih ne može da se izjavi revizija. Apelanti navode da im je postupcima redovnih sudova onemogućeno da koriste stan na Palama u ul. Srpskih ratnika br. 44/2, za koji su i tražili da se utvrdi pravo svojine, a koji su koristili zajedno sa svojom prednicom Milevom Ristović koja je bila nosilac stanarakog prava na predmetnom stanu, a poslije njene smrti samostalno, budući da je tužena ušla u posjed predmetnog stana.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prevashodno treba da utvrdi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba da djeluje vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatuje da je Rješenjem Osnovnog suda broj P-269/03 od 9. marta 2004. godine, koje je potvrđeno osporenim Rješenjem Okružnog suda broj Gž-377/04 od 29. marta 2006. godine, utvrđeno da se tužba apelanata smatra povučenom s obzirom da apelanti, koji su u predmetnom postupku imali procesnu poziciju tužilaca, odnosno njihov punomoćnik, nije došao na pripremno ročište iako je bio uredno obaviješten, a tuženi nije zahtijevao da se ročište održi u smislu odredbi člana 84 ZPP. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali jasne i nedvosmislene razloge za takvu odluku.
10. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Izuzetak je kada se oporenim odlukama krše ustavna prava, a to će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
11. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo posebno imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su već isticali u žalbi protiv prvostepenog rješenja, kao i u prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, a koje je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja pobijanog Rješenja broj Gž-377/04 od 29. marta 2006. godine, pri čemu je dao detaljno obrazloženje zašto navodi apelanata ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari budući da je shodno utvrđenju redovnih sudova advokat Bojan Ćorović izričito ovlašćen da vodi predmetnu parnicu te da stoga nije postojala obaveza suda da poziv za pripremno ročište dostavlja advokatu Božidaru Vukičeviću kog su apelanti izričito ovlastili da izda posebnu punomoć za vođenje predmetne parnice advokatu Bojanu Ćoroviću. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da je članom 84 stav 1 ZPP propisano da će se smatrati da je tužba povučena ako na pripremno ročište ne dođe tužilac koji je bio uredno obaviješten, a tuženi ne zahtijeva da se ročište održi te stoga Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kad su redovni sudovi na nesporan način utvrdili da je punomoćnik apelanata uredno obaviješten o održavanju ročišta, na koje nije pristupio niti je svoj izostanak opravdao, a tuženi nije zahtijevao da se ročište održi.
12. Apelanti takođe ne nude činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da im je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanata kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanata ne pokreću pitanja iz člana 13 Evropske konvencije. Naime, član 13 Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se predmetni parnični postupak upravo vodio po tužbi apelanata te da je Osnovni sud donio rješenje kojim se tužba apelanata smatra povučenom upravo zbog propusta apelanata, odnosno njihovog punomoćnika da pristupi na pripremno ročište na koje je uredno pozvan. Okružni sud je odbio žalbu apelanata izjavljenu protiv rješenja prvostepenog suda. S obzirom na izneseno navodi apelanata vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da su apelanti imali i koristili kako mogućnost podnošenja predloga za povraćaj u pređašnje stanje, tako i mogućnost izjavljivanja žalbe. S druge strane ne stoje ni tvrdnje apelanata da se osporene odluke konačne i da se njima u krajnjem rješava pitanje njihove imovine. Naime, tačno je da apelanti protiv rješenja Okružnog suda ne mogu da izjave reviziju ali apelanti mogu. Ta mogućnost da podnesu novu tužbu sudu im je stajala na raspolaganju još od donošenja rješenje da se tužba smatra povučenom. Dakle nesporno je da je predmetno rješenje Okružnog suda formalno pravosnažno, ali u predmetnom postupku apelanti se nisu odrekli postavljenog tužbenog zahtjeva, te s obzirom da se ne radi o presuđenoj stvari, jer tužbeni zahtjev apelanata nije u meritumu niti odbijen niti usvojen, apelanti imaju mogućnost da podnesu novu tužbu sudu. Stoga se u situaciji kad su apelanti imali i koristili mogućnost da izjave žalbu, te kad im i dalje stoji na raspolaganju mogućnost da podnesu novu tužbu, u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka pa su navodi apelanata i u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, pa zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6 stav 1 i član 13 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelanti takođe smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, da ukaže da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović