Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2512/06 (R. P. i dr.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2512/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2512/06, rješavajući apelaciju Radane Petković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4 tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radane, Janka i Save Petković podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-668/05 od 23. maja 2006. godine, u dijelu u kojem je revizija odbijena, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radane, Janka i Save Petković podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-668/05 od 23. maja 2006. godine, u dijelu u kojem je revizija djelimično usvojena i presuda Okružnog suda, broj Gž-4/03 od 27.

decembra 2004. godine, ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, zato što je preuranjena.

.

OBRAZLOŽENJE

1. Radana Petković i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, koje zastupa Slavica Bajić, advokat iz Prijedora, podnijeli su 24. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-668/05 od 23. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-160/01 od 28. novembra 2001. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata od 3. aprila 2001. godine, kojim su tražili da se obaveže tužena Republika Srpska-Ministartvo odbrane Republike Srpske da isplati apelantima na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica i to tužiteljima Radani, Janku i Savi Petković iznos od po 6.000,00 KM, a Bojani i Dejanu Petkoviću iznos od po 5.000,00 KM, na ime materijalne štete za troškove nabavke crne odjeće svim tužiteljima iznos od po 500,00 KM i tužiteljici Radani Petković iznos od 1.500,00 KM na ime troškova sahrane pokojnog supruga, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je osnovan prigovor tužene da, tužena Republika Srpska-Ministarstvo odbrane Republike Srpske nije pasivno legitimisana u ovom sporu, te su apelanti odbijeni sa zahtjevom zbog nedostatka pasivne legitimacije tužene. Protiv navedene presude apelanti nisu podnosili žalbu tako da je ista postala pravosnažna 30. juna 2001. godine.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-544/98 od 14. juna 2002. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili od tužene Republike Srpske, Ministartva unutarnjih poslova, Centar javne bezbjednosti Prijedor isplatu na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica iznos od po 5.500 KM, tj. ukupan iznos od 17.500 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te na ime materijalne štete za troškove crnine po 500,00 KM, a apelantima Janku i Savi Petkovič iznos od 1.200 KM za troškove sahrane. U obrazloženju presude Osnovni sud ističe da je prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja osnovan. Naime, navodi dalje sud, u toku postupka je dokazano da je Ranko Petković poginuo 6. marta 1993. godine, a da je tužba podnesena 25. novembra 1998. godine, dakle nakon proteka subjektivnog trogodišnjeg roka za podnošenje tužbe. Ovaj sud napominje da je u konkretnom slučaju nastupila i apsolutna zastara obzirom da je protekao i rok od pet godina od dana kada je šteta nastala.

4. Odlučujući o žalbi apelanata Okružni sud Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom, broj Gž-4/03 od 27. decembra 2004. godine, ukinuo presudu Osnovnog suda, broj P- 544/98 od 14. juna 2002. godine i odbacio tužbu apelanata. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da je prvostepena presuda pravilna ali iz drugih razloga, a ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud. Naime ovaj sud ističe da je u toku prvostepenog postupka izvršen uvid u pravosnažnu presudu Osnovnog suda, broj P-160/2001 od 6. juna 2001. godine i da su apelanti odbijeni sa zahtjevom za neknadu štete protiv tužene Republike Srpske, Ministarstvo odbrane Republike Srpske. Dalje sud navodi da je u konkretnom prvostepenom postupku podnesena tužba od strane istih tužitelja protiv tužene Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Centar javne bezbjednosti Prijedor, radi naknade istih vidova štete iz osnova istog životnog-štetnog događaja. Obzirom da u smislu člana 77. tada važećeg Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 29/90 i 35/91, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 14/94 i 32/94), Ministarstvo odbrane a ni Ministarstvo unutrašnjih poslova nemaju svojstvo pravnog lica i da ti organi obavljaju poslove u okviru svoje zakonom propisane nadležnosti u ime i za račun Republike Srpske čiji su to organi, Okružni sud zaključuje da je u obje parnice ( P-160/01 i P-544/98) pasivno legitimisana Republika Srpska, koja odgovara za svoje organe. S obzirom da su apelanti presudom Osnovnog suda, broj P-160/01 presudom od 28. novembra 2001. godine odbijeni sa tužbenim zahtjevom protiv tužene, i obzirom da se radi o istim strankama i da je predmet spora iz istog pravnog odnosa u obje parnice, Okružni sud je zaključio da se radi o pravosnažno presuđenoj stvari jer postoji subjektivni i objektivni identitet, o čemu je sud dužan da vodi računa po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka.

5. Odlučujući o reviziji koju su apelanti izjavili na presudu Okružnog suda, broj Gž-4/03 od 27. decembra 2004. godine, Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-668/05 od 23. maja 2006. godine djelimično uvažio reviziju i pobijanu presudu ukinuo u dijelu kojim je tužba odbačena u odnosu na zahtjev apelanata Janka i Save Petković za naknadu troškova sahrane i u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

6. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo, da je pravilno shvatanje prvostepenog suda da je u ovoj parnici pasivno legitimisana Republika Srpska, međutim, pogrešan je zaključak da je nastupila zastara potraživanja iz razloga što rat i ratna događanja predstavljaju nesavladive prepreke u smislu člana 383. Zakona o obligacionim odnosima, zbog kojih nastaje zastoj zastarjevanja, te da je zastarjevanje moglo početi teći tek od 19. juna 1996. godine kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja. Od tada, pa do podnošenja tužbe 25. novembra 1998. godine, nisu istekli rokovi iz člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima iz razloga što se podnošenjem tužbe prekida zastarjevanje. Vrhovni sud dalje zapaža, da je u ovoj i ranijoj parnici, broj P-160/01 tužena strana ista, isti su tužioci (apelanti), te da postoji identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova u obje parnice u pogledu naknade štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica i za nabavku crnine. Vrhovni sud zaključuje da je stvar pravosnažno presuđena u odnosu na ova dva zahtjeva, pa je drugostepeni sud ispravno postupio kada je u tom dijelu ukinuo prvostepenu odluku i tužbu odbacio. Međutim, navodi dalje Vrhovni sud, stvar nije pravosnažno presuđena u dijelu u kojem apelanti Janka i Savo Petković (roditelji poginulog lica) traže naknadu troškova sahrane jer isti to nisu tražili u parnici, broj P-160/01, te je u tom djelu predmet vraćen na ponovni postupak Okružnom sudu, koji je dužan da meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog izdataka u vezi sahrane Ranka Petkovića.

7. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjem, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što je osporenim rješenjem, pogrešno primjenjeno materijalno pravo, dok povredu prava na nediskriminaciju i zabranu zloupotrebe prava apelanti vide u tome što su sudovi proizvoljno i diskriminatorski primjenili propise ističući da su sudovi Republike Srpske udovoljavali potraživanja štete kod identičnih tužbi u drugim slučajevima.

Dopustivost prima facie

8. Apelanti osporavaju rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-668/05 od 23. maja 2006. godine u dijelu kojim je revizija odbijena.

9. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelanti se u konkretnom slučaju žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primjenio materijalne propise. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juni 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je pasivno legitimisana strana u parnici Republika Srpska, te da je pogrešan zaključak u pogledu zastare potraživanja kao i da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se radi o presuđenoj stvari, jer je u obje parnice (P-160/01 i P-544/98) tužena strana ista, Republika Srpska, tako da bliže označavanje tužene (Ministartsvo odbrane odnosno Ministarstvo unutrašnjih poslova) nije presudno u određivanju tužene strane jer su ministarstva organi uprave Republike Srpske koji vrše određena prava i dužnosti tužene u okviru propisanih nadležnosti, ali nemaju svojstvo pravnih lica. Članom 333. stav 2 Zakona o parničnom postupku, propisano je da: »Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbacit će tužbu» Dakle, s obzirom da je Vrhovni sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o slučaju presuđene stvari, odnosno o «istoj stvari» u kojoj postoji kako identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova u obje parnice u pogledu naknade štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica i za nabavku crnine, to je u smislu navedenog propisa potvrdio drugostepenu presudu kojom je tužba odbačena. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, apelanti ne nude činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se pozivaju, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelanti se žali da su osporenim odlukama diskriminirani u vezi sa pravom na pravično suđenje jer je primjena zakona prema njima bila diskriminatorna u odnosu na istu primjenu zakona prema drugim strankama koje su kod sudova u Republici Srpskoj potraživale naknadu štete po istom osnovu i protiv istog tuženog. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

15. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. juli 1968., serija A br. 6). U pogledu navoda apelanata o povredi navedenih prava Ustavni sud primjećuje da apelanti osim pozivanja na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje ne nude činjenice niti dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih apelantovih prava moguća. Naime, premda se apelanti u apelaciji pozivaju na presude sudova Republike Srpske, u kojima su donesene odluke kojima su sudovi udovoljavali potraživanja štete kod identičnih tužbi, isto ne ukazuju na diskriminaciju apelanta po bilo kojoj osnovi. Ovo stoga što je osporenim rješenjem Vrhovnog suda potvrđena drugostepena presuda kojom je tužba apelanata odbačena zbog presuđene stvari, dakle u konkretnom parničnom postupku sudovi nisu raspravljali o meritumu tužbenog zahtjeva kao što je to slučaj u presudama sudova Republike Srpske koje su apelanti dostavili uz apelaciju. Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da protiv presude Osnovnog suda, broj P-160/01 od 28. novembra 2001. godine, podnesu žalbu Okružnom sudu u roku od 15 dana od dana prijema iste i da tako iskoriste mogućnost da viša instanca preispita prvostepenu odluku. Apelanti, iako su bili nezadovoljni navedenom odlukom, nisu izjavili žalbu na presudu, tako da je pomenuta presuda postala pravosnažna 30. juna 2001. godine. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata paušalni, ničim argumentovani i da nema elemenata koji bi pokazali da su apelanti bili tretiran na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji.

16. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Također, Ustavni sud smatra da apelanti osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana 17.(zabrana zloupotrebe prava) Evropske konvencije ne nude činjenice niti su Ustavnom sudu dostavili nikakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelanti ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije te Ustavni sud konstatuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

Apelacija je preuranjena

18. Apelanti osporavaju rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-668/05 od 23. maja 2006. godine kojim je djelimično uvažena revizija i pobijana presuda ukinuta u dijelu kojim je tužba odbačena u odnosu na zahtjev apelanata Janka i Save Petković za naknadu troškova sahrane i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

19. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačke 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;»

20. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

21. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju i rješenje Vrhovnog suda u dijelu kojim je djelimično uvažena revizija i pobijana presuda ukinuta u dijelu kojim je tužba odbačena u odnosu na zahtjev apelanata Janka i Save Petković za naknadu troškova sahrane i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Iz stanja spisa proizilazi da je ponovni postupak još u toku, pa obzirom da je postupak o predmetu ovog djela apelacije u toku pred drugostepenim sudom, slijedi da je apelacija podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda, broj Rev-668/05 od 23. maja 2006. godine, u dijelu u kojem je revizija djelimično usvojena i presuda Okružnog suda, broj Gž-4/03 od 27. decembra 2004. godine, ukinuta u dijelu kojim je tužba odbačena u odnosu na zahtjev apelanata Janka i Save Petković za naknadu troškova sahrane i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, preuranjena.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2512/06 (R. P. i dr.) | Sudska praksa | Aktio