Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2525/06 (M. M.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2525/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2525/06, rješavajući apelaciju Mirka Mirkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Mirkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

75/05 od 2. juna 2006. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj Gž-472/02 od 18. oktobra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu, broj P-90/01 od 30. maja 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Mirković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, koga zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 29. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-75/05 od 2. juna 2006. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-472/02 od 18. oktobra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu;: Osnovni sud), broj P-90/01 od 30. maja 2002. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-90/01 od 30. maja 2002. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu na ime naknade štete nastale oštećenjem na njegovom objektu ''Pansion Mig'' u Ljubogošti, koji je koristila Republika Srpska-Ministarstvo odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) u vremenskom periodu od 25. septembra 1992. godine do 20. novembra 1993. godine, isplati iznos od 87.400 KM, sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud ističe da je prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja osnovan. Naime, navodi sud, članom 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da. «potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo». Apelant je za učinoca saznao 20. novembra 1993. godine kada je tužena napustila predmetni ugostiteljski objekat, međutim, tužena je svojim izvještajem Pov.b.r. 15/4-1610/1 od 26. novembra 1995. godine prekinula zastarjevanje potraživanja tako što je priznala učinjenu štetu. Dakle, priznanjem štete, navodi dalje sud, zastarjevanje je prekinuto i apelant je u skladu sa zakonom tužbu trebao podnijeti najkasnije 26. novembra 1998. godine. Sud ističe da apelant u propisanom roku nije podnio tužbu sudu ali je 8. maja 1997. godine uputio zahtjev za naknadu štete tuženoj čime je nastupio prekid zastarjevanja potraživanja apelanta u smislu člana 388. ZOO-a kojim je propisano da: «zastarjevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarivsnja potraživanja», tako da je isto počelo teći iznova u smislu člana 392. ZOO-a. U ovakvoj situaciji, zaključuje sud, apelant je u cilju spriječavanja zastarjelosti potraživanja morao podnijeti tužbu sudu najkasnije do 8. maja 2000. godine, što nije učinio već je tužbu podnio 17. aprila 2001. godine, te je tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja, valjalo odbiti.

4. Odlučujući o žalbi apelanta Okružni sud je presudom, broj Gž-472/02 od 18. oktobra 2004. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je usvojio prigovor zastare potraživanja koji je istaknut od strane tužene, te ističe da odlučujući o prigovoru zastare treba imati u vidu da je Odlukom Predsjedništva Srpske Republike od 15. aprila 1992. godine, proglašena neposredna ratna opasnost a potom i ratno stanje koje je ukinuto Odlukom koja je stupila na snagu 19. juna 1996. godine, i do tada se može smatrati da su postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati sudu radi naknade štete. Kako se apelant u okviru zastarnog roka, 8. maja 1997. godine, u skladu sa odredbom člana 156. stav 2. Zakona o vojsci («Službeni glasnik Republike Srpske», broj31/96) obratio nadležnom organu tužene za vansudsko namirenje predmetne štete i na taj način prekinuo zastarni rok u smislu odredbe člana 388. ZOO-a, to od 8. maja 1997. godine, zastarjevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastarjelost. Međutim, s obzirom da je od 8. maja 1997. godine do podizanja tužbe 17. aprila 2001. godine protekao rok duži od tri godine, sud je zaključio da je potraživanje naknade materijalne štete apelanta u ovom sporu zastarjelo.

5. Odlučujući o reviziji koju je apelant izjavio na presudu Okružnog suda, broj Gž-472/02 od 18. oktobra 2004. godine, Vrhovni sud je presudom, broj Rev-75/05 od 2. juna 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od strane tužene, i da su pravilno primjenili materijalno pravo. Ovaj sud navodi da je apelant u okviru zastarnog roka 8. maja 1997. godine, podnio zahtjev tuženoj radi vansudskog namirenja predmetne štete što u smislu odredbe člana

388. ZOO ima za posljedicu prekid zastrajelosti. Članom 156. stav 2 Zakona o vojsci, ističe dalje sud, propisano je da je oštećeni prije podnošenja tužbe protiv države dužan nadležnom Vojnom pravobranilaštvu postaviti zahtjev za obeštećenje a prema stavu tri iste zakonske odredbe, ako zahtjev ne bude usvojen u cjelini ili se po njemu ne donese odluka u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja oštećeni može podići tužbu kod nadležnog suda. Propisivanjem roka od tri mjeseca u kojem se mora odlučiti o podnesenom zahtjevu, nakon čega oštećeni može putem suda ostvariti pravo na naknadu štete, ustanovljena je neoboriva pravna predpostavka da zahtjevu oštećenog nije udovoljeno, odnosno da je zahtjev za obešteće van spora odbijen. U konkretnom slučaju, zaključuje Vrhovni sud, trogodišnji rok zastarjelosti ponovo je počeo teći od 8. augusta 1997. godine, po isteku tri mjeseca u kojem vremenu je tužena trebala odlučiti o zahtjevu apelanta i kada je on stekao pravo da naknadu štete traži putem suda, jer se predpostavlja da je postupak po njegovom zahtjevu okončan odbijanjem zahtjeva i da je istekao 8. augusta 2000. godine, pa kako je tužbu podnio sudu tek 17. aprila 2001. godine, to je prigovor zastare osnovan.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u tome što je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da nije izgubio pravo da od tuženog traži naknadu štetet te smatra da nije nastupila zastara potraživanja , s obzirom na činjenicu da nije do momenta podizanja tužbe okončao postupak pred organima tužene koji je pokrenuo svojim zahtjevom od 1997. godine. Apelant predlaže Ustavnom sudu da ukine osporene odluke i i predmet vrati na ponovni postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juni 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio sudu sa tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

11. U konkretnom slučaju, apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta. Redovni sudovi su zaključili da je apelant propustio zakonom propisani rok za podnošenje tužbe za naknadu štete, budući da je trogodišnji rok zastarjelosti ponovo počeo teći od 8. augusta 1997. godine, po isteku tri mjeseca u kojem vremenu je tužena trebala odlučiti o apelantovom zahtjevu za obeštećenje van spora, a tužba je podnesena 17. aprila 2001. godine, dakle nakon proteka roka zastarjelosti od tri godine iz člana 376. ZOO.

12. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2525/06 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio