Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1814/06 (DOO »Trgoprevoz»)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1814/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1814/06, rješavajući apelaciju DOO «Trgoprevoz» iz Doboja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO »Trgoprevoz» iz Doboja podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-981/02 od 19. aprila 2006. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske-Odbor za rješavanje poreskih žalbi, broj 01/0104/413-152702 od 5. augusta 2002. godine i rješenja Porezne uprave-Sektor istraga, obavještavanje i kontrola velikih poreskih obveznika-Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obveznika, broj 01/0101/490-1720/02 od 29. marta 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Trgoprevoz» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 19. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovnio sud), broj U-981/02 od 19. aprila 2006. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske-Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija), broj 01/0104/413-152702 od 5. augusta 2002. godine i rješenja Porezne uprave-Sektor istraga, obavještavanje i kontrola velikih poreskih obveznika-Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obveznika (u daljnjem tekstu. Porezna uprava) broj 01/0101/490-1720/02 od 29. marta 2002. godine.

2. Rješenjem Porezne uprave, broj 01/0101/490-1720/02 od 29. marta 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva finansija, broj 01/0104/413-152702 od 5. augusta 2002. godine, naloženo je apelantu da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnosi na obračun, prijavu i neplaćene obaveze izvrši uplatu posebne republičke takse na račun javnih prihoda u iznosu od 27.931,95 KM na ime glavnog duga i 3.020,70 KM na ime pripadajuće kamate u roku od deset dana od dana prijema rješenja. U obrazloženju rješenja Ministarstvo finansija navodi da je prvostepeni organ na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalni propis i apelantu naložio uplatu posebne republičke takse na ukupno realizovanu količinu nafte i naftnih derivata u iznosu od 27.931,95 KM. U skladu sa članom 51. stav 1 Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik RS», broj 25/98 i 18/01) apelantu je obračunata i kamata po stopi od 0,1% dnevno za svaki dan zakašnjenja iz razloga što posebna republička taksa nije uplaćena u zakonskom roku. U vezi žalbenih navoda apelanta koji se odnose na povrat sredstava koja je uplatio za maloprodajnu taksu, Ministartsvo navodi da je to predmet posebnog postupka o čijoj osnovanosti će odlučiti nadležni prvostepeni organ.

3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu, koja je odbijena osporenom presudom Vrhovnog suda, broj U-981/02 od 19. aprila 2006. godine. Naime Vrhovni sud je utvrdio da su upravni organi pravilno utvrdili činjenično stanje, izvršili ocjenu dokaza a zaključci su utemeljeni na zakonskim odredbama. Vrhovni sud navodi da su inspektori porezne uprave konstatovali nepravilnost u obračunu poreza na promet i posebne republičke takse u periodu kontrole od 1. oktobra 2001. godine do 11. marta 2002. godine. Sud dalje ističe da je imajući u vidu odredbu člana 2.a) stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim republičkim taksama («Službeni glasnik Republike Srpske, broj 22/01) pravno lice obveznik obračunavanja i plaćanja akontacije posebne republičke takse na promet motornog benzina i dizel goriva u iznosima propisanim članom 2. Odluke o određivanju visine posebne republičke takse na promet motornih benzina i dizel goriva. U vezi navoda apelanta da je Uredba Vlade Republike Srpske o plaćanju posebne takse na određene proizvode (u daljnjem tekstu: Uredba Vlade RS) oglašena ništavom i nezakonitom, Vrhovni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o uplati posebne rpubličke takse koja se naplaćuje prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim republičkim taksama a ne po Uredbi Vlade RS.

4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je zapisnikom poreske uprave broj 037456-1-118701 od 8. maja 2001. godine, utvrđena obaveza i naložena uplata iznosa od 28.271,80 KM a koji iznos je platio 15. maja 2001. godine, a nakon toga mu je utvrđena obaveza osporenim rješenjima da uplati iznos od 27.931,95 KM. Ističe da navedeni iznos nije platio jer je u međuvremenu odlukom Ustavnog suda Republike Srpske oglašena neustavnom Uredba Vlade RS po osnovu koje je sačinjen zapisnik Poreske uprave broj 037456-1-118701 od 8. maja 2001. godine i izvršena uplata od 28.271,80 KM. Dalje navodi da je 22. maja 2001. godine podnio zahtjev za povrat uplaćenog iznosa nadajući se povratu sredstava koji je neosnovano uplaćen pa da od tog novca plati obaveze po osporenim rješenjima ili da se izvrši prebijanje potraživanja. Predlaže da se osporene odluke ukinu i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

6. U skladu sa praksom Ustavnog suda, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, smatra se da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja posebne republičke takse i pripadajućih kamata na račun javnih prihoda, kako je to relevantnim zakonima propisano. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji se tiče plaćanja posebne republičke takse i pripadajućih kamata na račun javnih prihoda, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Kako u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta inkompatibilan ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene pozitivno-pravnih propisa (u ovom slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim republičkim taksama i Zakona o akcizama i porezu na promet) od strane upravnih organa i redovnih sudova, već da je to zadatak upravo tih organa vlasti i sudova. Osim toga, Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih ili carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP- 829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da se konkretna apelacija tiče isključivo primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim republičkim taksama i Zakona o akcizama i porezu na promet, dakle obavezama koje proizilaze iz javnog prava, pa se shodno tome apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu također moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi navoda apelanta da nije odlučeno po njegovom zahtjevu za povrat novčanih sredstava, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant osporava odluke organa uprave i redovnog suda kojim je obavezan na uplatu posebne republičke takse i pripadajućih kamata na račun javnih prihoda, dok je povrat novčanih sredstava koje je apelant uplatio za maloprodajnu taksu na osnovu zapisnika Poreske uprave, broj 037456-1-118701 od 8. maja 2001 godine, predmet drugog upravnog postupka o čemu su se i organi uprave i redovni sud u obrazloženju odluka očitovali.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1814/06 (DOO »Trgoprevoz») | Sudska praksa | Aktio