Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2287/06 (Hercegovačko-Neretvanski Kanton)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2287/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2287/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-Neretvanskog Kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko Neretvanskog Kantona, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-06-000729 od 4. jula 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-328/00-I od 7. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-Neretvanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 26. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u aljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000729 od 4. jula 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-328/00-I od 7. aprila 2006. godine.

2. Rješenjem prvostepene disciplinske komisije Ministarstva unutrašnjih poslova Mostar (u dsaljnjem tekstu: MUP), broj 03-6/4-1000-5/99 od 19. jula 1999. godine, koja je potvrđena rješenjem drugostepene disciplinske komisije Vlade Hrvatsko Neretvanskog Kantona, broj 01-14-K-418/00 od 6. marta 2000. godine, izrečena je Ivici Čerkezu (u daljnjem tekstu: tužitelj) disciplinska kazna otpusta iz službe sa zabranom ponovnog prijema u radni odnos na vrijeme od jedne godine u tijela uprave. Rješenjem ministra MUP-a, broj 03-6/477-2/2000 od 20. aprila 2000. godine, odbijen je prigovor tužitelja na rješenje o prestanku radnog odnosa od 30. marta 2000. godine. Tužitelj je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom i predložio da se ponište kao nezakonita rješenja apelanta od 20. aprila 2000 godine i 6. aprila 2000 godine, da se utvrdi da je zaposlenik apelanta, da se apelant obaveže da ga rasporedi na poslove koje je obavljao prije donošenja rješenja, te da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa.

3. Općinski sud je presudom, broj P-328/00-I od 7. aprila 2006. godine, poništio kao nezakonito rješenje apelanta, broj 03-6/477-2/2000 od 20. aprila 2000. godine kao i rješenje, broj 01-14-K-418/00 od 6. marta 2000. godine, te utvrdio da je tužitelj zaposlenik apelanta, naložio apelantu da ga rasporedi na poslove koje je obavljao do donošenja rješenja i naknadi mu troškove parničnog postupka. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uspostavu tužitelju svih prava iz radnog odnosa je odbijen.

4. U obrazloženju presude Općinski suda navodi da je rješenje drugostepene disciplinske komisije i rješenje ministra MUP-a nezakonito, iz razloga što su donesena po proteku apsolutnog zastarnog roka. Disciplinski postupak protiv tužitelja vođen je po odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) prema kojem vođenje postupka zbog teške povrede službene dužnosti zastarjeva u roku od 6 mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i počinioca, a najduže u roku od godinu dana od dana izvršene povrede. Dalje, Općinski sud ističe da je povreda zbog koje je vođen disciplinski postupak i izrečena disciplinska mjera, počinjena 11. februara 1999. godine, te da su predpostavljeni za povredu saznali istog dana. Drugostepena disciplinska komisija je donijela konačno rješenje 6. marta 2000. godine, na osnovu kojeg je tužitelju prestao radni odnos pa je konačno rješenje doneseno po proteku apsolutnog roka zastare više od 20 dana. Kako je rješenje drugostepene komisije nezakonito jer je doneseno po proteku apsolutnog zastarnog roka, kao i rješenje ministra MUP-a o prestanku radnog odnosa, koje je doneseno na osnovu rješenja drugostepene komisije, Općinski sud zaključuje da je ova rješenja valjalo poništiti i tužbeni zahtjev u tom djelu usvojiti. U preostalom djelu tužbenog zahtjeva, kojim tužitelj traži da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa odbijen je iz razloga što tužitelj nije postavio opredjeljen zahtjev u pogledu prava iz radnog odnosa koje traži.

5. Odlučujući o žalbama apelanta i tužitelja, Kantonalni sud je donio presudu, broj 007-0-Gž-06-

000729 od 4. jula 2006. godine, kojom je uvažio žalbu tužitelja i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu preinačio na način što se apelant obavezuje uspostaviti tužitelju sva prava iz radnog odnosa. Istom presudom je kao neosnovana odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi, da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo i pravilno odlučio da su nezakonita pobijana rješenja apelanta i naložio apelantu da tužitelja rasporedi na poslove koje je obavljao do donošenja rješenja. Sud dalje navodi, da na zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka sud pazi po službenoj dužnosti, te da se kod disciplinske zastarjelosti gubi pravo, pa pravno prestaje svaka mogućnost pokretanja odnosno vođenja disciplinskog postupka (prekluzija ipso iure). U vezi sa navodima apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbe Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/99, 32/00 i 29/03) kada je donio odluku da tužitelja vrati na poslove koje je obavljao do donošenja osporenih rješenja, Kantonalni sud navodi da je vraćanje radnika na rad nužna posljedica poništenja odluke o prestanku radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radu na koji upućuje član 7. Zakona o radnim odnosima. Na kraju, a u vezi žalbenih navoda tužitelja koji se odnose na odbijeni dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa, Kantonalni sud ističe da je žalba osnovana, jer postojanje radnog odnosa podrazumijeva pored raspoređivanja na određeno radno mjesto i sva ostala prava iz radnog odnosa koja se tiču određivanje zarade, priznanje radnog staža, prijavljivanje radnika organima socijalnog osiguranja uz uplatu doprinosa i slično, te je je zahtjev tužitelja dovoljno određen da predstavlja svojstvo izvršne isprave, što je prvostepeni sud propustio da utvrdi.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnom i paušalnom tumačenju odredbe člana 78. stav 2. Zakona o radnim odnosima, kao i odredbi Zakona o radu.

7. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se u ovom predmetu u ulozi apelanta pojavljuje Hercegovačko-Neretvanski Kanton, te u vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi zauzeo stav da državni organi mogu biti podnosioci apelacija pred Ustavnim sudom u pogledu zaštite prava i sloboda predviđenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Odluku broj AP 2253/05 od 31. marta 2007. godine). Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede prava apelanta isključivo s aspekta prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, smatrajući da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno primjenili i protumačili materijalne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje odlučenje dali jasno i precizno obrazloženje. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je poništio pobijana rješenja apelanta u skladu sa Zakonom o radnim odnosima, navodeći da na zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka sud pazi po službenoj dužnosti. Članom 78. stav 2. navedenog zakona je propisano da: «Vođenje postupka zbog teške povrede službene dužnosti zastarjeva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i počinioca, a najduže u roku od godine dana od dana izvršene povrede». Dakle, s obzirom da su redovni sudovi utvrdili da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastarjelost vođenja disciplinskog postupka, jer je tužitelj težu povredu službene dužnosti počinio 11. februara 1999 godine, njegovi predpostavljeni su istog dana znali za povredu a konačnu odluku je drugostepena disciplinska komisija donijela 6. marta 2000 godine, dakle nakon više od godinu dana, te su u smislu navedenog propisa udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud uvažio žalbu tužitelja i u smislu odredbi člana 7. Zakona o radnim odnosima prema kojem «Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uredjena ovim zakonom, primjenjuju se opci propisi o radu i kolektivni ugovori, što upućuje na primjenu Zakona o radu, obavezao apelanta da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa, jer postojanje radnog odnosa podrazumijeva ne samo raspoređivanje na odgovarajuće radno mjesto nego i ostala prava iz radnog odnosa.

12. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su sudovi pogrešno i proizvoljno primjenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje kod razmatranja prava na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2287/06 (Hercegovačko-Neretvanski Kanton) | Sudska praksa | Aktio