Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1769/06 (A. Z.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1769/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1769/06, rješavajući apelaciju Atifa Zulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Atifa Zulovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0- Gž-06-000433 od 18. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj I-5/06 od 27. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Atif Zulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Damir Sadović advokat iz Mostara, podnio je, 15. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000433 od 18. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-5/06 od 27. februara 2006. godine
2. Apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo je izvršni postupak protiv Hercegovačko- Neretvanskog Kantona (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanih potraživanja u iznosu od 20.000,00 KM, na osnovu izvršne isprave-presude Općinskog suda, broj P-355/04 od 17. avgust 2005. godine. Općinski sud je rješenjem, broj I-5/06 od 30. januara 2006. godine, dozvolio predloženo izvršenje.
3. Izvršenik je prigovorom osporio rješenje o izvršenju. Apelant, zastupan po punomoćniku, je dao odgovor na prigovor potražujući troškove podnošenja odgovora na prigovor. Općinski sud je donio rješenje, broj I-5/06 od 27. februara 2006. godine, kojim se prigovor odbija u cjelosti kao neosnovan. Istim rješenjem odbijen je i zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka na ime sastava odovora na prigovor, kao neosnovan. U obrazloženju rješenja, Općinski sud navodi da je zahtjev apelanta za naknadu dodatnih troškova izvršnog postupka na ime sastava odgovora na prigovor odbijen jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu člana 16. stav 4. Zakona o izvršnom postupku i članu 387. Zakona o parničnom postupku, koji se na osnovu člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, primjenjuje i u izvršnom postupku.
4. Izvršenik i apelant su podnijeli žalbu protiv rješenja Općinskog suda, broj I-5/06 od 27. februara 2006. godine.
5. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-007-0-Gž-06-000433 od 18. maja 2006. godine, žalbe odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, između ostalog, je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor, jer ova procesna radnja nije bila potrebna za vođenje izvršnog postupka, u smislu člana 387. Zakona o parničnom postupku i člana 16. stav 4. Zakona o izvršnom postupku.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Do navedenih povreda je, po mišljenju apelanta, došlo zbog odbijanja sudova da mu dosude troškove po osnovu odgovora na prigovor i žalbu u izvršnom postupku, odnosno da je pogrešno primjenjen član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Apelant ističe da je putem punomoćnika dao odgovor na prigovor i izjavio žalbu, odnosno preduzeo je odbrambene radnje i platio svog punomoćnika pa s obzirom da je uspio u piostupku smatra da sud pravilnom primjenom prava mora obavezati protivnika da mu naknadi ničim izazvane troškove spora. Također apelant smatra da je drugostepeni sud arbitrarno cjenio odredbu člana 397. Zakona o parničnom postupku, jer se trebao voditi objektivnim kriterijima odnosno trebao je priznati izdatke koje je imao radi vođenja postupka odnosno kvalitetne odbrane. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine drugostepeno rješenje i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su po njegovom mišljenju redovni sudovi, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
10. U ocjeni dopustivosti konkretnog predmeta Ustavni sud, prvo, treba riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan postupak, odnosno treba odgovoriti na pitanje da li se apelacija, s obzirom da se odnosi na naknadu troškova postupka u izvršnom postupku, tiče utvrđivanja „građanskih prava i obaveza“ apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju i na postupak koji se tiče određivanja iznosa troškova postupka, koji se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-85/04 od 18. marta 2005. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj AP-2653/05 od 12. septembra 2006. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16- 18, st. 34-36). S obzirom na iznesene principe, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
11. Nakon što je utvrđeno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, Ustavni sud treba dati odgovor na navode apelanta o povredi njegovog prava na pravično suđenje do kojeg je, po njegovom mišljenju, došlo zbog navodno proizvoljne primjene člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku. U konkretnom slučaju, Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbi iz člana 387. stav 1 Zakona o parničnom postupku, prema kojem pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi «sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti» Općinski sud, a što je potvrdio Kantonalni sud, je ocjenio da troškovi apelanta koji se odnose na sastav odgovora na prigovor izvršenika, nisu bili potrebni radi zaštite njegovih prava i interesa te je zahtjev za naknadu troškova podnošenja odgovora na prigovor odbijen. Dakle, sudovi su brižljivom ocjenom okolnosti konkretnog slučaja cijenili da izjavljivanje odgovora na prigovor od strane apelanta nije bilo nužno, a ni potrebno. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali što mu nisu dosuđeni troškovi sastava žalbe na rješenje. Međutim iz osporene odluke Kantonalnog suda i dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant postavio zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe na rješenje niti je Kantonalni sud u tom pravcu odlučivao. Ustavni sud podsjeća da je u skladu sa članom 397. stav 1 Zakona o parničnom postupku, osnovna pretpostavka za dosuđivanje troškova postupka da su za stranku koja je uspjela u sporu nastali troškovi povodom izjavljenog pravnog lijeka, i da je ta stranka postavila opredjeljeni zahtjev za naknadu tih troškova. U konkretnim slučaju, redovni sudovi su, koristeći svoje diskreciono pravo, odlučili da troškovi povodom sastava odgovora na prigovor nisu bili neophodni za vođenje izvršnog postupka a o troškovima sastava žalbe na prvostepeno rješenje, Kantonalni sud nije odlučivao, niti je apelant dostavio dokaz da je podnio opredjeljen zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali na to da su redovni sudovi, koristeći svoje diskreciono pravo, proizvoljno ili nepravično primijenjenili procesne propise na štetu apelanta. Ustavni sud stoga, zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a u pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović