Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2454/06 (N. Đ.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2454/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2454/06, rješavajući apelaciju Nebojše Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Đurića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj U-804/05 od 14. jula 2006. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, broj 05/5-560-3669/05 od 11. augusta 2005. godine i rješenja Odjeljenja za boračko invalidsku zaštitu Opštine Istočni Drvar, broj 05-561-4/05 od 23. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nebojša Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, koga zastupa Ranko Vulić advokat iz Banjaluke, podnio je 17. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-804/05 od 14. jula 2006. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05/5-560-3669/05 od 11. augusta 2005. godine i rješenja Odjeljenja za boračko invalidsku zaštitu Opštine Istočni Drvar (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 05-561-4/05 od 23. juna 2005. godine.
2. Apelant, kao ratni vojni invalid iz II svjetskog rata sa procentom 70% invaliditeta, podnio je zahtjev 4. juna 2004. godine, Odjeljenju za isplatu zaostalih primanja-invalidnine za period 1995. godine, 1996. godine i dio 1997. godine. Rješenjem Odjeljenja, broj 05-561-4/05 od 23. juna 2005. godine nisu odobrena zaostala primanja apelanta po članu 75. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 46/04 i 53/04, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca).
3. Rješenjem Ministarstva, broj 05/5-560-3669/05 od 11. augusta 2005. godine, odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Odjeljenja, broj 05-561-4/05 od 23. juna 2005. godine. Istim rješenjem je odbačen zahtjev apelanta od 4. juna 2004. godine kojim je tražio isplatu neisplaćenih mjesečnih primanja za period 1995, 1996. i dio 1997. godine, zbog nastupanja zakonom propisanog roka zastare potraživanja. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo, da je u postupku po žalbi otklonilo nedostatke prvostepenog postupka koje se ogledalo u netačno navedenom materijalno-pravnom propisu na osnovu koga je predmet riješen, neprecizno određenom dispozitivu, neutvrđivanju postojanja uslova za vođenje postupka i nenavođenja razloga za donošenje rješenja. Ministarstvo dalje, navodi da je navedene nedostatke otklonilo i odlučilo kao u dispozitivu primjenjujući odredbu člana 75. Zakona o pravima boraca, kojim je propisano da mjesečna primanja po ovom zakonu zastarjevaju za tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinog primanja. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Ministarstvo ističe da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 20. august 2000. godine, jer je datum dospjelosti za navedena potraživanja 20. august 1997. godine, što predstavlja datum posljednjeg pojedinačnog primanja koje potražuje apelant. S obzirom da je apelant svoj zahtjev za isplatu neisplaćenih primanja podnio 4. juna 2004. godine, ovaj organ zaključuje da nije ispunjen uslov iz člana 75. navedenog zakona zbog čega nisu postojali uslovi za njegovo meritorno rješavanje. Na kraju je navedeno da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za nenadležnost prvostepenog organa za rješavanje u ovoj stvari, jer je članom 79. Zakona o pravu boraca, propisano da o pravima po ovom zakonu u prvom stepenu rješavaju opštinski odnosno gradski organi uprave nadležni za poslove boračko-invalidske zaštite.
4. Apelant je pred Okružnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, broj 05/5-560-3669/05 od 11. augusta 2005. godine. Odlučujući o tužbi, Okružni sud je donio presudu, broj U-804/05 od 14. jula 2006. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je iz spisa predmeta utvrđeno da je apelantu rješenjem Sekretarijata za društvenu djelatnost i opštu upravu Skupštine opštine Drvar, broj 04/13-560-4/80 od 11. juna 1980 godine, priznato svojstvo RVI V grupe sa 70% invaliditetom i II stepena ortopedskog dodatka po osnovu ranjavanja iz 1944. godine i da mu je priznato pravo na ličnu invalidninu počev od 1. februara 1980 godine, pa dok postoje zakonom propisani uslovi, kao i da mu je to svojstvo potvrđeno naknadno donesenim rješenjem Odjeljenja od 29. januara 2004. godine i 22. novembra 2004. godine. Ovaj sud ističe da je Ministarstvo pravilno odlučilo kada je odbilo žalbu apelanta kao neosnovanu, navodeći kako je u skladu sa članom 75. Zakona o pravima boraca, propisano da mjesečna primanja zastarjevaju za tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinačnog primanja, pa kako je apelant zahtjev podnio 4. juna 2004. godine, nastupila je zastara potraživanja. Okružni sud dalje, navodi da su neosnovani i navodi apelanta koji se odnose na nepostojanje organa koji je odlučivao u prvom stepenu i navodi o povredi prava zagarantovanih članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer se radi o zakonom konstituisanom organu nadležnom za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnih propisa. Apelant smatra da su odluke donesene u upravnom postupku i upravnom sporu zasnovane na zakonima koji su doneseni nakon što je nastala obaveza nadležnih organa prema njemu i da je prvostepeno rješenje donio nenadležan organ. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što smatra da invalidnina kao stečeno imovinsko pravo nije moglo zastarjeti u trogodišnjem roku i smatra da se trebao primjeniti desetogodišnji zastarni rok. Predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke i predmet vrati Okružnom sudu na ponovno odlučivanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da je Okružni sud pogrešno i proizvoljno primjenio materijalne propise, te da je prvostepeno rješenje donio nenadležan organ. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio organu uprave za isplatu neisplaćenih mjesečnih primanja za period 1995. godine, 1996. godine i dio 1997. godine, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
10. U konkretnom slučaju, organ uprave i redovni sud su pažljivo ispitali ovo pitanje i zaključili da je apelant propustio zakonom propisan rok za podnošenje zahtjeva za isplatu neisplaćenih mjesečnih primanja za period 1995. godine, 1996. godine i dio 1997. godine, budući da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 20. august 2000. godine, računajući kao datum dospjelosti 20. august 1997. godine kao datum kada je vršena isplata mjesečnih primanja korisnicima, odnosno kao datum posljednjeg pojedinačnog primanja koje apelant traži. Članom 75. Zakona o pravima boraca propisano je da: «Mjesečna primanja po ovom zakonu zastarjevaju za tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinog primanja». Dakle, od dana dospjelosti zadnjeg potraživanja do podnošenja zahtjeva organu uprave protekao je zakonom propisan rok, te su organ uprave i redovni sud primjenom navedenog propisa koji se odnosi na zastaru potraživanja i donijeli osporene odluke. U vezi navoda apelanta da je prvostepeno rješenje doneseno od strane nenadležnog organa Ustavni sud zapaža da je članom 79. Zakona o pravima boraca propisano da: «O pravima po ovom zakonu u prvom stepenu rješavaju opštinski, odnosno gradski organi uprave nadležni za poslove boračko-invalidske zaštite, ukoliko zakonom nije drugačije određeno». Dakle, u konkretnom slučaju odluku u prvom stepenu je donijelo Odjeljenje za boračko inavalidski zaštitu Opštine Istočni Drvar koje je u skladu sa navedenim propisom nadležno da rješava konkretnu upravnu stvar. U vezi navoda apelanta da su osporene odluke zasnovane na zakonima koji su doneseni nakon što je nastala obaveza nadležnih organa prema njemu, Ustavni sud primjećuje da je apelantu svojstvo RVI V grupe sa 70% invaliditeta potvrđeno naknadno donesenim rješenjima Odjeljenja od 29. januara 2004. godine i 22. novembra 2004. godine, a da je apelant zahtjev za isplatu zaostalih primanja-invalidnine za period 1995. godine, 1996. godine i dio 1997. godine, podnio 4. juna 2004. godine, dakle u vrijeme važenja Zakona o pravima boraca («Službeni glasnik RS, broj 46/04 od 21. maja 2004. godine), koji prema članu 130. stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja tj. 29. maja 2004. godine. Obzirom da je članom 129. navedenog zakona propisano da »Danom stupanja na snagu ovog zakona, prestaje da važi zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca(«Službeni glasnik RS, broj 35/99») to su navodi apelanta neosnovani jer su organi uprave i redovni sud pravilno primjenili zakon koji se važio u vrijeme podnošenja zahtjeva.
11. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a Okružni sud i organi uprave su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su nadležni organi pogrešno primjenili materijalno pravo u pogledu zastarnih rokova. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović