Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1575/06 (L. i B. Ć.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1575/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1575/06, rješavajući apelaciju Ljiljane i Bojana Ćirkovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane i Bojana Ćirkovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-144/05 od 31. marta 2006. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-249/03 od 30. aprila 2003. godine, i presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj P-304/02 od 10. decembra 2002. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane i Bojana Ćirkovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-144/05 od 31. marta 2006. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-249/03 od 30. aprila 2003. godine, i presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj P-304/02 od 10. decembra 2002. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljiljana i Bojan Ćirković (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnijeli su, 27. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud), broj Rev-144/05 od 31. marta 2006. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-249/03 od 30. aprila 2003. godine, i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-304/02 od 10. decembra 2002. godine.

2. Pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda, broj R-350/84 od 27. marta 1985. godine, utvrđeno je da Gordana Dragutinović nakon razvoda braka sa Ćirković Savom ostaje nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Zvorniku, Radnička broj 16 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a da Ćirković Savi prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.

3. Ćirković Savo je zaključio brak 1987. godine sa apelanticom Ljiljanom Ćirković, a 6. januara 1988. godine, rođen je apelant Bojan Ćirković. Ćirković Savo je podnio Osnovnom sudu prijedlog radi izmjene rješenja Osnovnog suda, broj R-350/84 od 27. marta 1985. godine, kojim je Gordana Dragutinović određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i predložio da se on odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Osnovni sud je rješenjem, broj R-199/90 od 18. aprila 1991. godine, obustavio vanparnični postupak za izmjenu rješenja i odredio da se sporna pravna stvar riješi u parnici. Ćirković Savo (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) je 9. novembra 1987. godine, pokrenuo parnični postupak radi izmjene odluke o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu. Prednik apelanata je poginuo 1992. godine a apelanti su preuzeli postupak kao zainteresovana lica i precizirali tužbeni zahtjev tako što su predložili da sud utvrdi da je Gordani Dragutinović (u daljnjem tekstu: prvotužena) prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i da apelanti imaju pravo korištenja predmetnog stana kao korisnici u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, («Službeni list SR BiH», br.14/84, 12/84, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 19/93, 12/99 i 31/99, u daljnjem tekstu: ZOSO), te da se prvotužena i Ćirković Željko (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da im predaju stan u posjed i raspolaganje, slobodan od lica i stvari, kao i da sud utvrdi da je AD »Jadar» Zvornik kao vlasnik stana (u daljnjem tekstu: trećetuženi) izdao sve potrebne isprave za korištenje stana, i da presuda zamjeni te isprave u pogledu prava na korištenje stana.

4. Nakon provedenog postupka Osnovni sud je presudom, broj P-304/02 od 10. decembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-249/03 od 30. aprila 2003. godine, u cjelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je među parničnim strankama nesporno da se u toku rata u predmetni stan uselila izbjeglička porodica, da su apelantica Ljiljana Ćirković i prvotužena podnijeli zahtjev za vraćanje stana u posjed, da je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) stan vratilo prvotuženoj kao nosiocu stanarskog prava kao i da se u predmetni stan uselio drugotuženi. Ovaj sud dalje navodi da prednik apelanata u vrijeme zaključenja braka sa apelanticom Ljiljanom Ćirković nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, već samo držalac istog, pa činjenica da je prednik apelantice nekada bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, i da je državinu istog zadržao i po prestanku tog prava, po mišljenju suda nema nikakvog uticaja na sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu od strane apelanata. Osnovni sud ističe da je apelantica stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana

11. ZOSO mogla steći samo danom zakonitog uselenja u stan, a na osnovu odgovarajućeg akta davaoca stana pa se iz navedenih razloga i ne može smatrati korisnikom spornog stana u smislu člana 6. ZOSO. Na kraju ovaj sud zaključuje da činjenica da prvotužena nije bila u posjedu stana po pravosnažnosti rješenja kojim je utvrđeno njeno stanarsko pravo, moglo je samo uticati na trećetuženog kao vlasnika i davaoca stana da eventualno, ako za to postoje zakonski razlozi, otkaže ugovor o korištenju stana prvotuženoj kao nosiocu stanarskog prava, a što se u konkretnom slučaju nije dogodilo.

6. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu prvotužena, da joj to pravo nije prestalo i da apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu time što je u zajednici sa nekadašnjim nosiocem stanarskog prava koristila taj stan kao njegova supruga, da apelanti nisu korisnici predmetnog stana u smislu člana 6. ZOSO, kao i da trećetuženi kao vlasnik stana nije otkazao prvotuženoj ugovor o korištenju stana. Ovaj sud navodi da apelani nisu mogli steći stanarsko pravo na predmetnom stanu na osnovu činjenice da su taj stan koristili od 1987. do 1992. godine, jer ne postoje propisi iz kojih bi proizilazilo da su na taj način mogli steći stanarsko pravo, te navodi da je apelantica eventualno mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu samo u slučaju da je osam godina nezakonito koristila taj stan, a na osnovu člana 30. ZOSO. Okružni sud ističe da za rješavanje ove pravne stvari nema značaja žalbeni navod apelantice da je i ona podnijela prijedlog za vraćanje stana u posjed Ministarstvu obzirom da je Ministartsvo udovoljilo zahtjevu prvotužene za predaju predmetnog stana u posjed iz razloga što je osnovano smatralo da je ista nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Na kraju ovaj sud smatra neosnovanim i žalbeni navod apelanata da trećetuženi nije imao mogućnost da se izjasni o njihovom tužbenom zahtjevu jer je trećetuženom uredno dostavljena tužba i poziv za raspravu i imao je mogućnost da se izjasni o tužbi i dokazima a prvoastepeni sud je bio ovlašten da vodi raspravu u odsutnosti uredno obavještenog trećetuženog.

7. Odlučujući o reviziji koju su apelanti izjavili protiv presude Okružnog suda, broj Gž-249/03 od 30. aprila 2003. godine, Vrhovni sud je presudom, broj Rev-144/05 od 31. marta 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da prvotuženoj nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, a da apelantica nije to pravo stekla na istom stanu. Naime, dodaje ovaj sud, prvotužena je kao bračni drug prednika apelanata, kome je spredmetni stan dodjeljen aktom trećetuženog, stekla svojstvo sunosioca stanarskog prava u smislu člana 19. ZOSO. Nakon razvoda braka, ističe dalje sud, pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda, broj R-350/84 od 27. marta 1985. godine, prvotužena je ostala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a predniku apelanata je to pravo prestalo u skladu sa odredbama člana 20. st. 1. i

2. ZOSO. U vrijeme kada je apelantica zasnovala zajednicu života sa Savom Ćirkovićem, on nije bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, pa iz činjenice da su apelanti koristili predmetni stan sa svojim prednikom do 1992. godine, ne može se izvući zaključak da su stekli svojstvo korisnika stana kao članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kako to propisuje odredba člana 6. ZOSO. Vrhovni sud ističe da apelanti nisu stekli pravo da trajno i nesmetano koriste predmetni stan zajedno sa prednikom niti im to pravo pripada nakon smrti prednika u smislu člana 21. ZOSO. Također, Vrhovni sud ističe da okolnost što nije proveden ostavinski postupak iza prednika apelanata nije od uticaja na odluku u ovom sporu obzirom da se na konkretan sporni odnos ne mogu primjeniti odredbe Zakona o nasljeđivanju, jer je članom 11. ZOSO propisano da je zabranjeno prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama Zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

8. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti hronološki iznose tok postupka pred redovnim sudovima i u suštini ponavljaju navode isticane u toku postupka pred redovnim sudovima. Povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog propisa. Apelanti navode da nije raspravljana ostavina iza zajedničkog prednika stranaka a stanarsko pravo je imovinsko pravo i da su osporenim presudama lišeni imovine. Također navode da prvotužena nije nikada zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana sa trećetuženim pa nema ni aktivnu ni pasivnu legitimaciju da učestvuje u ovom postupku. Predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju, osporene odluke ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

11. Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

12. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustav«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

14. Navode koje su iznijeli apelanti u svojoj apelaciji bili su već izneseni u postupku pred redovnim sudovima i u suštini se radi o ponovljenom tužbenom zahtjevu o kojem su redovni sudovi odlučili. Apelanti se u konkretnom slučaju žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno i proizvoljno primjenio materijalne propise. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juni 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli temeljit dokazni postupak i utvrdili relevantne činjenice, dali su ocjenu dokaza i obrazložen zaključak o odbijanju tužbenog zahtjeva apelanata. Naime u toku postupka pred redovnim sudom utvrđeno je da je predniku apelanata stanarsko pravo prestalo nakon razvoda braka u skladu sa odredbama člana 20. st. 1. i 2. ZOSO, da je prvotužena ostala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da joj to pravo nije prestalo jer joj trećetuženi nije otkazao ugovor o korištenju stana a apelantica nije stekla stanarsko pravo na tom stanu time što je živjela u zajednici sa bivšim nosiocem stanarskog prava kao njegova supruga i koristila taj stan te da apelanti nisu korisnici spornog stana u smislu člana 6. ZOSO, niti su ispunjeni uslovi iz člana 30. stav 7. ZOSO jer je utvrđeno da nisu nesmetano bespravno koristili sporni stan duže od osam godina. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanata.

16. U vezi navoda apelanata da nije raspravljana ostavina iza zajedničkog prednika stranaka, Ustavni sud zapaža da ovi navodi nisu od uticaja u konkretnom sporu jer se na sporni odnos ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o nasljeđivanju, obzirom da je članom 11. stav 4. ZOSO propisano: »Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo[...]. U odnosu na navode apelanata da prvotužena nije nikada zaključila ugovor o korištenju stana sa trećetuženim Ustavni sud napominje da se u smislu člana 19. stav 2. ZOSO, ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Dakle prvotužena je zaključenjem braka sa prednikom apelanata stekla svojstvo nosioca stanarskog prava a nakon razvoda braka sa prednikom apelanata pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda je utvrđeno da ona ostaje jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu pa su irelevantni navodi apelanata da prvotužena nije nikada zaključila ugovor o korištenju stana sa trećetuženim i da iz tog razloga ne može imati ni aktivnu ni pasivnu legitimaciju u ovom postupku. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost.

17. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Dalje, apelanti se žale da je povrijeđeno i njihovo ustavno pravo na imovinu. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se pozivaju apelanti bi se moglo primijeniti na njihov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/99) Međutim, u konkretnom slučaju, apelanti nemaju konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, s obzirom da i njihov prednik nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u trenutku nastanka zajednice života, niti su stekli pravo da trajno i nesmetano koriste predmetni stan zajedno s njim niti im to pravo pripada nakon njegove smrti, niti su imali pravno priznatu poziciju člana porodičnog domaćinstva, nosioca stanarskog prava-prvotužene, koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana.

19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02). Slijedi, da odbijanje apelanata sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je prvotuženoj prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i da imaju pravo korištenja predmetnog stana kao korisnici u smislu člana 6. ZOSO, ne predastavlja lišavanje apelanata postojeće imovine, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1575/06 (L. i B. Ć.) | Sudska praksa | Aktio